Prolazili su tjedni. Nikakvih vijesti. Bermudski trokut. Već sam zaboravio da sam bio na audiciji. I zatim... drugo proročanstvo. Jednoga jutra, neposredno prije dolaska poštara, rekao sam supruzi Dorieni:
"Danas dolazi pismo. Dobio sam stipendiju od ministarstva."
Četveronoške sam otišao do poštanskog sandučića. Otvorim ga i vidim... pismo!
"Vaš zahtjev za stipendiju je prihvaćen. Ministarstvo kulture vam dodjeljuje stipendiju u iznosu trideset i pet tisuća franaka."
Idem u Afriku! Neka samo još netko kaže da funkcionari ne rade svoj posao! Upravo je nevjerojatno kako čovjek brzo zaboravi ono što je govorio prije samo nekoliko tjedana. U tom trenutku bio sam pravi predstavnik hipokrizije ljudske vrste. Trebao bih se angažirati u politici! Nisam znao da će ovaj mali komad papira promijeniti moj život.
Organizira se putovanje. Doriene mi je rekla:
"Idemo zajedno."
Naravno, puno je lakše suočiti se s ostatkom svijeta u dvoje. Moram vam reći da je Doriene plesačica. Za put u Gvineju potrebna je viza. Krenuo sam u ambasadu Republike Gvineje.
Pozvonio sam na vrata. Ništa. Čekam. Ponovo zvonim. Ponovo ništa. Čekam. Prolazi neki Afrikanac i kaže:
"Nitko se ne javlja? Samo pričekajte... netko će doći..."
Nakon dugo dugo vremena čujem kako se otključava brava i vrata se otvore. Penjem se stepenicama do ureda. Vidim kerbera.
"Kojim poslom?"
"Dobar dan, gospodine, a... došao sam zatražiti vizu!"
"Pričekajte!"
Sjeo sam na trosjed iz kolonijalnog doba (ili srednjeg vijeka?) i čekao. Afrikanci su ulazili, obavljali poslove i odlazili. Ja sam čekao. Kerber me niti jednom nije pogledao. Da li je moja koža toliko bijela da je prozirna? Usudio sam se ustati i pitati:
"Gospodine, da li bih mogao dobiti informacije u vezi mog zahtijeva za vizu?"
"Što? Pričekajte dok ne dođete na red. Konačno. što ćete raditi u Gvineji? Gvineja ne treba vas, vi želite ići u Gvineju, dakle, čekajte!"
Neviđeno! Nečuveno! Gvineja me ne treba jer je rekla "ne" de Gaulleu. A ja, mali bijelac, ja ću čekati.
Zatišje pred buru.
"Evo... papir kojeg treba ispuniti."
"Odmah ga mogu ispuniti."
"Ne, jer morate ispuniti dva formulara, a ja vam mogu dati samo jedan."
"Ah... što bih sada trebao učiniti?"
"Fotokopirajte."
"Ali gdje... ima neka fotokopirnica u kvartu?"
Gospodin kerber se počeo živcirati.
"Gdje god želite!"
Dobro, dobro. Treba se smiriti.
Vratio sam se s dva ispunjena formulara.
"Izvolite, ispunio sam formulare."
"Putovnicu!"
Izvadio sam svoju i Dorieninu putovnicu. Gospodin kerber je otvorio Dorieninu putovnicu i utvrdio da je crnkinja.
"Vaša supruga?"
"Da."
"Iz Gvineje?"
"Antili. Martinik."
"Ah..."
"Imate fotografije?... Dobro... To je 400 franaka. Viza je 200 franaka."
"Mogu platiti čekom?"
"A, ne! Primamo samo gotovinu!"
"Onda idem u banku i odmah se vraćam."
"Nema problema, mi smo tu."
Ubrzo sam se vratio s novcem.
"Savršeno. Dođite sutra. Doviđenja, gospodine."
"Doviđenja... do sutra."
Rujan 1987. Osvanuo je i dan putovanja. Pariz, Sabena, Roissy, Bruxelles, Bamako.
"Putnici za Conakry neka ostanu u zrakoplovu."
Jedan sat leta.
