Studirao je berimbau u Brazilu kod majstora Sombre na Akademiji Capoeire Senzala de Santos (Sao Paulo) i djembe u Gvineji s glavnim bubnjarom nacionalnog ansambla Djoliba, Koungbanan Kondéom. Ima diplomu profesora glazbe, specijalnost – afričke perkusije – djembe.
Savjetnik Nacionalne direkcije za kulturu Republike Gvineje od 1988. godine.
Utemeljitelj i umjetnički ravnatelj l'Ensemble National des Percussions de Guinée od 1987. godine na zahtjev Vlade Republike Gvineje.
Umjetnički ravnatelj grupa Wassa, Wofa, Prince Diabate i Amara Sanoh.
Glazbeni ravnatelj grupe Momo Wandel Soumah tijekom snimanja filma Laurenta Chevalliera "l'Enfant Noir" (crno dijete).
Umjetnički ravnatelj serije "Guinée" za zbirku "Musique du Monde" etikete Buda Musique - Pariz (dvadeset naslova).
Koordinator susreta 115 gvinejskih umjetnika tijekom događanja "Marseillaise" Jean-Paul Goudea na Champs Elysées u Parizu, 14. srpnja 1989.
Umjetnički ravnatelj i direktor programa prvog međunarodnog bijenala u Gvineji (Conakry, svibanj 1999.) u suradnji s Vladom Republike Gvineje i Europskom Zajednicom.
Umjetnički savjetnik i pedagog međunarodnog perkusionističkog centra (Centre International de Percussions) u Conakryju (Gvineja).
Kompozitor i aranžer brojnih koreografija: "L'Encontre", "Eurydice disparue", "Roma Amor", "Blue for Ely", "Rhapsodie ou Traversée des Mémoires", "Une Nuit", "Huis-clos an temps Bois-Caiss", "La Caldeira".
Suradnik časopisa Batteur Magazine od njegovog osnutka 1986. i časopisa Percussions Sans Frontieres.
Snimio je "Berimbau" (Collection Musique du Monde de Buda - Paris Réf : 92 678-2) i "Percussions" prema predstavi "L'ombre ne le dit jamais" s plesačicom Doriane Larcher (Collection Musique du Monde de Buda - Paris réf : 92-695-2).
Trenutno svira s world jazz kvartetom Mandala i u duetu s violinistom Paulom Lazarom.
O perkusionističkom tržištu, slučaj Gvineje
Susret s François Kokeleareom
Materijal prikupio Soeuf Elbadawi
(objavljeno 01/06/2000 na stranicama http://www.africultures.com/)
Perkusije, koje se smatraju jednim od najznačajnijih veza u afričkom glazbenom lancu, danas postaju komercijalno i intelektualno pitanje. Svijet se bavi ritmovima djembefola, zaboravljajući odati priznanje pravim vrijednostima kultura iz kojih izvire ova instrumentalna tradicija. U Parizu, New Yorku ili Londonu, organizira se prekusionistički turizam u kojem se miješaju egzotika i strast. Gvineja, legendarna domovina djembea, danas pokušava pronaći rješenje višestrukih problema koje nameće ovaj fenomen. Međunarodni perkusionistički centar će tamo ugledati svjetlo dana kao nasljednik festivala koji je u Conakryju ujedinio svjetsku perkusionističku elitu. Jedan od glavnih animatora ovog projekta, François Kokeleare, francuski perkusionist i savjetnik, govori nam što ljudima u Gvineji znači ova tradicija, o stranom utjecaju koji ga pritišće i o potrebnim koracima u formiranju organizacije.
Svakodnevno životno osiguranje za obitelji
Sve je tržište. Danas, u Gvineji se kaže da, ako želiš da ti sin spasi obitelj, bolje je da uči svirati djembe nego da studira medicinu. To je zastrašujuće. Međutim, odgovara određenoj stvarnosti. Danas postoji stvarnost u kojoj, kad ste djembefola, mladi bubnjar u kvartu, kad ste dobri, imate posao. Imate posao… već u onome što se naziva "narodno slavlje". U Conakryju, to se zove sabar. Primjerice, tijekom cijelog suhog razdoblja, bubnjevi se sviraju prigodom mnogih društvenih događanja: vjenčanja, smrti, krštenja i svih slavlja. U religioznom i ritualnom području, to je drugi problem. Također postoji tržište prodaje bubnjeva kao izvor prihoda – čak i kad to počinje stvarati neke probleme uzrokovane uništavanjem drveća.
