Prijenos znanja provodi se oponašanjem. To znači da se ne "pokazuju" ritmičke figure već se učenik mora sam snalaziti i, prirodnom selekcijom, samo oni koji imaju najviše motiva uspijevaju naučiti i razumjeti. Svatko napreduje svojim tempom, a trajanje učenja nema veliku važnost jer je učenik dio obitelji svoga učitelja.
Manje nadareni učenici postaju "svirači pratnje", međutim, to ni u kojem slučaju nije nedostatak već komplementarna funkcija unutar zajednice (društvene, obiteljske, glazbene) u kojoj svatko nalazi svoje mjesto na temelju svojih tehničkih i psiholoških mogućnosti...
Učenje se ne plaća već učenici prate učitelja na svečanostima i na usluzi su članovima njegove obitelji. Učenik je više "sin" nego "šegrt" jer je uključen u aktivnosti učiteljeve obitelji. Učenje nije nikad odvojeno od svog kulturološkog sadržaja, kako u "svetom" tako i u "svjetovnom" smislu, ono ima simboličku ali i sveobuhvatnu vrijednost jer je vezano za velike tajne mita o postanku svijeta i života. Osim što se uči materija, uči se i način života.
Učenje je uvijek vezano uz trenutnu realizaciju. Učenik usvaja materiju sviranjem sa svojim učiteljem i nikad ne vježba sam. Ovaj fenomen dodaje glazbi prijateljsku dimenziju, osjećaj užitka. Za afričkog glazbenika, samostalno vježbanje je potpuno besmisleno. O kreativnosti se razmišlja na drugačiji način nego u Europi jer je i funkcija glazbe drugačija.
U domeni "svjetovnog", uloga glazbenika nije procjenjivanje već podržavanje pjevača, plesača, radnika na polju… Od njega se ne zahtijeva demonstracija virtuoznosti već ispunjenje njegove uloge podržavanja.
U domeni "svetog", od glazbenika se zahtijeva vrlo precizno poštivanje kodeksa poznatog samo iniciranima i praćenje "svetih ljudi" i vračeva u njihovoj ekstazi.
Kodovi, tonovi i repertoar usvajaju se jednom zauvijek, a interpretacija se odvija unutar detaljno određenih okvira. Tradicionalni glazbenik ne komponira, on reproducira ugođaje, ritmove čiji korijeni sežu daleko u prošlost i koji se polako mijenjaju pod utjecajem susreta s drugim narodima. Radi se o trajnoj introspekciji: uloga glazbenika je održavati povijest svoga naroda živom.
Na zapadu:
Vrijeme je dragocjeno i učenje se izvodi prema programima uz određenu distancu između profesora i učenika. Novac (anonimni pokretač) predstavlja sredstvo razmjene vrijednosti. Odnos i komunikacija svedeni su na najnužniju mjeru. Glazba se zapisuje i glazbenik gubi svoje "tijelo" da bi postao "duh". Ponovno osvještavanje tijela u modernoj pedagogiji novijeg je datuma, staro je jedva dvadesetak godina. Učenje je postalo nakupljanje simbola na papiru koji se obraćaju duhovnom. Uslijed toga, stvorene su generacije glazbenika, hiper-tehničara ali "bez tijela", psihološki i socijalno krhkih osoba. Profesor je postao tehničar koji metodološkim pristupom prenosi tehniku. Učenicima se daju sva znanja koja im omogućuju da postanu kompozitori.
Radi se o ekstroverziji koja vrednuje pojedinca – interpretatora. Možemo zaključiti da je glazbena svrha iz temelja drugačija u Africi i na zapadu. Pri tome, ovdje povlačimo paralelu sa "živom" glazbom koju izvode glazbenici, a ne s glazbom, primjerice, iz "noćnih klubova".