"Stigli smo u Conakry-Gbessia. Temperatura zraka je 28 stupnjeva. Nadamo se da ćemo vas uskoro ponovo vidjeti na našoj liniji. Podsjećamo vas da je potrebno potvrditi vaš povratak bar 72 sata ranije. Želimo vam ugodan boravak. We have arrived to Conakry-Gbessia... bla... bla..."
Otvaraju se vrata zrakoplova. Zapahnuo nas je vrući zrak. Silazimo pokretnim stepenicama. Svuda oko nas vojnici naoružani do zuba. Možda je gospodin kerber bio u pravu. Doriene se stisnula uz mene. Ispunjavamo formular i čekamo. Predajemo putovnice i čekamo. Pitaju nas za potvrdu o cijepljenju, daju nam neki papirić i čekamo. Traže da pokažemo vize i čekamo. Uzimaju našu prtljagu, prolazimo kroz carinu i čekamo.
"Ništa za prijaviti? Otvorite putne torbe. Što imate za mene?"
"Eh, ništa. Što bih trebao imati za vas?"
"Kako to? Nemaš ništa, a dolaziš iz Francuske. Ne želiš mi ništa dati, to je to? Otvori torbu i izvadi sve što imaš... Što je ovo?"
"Walkman za slušanje glazbe."
"To je zabranjeno. Konfiscirano. Hajde, prolaz!"
"Ej, moj walkman."
"Prolaz, rekao sam. Nemoj me provocirati!"
Doriene me povukla za ruku.
"Pusti. Idemo prije nego što ovo krene po zlu."
Dobrodošao u Gvineju, prijatelju!
Na izlazu iz zračne luke, deset osoba se bacilo na nas.
"Taksi. Taksi. Gospodine... taksi... dobra cijena!"
"Polako... polako... u grad... koliko je to?"
"100 francuskih franaka."
"Dobro, idemo."
"Kamo idete?"
"U neki mali hotel koji nije previše skup."
"A... znam. Hotel Delphine."
Uputili smo se cestom prema gradu. Je li to cesta... ili što? Zaobilazimo ogromne rupe, kratere od kojih su neki dublji od jednog metra.
"Stigli smo!"
Ti si htio doći ovamo, nismo mi došli tebe tražiti. Ove noći nema svijetla, grad je osvijetljen petrolejskim lampama. Svugdje se dimi. Ljudi su vani, žene tegle, a muškarci raspravljaju. Vjerojatno se radi o tradicionalnoj podjeli poslova? Sve izgleda ruševno. Dolazimo u centar grada. Jeste li sigurni da je to centar? Conakry, rujna 1987.
Hotel Delphine.. Aj, aj, aj. Nismo se baš usrećili. "Možemo vidjeti sobe?"
"Da, naravno, ovuda."
Prelazimo preko dvorišta i penjemo se na kat. U sobičku jedan ležaj složen od dasaka. Samo bez panike!
"Toalet?"
"Vani, dolje..."
Usudio sam se otići pogledati.
"Hvala, gospođo, razmislit ćemo..."
Misliš da ćemo razmisliti? To je bio samo način da se riješimo ovog opskurnog mjesta.
"Gospodine Taksi, da li postoji još neki hotel?"
"Da, pored kolodvora, Grillon."
"Dobro, idemo."
Ako postoji kolodvor, sigurno postoji i neki dobar hotel!
Vlakovi već odavno ne voze. Isto nas dočekuje i u Grillonu.
"Izgleda da nemamo izbora. Noćas ostajemo ovdje, a sutra ćemo vidjeti."
Ima komaraca, puno komaraca, nema klime, nema ventilatora. Jedva smo zaspali. Probudi nas kucanje na vratima.
"Tko je?"
"Policija, otvorite!"
Doriene i ja smo se pogledali. Te večeri nas više ništa nije moglo iznenaditi.
Otvaram i vidim dva naoružana uniformirana tipa.
"Da, kojim dobrom?"
"Gdje je djevojka?"
"Koja djevojka?"
"Djevojka s vama."
"Hoćete reći moja supruga?"
"To nije vaša supruga, pokažite nam papire!"
"Kakve papire?"
"Putovnicu!"
"Ah... naše putovnice."
Razočarano su gledali Dorieninu francusku putovnicu.
"U redu."
