Izvadak iz knjige
Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company,
New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
Za cijelu zapadnu Afriku urođenici imaju poseban izraz – "grob bijelog čovjeka". Ovo se posebno odnosi na ekvatorijalno područje zapadne Afrike u kojem sam kao misionar proveo više od šest godina..
Na dugom putovanju, u trajanju pet tjedana, od Liverpoola do Libervillea, stari mornari su me temeljito pripremili na najgore. Osjećali su da im je dužnost uputiti pridošlicu u sva zla i nevolje koje donosi afrička klima uz isticanje da je rana smrt gotovo neizbježna. Ovu dužnost nisu zanemarili niti jednoga dana tijekom cijelog putovanja. Svakoga jutra, za doručkom, objašnjavali su mladom misionaru da je afrička groznica neizbježna i da se može očekivati već istoga, najkasnije sljedećeg dana nakon iskrcavanja. Najzdraviji umiru prvi. "Misionari umiru kao muhe."
Njihove riječi počele su dobivati na težini kad smo pristajali u afričkim lukama i kad su do nas došle vijesti o bijelcima koji su umrli u međuvremenu od posljednjeg putovanja. Brojka je bila ogromna. Nisam znao da se toliko mnogo bijelaca nastanilo na afričkoj obali. Za mnoge su mi rekli da su bili približno moje visine, težine i snage.
Stari mornari bili su opsjednuti klimom i pričama o boleštinama koje ona donosi bijelcu. Kad sam nakon ovakvih priča za doručkom sasvim izgubio tek, pobjegao sam na gornju palubu. Uskoro mi se pridružio jedan od mornara i upitao me:
"Imate li sa sobom molitvenik?"
"Naravno.", odgovorio sam. Bio sam oduševljen što smo promijenili temu.
"Bio bih vam zahvalan kad bi mi ga posudili. Znate, želio bih zapisati posmrtni govor. Bez obzira na to kakav život vodio, čovjek osjeća olakšanje ako zna da ovdje u divljini može očekivati pristojnu sahranu. Konačno, lijepo je kad jedan drugome možemo pružiti takvu uslugu."
U svom posljednjem pokušaju skretanja teme razgovora sa mrtvih na živuće, povisio sam glas:
"Ali… ne umiru svi ovdje od groznice!"
"O, ne! Umiru od mnogih drugih stvari osim groznice. Da vidimo…" i počeo je nabrajati na prste.
"Postoji kro-kro. Kro-kro je grozna bolest koja napada i razgrađuje noge i ništa je ne može zaustaviti. Postoji dizenterija. Mnogi umiru od toga. Postoje sve moguće vrste upale pluća…"
"I kro-kro", dodao je drugi stari mornar koji nam je prišao s leđa. "Imao sam prijatelja…"
"Već sam spomenuo kro-kro", odvrati prvi i podigne sljedeći prst.
"Postoji portugalski svrab. Možda mislite da znate što je svrab ali sigurno ne znate ako niste imali portugalski svrab."
"Gvinejski crv. E, on obožava noge i ponekad je dugačak i do trideset centimetara. Kad se zavuče pod kožu, možda ga možete izvaditi ako ga ne vučete za rep ali ipak on ostavlja ranu koja u ovoj klimi ne može zacijeliti."
"Kro-kro", pridruži nam se još jedan od starih mornara. "Kad sam…"
"Već smo rekli kro-kro!"
"Male boginje. Mnoštvo parazita…"
"Jeste spomenuli kro-kro?", upita posljednji koji nam se pridružio.
Tada mi je prekipjelo:
"Kro-kro! Sve znam o toj bolesti! Najveći autoriteti iz područja tropskih bolesti tvrde da to nije fizička već mentalna bolest starih mornara. Žrtva umišlja da je stara vrana, bezglavo trči okolo i viče – kro-kro, kro-kro …"
Jedan od mornara nagnuo se prema svom susjedu i glasno je primijetio:
"Dajem mu najviše mjesec dana!"
"Ja mu dajem dva tjedna!", odgovorio je drugi.
Na godišnjem skupu misionara dodijeljena nam je misija u Gabonu, točnije u mjestu Angom, stotinjak kilometara uzvodno uz rijeku Gabon. Putovao sam s misionarom liječnikom i njegovom suprugom. