(22.10.2005.g.)
Vis – najusamljeniji otok od svih otoka, duge godine zaboravljen i uspavan...
Otok na kojem su se, između ostalih, ugnijezdilo naselje zvano Žena Glava bio je ono najpravije mjesto za održavanje ove ženske radionice a mi smo je i održali u Podšpilju, na podnožju brda, u krilu Žene Glave. Ni Ljubuški, ni Ivanić Grad nisu bili dovoljno daleko da spriječe Marinu i Ankicu u njihovoj težnji da nam se pridruže. Amerikanka Betty podigla je našu radionicu na interkontinentalnu razinu.
Vis – Issa – Isola – Sama...
Ratovi i opstajanje...kule i utvrde...otimanje i ostavljanje...
Vis, tako ženski u svom mudrom trajanju, tako moćan u svom nježnom odolijevanju...
Osvajači su dolazili i odlazili ostavljajući svoje fortice i kule a Vis je uporno opstajao. Otok tako raskošne historije bio je pravi poticaj za putovanje u naše male, intimne životne povijesti, za uranjanje u sve ono bolno i potisnuto tako željno da šikne iz dubine i iziđe na svjetlo dana.
I tako se te listopadske subote okupilo jedanaest žena spremnih shvatiti svoju prošlost i mijenjati svoju budućnost. Iako je Ivan dolazio u iskušenje dati petama vjetra, pitajući se što li tu radi, hrabro je uz podršku svoje životne družice Temi, izdržao do kraja u to malom ženskom svijetu, neprestano provocirajući naš zadrti ego da popusti čvrsti stisak i odustane od kontrole.
Tako je nakon stupanja i pljeskanja slijedilo šuškanje da bi neprekinut ritam udisanja i izdisanja kod preporađanja napokon porušio sve naše brane tako da su bujice bijesa, tuge, očaja, straha... dugo skrivane, i od nas samih, debelim naslagama zaborava godinama taloženih, napokon mogle provaliti.
Bubnjanje i ples pod svjetlima voštanica bio je šlag na našoj samoosvještavajućoj ženskoj torti... Pod tim diskretnim plamičcima, koji su jedva nagrizali gusti mrak, u Svetom krugu bubnjeva i šuškalica, isplesavale su žene svu svoju snagu i svoju nježnost, svoju bol i svoju radost, svoju ljubav i svoj bijes... i slavile svoju ženskost dok su nas nevidljive niti suosjećanja i prepoznavanja sve čvršće vezivale u jedinstveno tkanje.
Na kraju kao da je postojala samo jedna, jedina velika arhetipska Eva moćna u svojoj krhkosti, gorda u svojoj skromnosti, raskošna u svojoj jednostavnosti...
Pozdrav svim drumtidramovcima od Moćnih žena iz plemena Ritam Srca.
Tekst&Slike: Jasenka