Kasnije smo shvatili da nije dobro ako se bijelac pojavljuje u društvu crne žene u to doba "nakon Séckou Touréa".
Svakome njegov apartheid, prijatelji moji...
"Vaš zahtjev za stipendiju je prihvaćen. Ministarstvo kulture vam dodjeljuje stipendiju u iznosu trideset i pet tisuća franaka."
Idem u Afriku! Neka samo još netko kaže da funkcionari ne rade svoj posao! Upravo je nevjerojatno kako čovjek brzo zaboravi ono što je govorio prije samo nekoliko tjedana. U tom trenutku bio sam pravi predstavnik hipokrizije ljudske vrste. Trebao bih se angažirati u politici! Nisam znao da će ovaj mali komad papira promijeniti moj život.
Organizira se putovanje. Doriene mi je rekla:
"Idemo zajedno."
Naravno, puno je lakše suočiti se s ostatkom svijeta u dvoje. Moram vam reći da je Doriene plesačica. Za put u Gvineju potrebna je viza. Krenuo sam u ambasadu Republike Gvineje.
Pozvonio sam na vrata. Ništa. Čekam. Ponovo zvonim. Ponovo ništa. Čekam. Prolazi neki Afrikanac i kaže:
"Nitko se ne javlja? Samo pričekajte... netko će doći..."
Nakon dugo dugo vremena čujem kako se otključava brava i vrata se otvore. Penjem se stepenicama do ureda. Vidim kerbera.
"Kojim poslom?"
"Dobar dan, gospodine, a... došao sam zatražiti vizu!"
"Pričekajte!"
Sjeo sam na trosjed iz kolonijalnog doba (ili srednjeg vijeka?) i čekao. Afrikanci su ulazili, obavljali poslove i odlazili. Ja sam čekao. Kerber me niti jednom nije pogledao. Da li je moja koža toliko bijela da je prozirna? Usudio sam se ustati i pitati:
"Gospodine, da li bih mogao dobiti informacije u vezi mog zahtijeva za vizu?"
"Što? Pričekajte dok ne dođete na red. Konačno. što ćete raditi u Gvineji? Gvineja ne treba vas, vi želite ići u Gvineju, dakle, čekajte!"
Neviđeno! Nečuveno! Gvineja me ne treba jer je rekla "ne" de Gaulleu. A ja, mali bijelac, ja ću čekati.
Zatišje pred buru.
"Evo... papir kojeg treba ispuniti."
"Odmah ga mogu ispuniti."
"Ne, jer morate ispuniti dva formulara, a ja vam mogu dati samo jedan."
"Ah... što bih sada trebao učiniti?"
"Fotokopirajte."
"Ali gdje... ima neka fotokopirnica u kvartu?"
Gospodin kerber se počeo živcirati.
"Gdje god želite!"
Dobro, dobro. Treba se smiriti.
Vratio sam se s dva ispunjena formulara.
"Izvolite, ispunio sam formulare."
"Putovnicu!"
Izvadio sam svoju i Dorieninu putovnicu. Gospodin kerber je otvorio Dorieninu putovnicu i utvrdio da je crnkinja.
"Vaša supruga?"
"Da."
"Iz Gvineje?"
"Antili. Martinik."
"Ah..."
"Imate fotografije?... Dobro... To je 400 franaka. Viza je 200 franaka."
"Mogu platiti čekom?"
"A, ne! Primamo samo gotovinu!"
"Onda idem u banku i odmah se vraćam."
"Nema problema, mi smo tu."
Ubrzo sam se vratio s novcem.
"Savršeno. Dođite sutra. Doviđenja, gospodine."
"Doviđenja... do sutra."
Rujan 1987. Osvanuo je i dan putovanja. Pariz, Sabena, Roissy, Bruxelles, Bamako.
"Putnici za Conakry neka ostanu u zrakoplovu."
Jedan sat leta.
"Stigli smo u Conakry-Gbessia. Temperatura zraka je 28 stupnjeva. Nadamo se da ćemo vas uskoro ponovo vidjeti na našoj liniji. Podsjećamo vas da je potrebno potvrditi vaš povratak bar 72 sata ranije. Želimo vam ugodan boravak. We have arrived to Conakry-Gbessia... bla... bla..."