Organizirani sporazum djembefola
Jasno, danas u Gvineji postoji drugi veliki problem. U svijetu postoji tako velika potražnja za djembefolama da djetetu od 17 ili 18 godina, koje nije završilo proces svog formiranja, dosađuju stranci i preklinju ga da dođe u Europu, SAD ili drugdje. Puno prerano se odvaja od svog kulturnog okruženja. To je jedno od pitanja koje će perkusionistički centar pokušati kompenzirati. Tijekom 26 godina marksizma, umjetnici nisu imali pravo napustiti Gvineju izvan službenih okvira. Tijekom tih godina, zajedno su radili u strogim uvjetima. Štoviše, status nacionalnog umjetnika bio je izuzetna privilegija. To vrijedi za najveće gvinejske djembefole kao što je Mamady Keita ili one iz ansambla 'Percussions de Guinée', koji danas imaju prosječno, recimo, između 40 i 50 godina i izuzetni su profesionalci. Međutim, od 1984. godine, nakon smrti Sekou Tourea, nakon uspostavljanja liberalizma, ova struktura počela se urušavati. Veliki perkusionisti su otišli u druge zemlje. Mladi više nemaju ovo strogo formiranje, niti pristup repertoaru. Poznaju jednu ili dvije varijante jednoga ritma i to je sve! Dok su njihovi stari poznavali na desetke i desetke varijacija. Potražnja za dobrim djembefolama je vani tako ogromna da je danas teško u Gvineji pronaći dobrog profesionalca.
Varka uspjeha starije braće
Drugo tržište koje se razvija je u obliku kulturnog turizma. Veliki djembefole imaju sve više i više zahtjeva svojih europskih ili stranih učenika za dolaskom u Gvineju i učenjem na tom teritoriju. Kupili su kuće, vile, posjede i dobrodošlicom dočekuju strance, nudeći malo kulturnog turizma, otkrivanja zemlje i, jasno, perkusionističke radionice. Ovo je fenomen koji sve više uzima maha. Dakle, možemo zamisliti kako djembefola, nakon što je stekao imetak u Europi, omogućuje dobitak cijeloj afričkoj obitelji. Istovremeno, potrebno je biti vrlo oprezan, jer… ono što je u Africi vrlo opasno, to je ubiti kokoš koja nese zlatna jaja. Dakle, ponovo se vraćamo na problem mladih bubnjara koji odlaze suviše rano u nadi da će ih zadesiti ista sudbina kao i njihovu stariju braću. U određenom trenutku, između 1993. i 1995. godine, pokušalo se s osnivanjem ansambla koji se zvao "les Percussions de Guinée Junior", koji je bio pod okriljem nacionalnog ansambla. Formirano je nekih petnaestak mladih bubnjara. Od njih, sedam je doseglo nacionalnu razinu. Međutim, ostali su praktički otišli, Više nisu u Gvineji.
Perkusionistički centar omogućuje rješavanje nekih pitanja
Trenutno se razmišlja o tome. Kako ne uništiti tradicionalno učenje, koje funkcionira na načelu oponašanja, uz istovremeno njegovo jačanje? Bubnjanje se prije svega uči na terenu. Učenik se stavlja na raspolaganje učitelju. On ga prati i započinje nošenjem njegovih bubnjeva. Zatim, mijenja kožu. Kad to nauči, počinje pratiti svog učitelja, ima pravo svirati jednu jedinu pratnju na bubnju tijekom cijelih noći. I najbolji postaju dobri svirači pratnje, a najsnažniji postaju solisti. Ovo se događa tijekom više godina… 10, 15 ili 20 godina. Dakle, ne mogu se stvoriti dobri profesionalci tako da mlade stavimo u školske okvire. To nije tako jednostavno. S druge strane, može se primijetiti da su mladi ljudi, koji su suviše rano otišli iz Gvineje, većinom nepismeni. Dakle, vrlo su osjetljivi i krhki kad dođu na Zapad, podložni alkoholu ili delinkvenciji. Može se primijetiti da od desetorice koji dođu u Europu, samo jedan ili dvojica se ustale i naprave karijeru. Ostali su na vjetrometini. I vrlo često, to završi loše. Jasno, vjerujem da nikad nećemo spriječiti Europljane da dolaze trgovati u Afriku i uzimati glazbenike, voditi ih u Europu u uvjete koji su često neizvjesni. Međutim, s druge strane, istina je da možemo pomoći tim mladim ljudima formirajući ih na stroži način, učeći ih čitati i pisati, objašnjavajući im što predstavlja majstor glazbenik u svijetu. To je jedno od stajališta koje daje puno značenje ovom projektu perkusionističkog centra.