Otvaraju se vrata zrakoplova. Zapahnuo nas je vrući zrak. Silazimo pokretnim stepenicama. Svuda oko nas vojnici naoružani do zuba. Možda je gospodin kerber bio u pravu. Doriene se stisnula uz mene. Ispunjavamo formular i čekamo. Predajemo putovnice i čekamo. Pitaju nas za potvrdu o cijepljenju, daju nam neki papirić i čekamo. Traže da pokažemo vize i čekamo. Uzimaju našu prtljagu, prolazimo kroz carinu i čekamo.
"Ništa za prijaviti? Otvorite putne torbe. Što imate za mene?"
"Eh, ništa. Što bih trebao imati za vas?"
"Kako to? Nemaš ništa, a dolaziš iz Francuske. Ne želiš mi ništa dati, to je to? Otvori torbu i izvadi sve što imaš... Što je ovo?"
"Walkman za slušanje glazbe."
"To je zabranjeno. Konfiscirano. Hajde, prolaz!"
"Ej, moj walkman."
"Prolaz, rekao sam. Nemoj me provocirati!"
Doriene me povukla za ruku.
"Pusti. Idemo prije nego što ovo krene po zlu."
Dobrodošao u Gvineju, prijatelju!
Na izlazu iz zračne luke, deset osoba se bacilo na nas.
"Taksi. Taksi. Gospodine... taksi... dobra cijena!"
"Polako... polako... u grad... koliko je to?"
"100 francuskih franaka."
"Dobro, idemo."
"Kamo idete?"
"U neki mali hotel koji nije previše skup."
"A... znam. Hotel Delphine."
Uputili smo se cestom prema gradu. Je li to cesta... ili što? Zaobilazimo ogromne rupe, kratere od kojih su neki dublji od jednog metra.
"Stigli smo!"
Ti si htio doći ovamo, nismo mi došli tebe tražiti. Ove noći nema svijetla, grad je osvijetljen petrolejskim lampama. Svugdje se dimi. Ljudi su vani, žene tegle, a muškarci raspravljaju. Vjerojatno se radi o tradicionalnoj podjeli poslova? Sve izgleda ruševno. Dolazimo u centar grada. Jeste li sigurni da je to centar? Conakry, rujna 1987.
Hotel Delphine.. Aj, aj, aj. Nismo se baš usrećili. "Možemo vidjeti sobe?"
"Da, naravno, ovuda."
Prelazimo preko dvorišta i penjemo se na kat. U sobičku jedan ležaj složen od dasaka. Samo bez panike!
"Toalet?"
"Vani, dolje..."
Usudio sam se otići pogledati.
"Hvala, gospođo, razmislit ćemo..."
Misliš da ćemo razmisliti? To je bio samo način da se riješimo ovog opskurnog mjesta.
"Gospodine Taksi, da li postoji još neki hotel?"
"Da, pored kolodvora, Grillon."
"Dobro, idemo."
Ako postoji kolodvor, sigurno postoji i neki dobar hotel!
Vlakovi već odavno ne voze. Isto nas dočekuje i u Grillonu.
"Izgleda da nemamo izbora. Noćas ostajemo ovdje, a sutra ćemo vidjeti."
Ima komaraca, puno komaraca, nema klime, nema ventilatora. Jedva smo zaspali. Probudi nas kucanje na vratima.
"Tko je?"
"Policija, otvorite!"
Doriene i ja smo se pogledali. Te večeri nas više ništa nije moglo iznenaditi.
Otvaram i vidim dva naoružana uniformirana tipa.
"Da, kojim dobrom?"
"Gdje je djevojka?"
"Koja djevojka?"
"Djevojka s vama."
"Hoćete reći moja supruga?"
"To nije vaša supruga, pokažite nam papire!"
"Kakve papire?"
"Putovnicu!"
"Ah... naše putovnice."
Razočarano su gledali Dorieninu francusku putovnicu.
"U redu."
Kasnije smo shvatili da nije dobro ako se bijelac pojavljuje u društvu crne žene u to doba "nakon Séckou Touréa".
Svakome njegov apartheid, prijatelji moji...
Novije vijesti:
Starije vijesti: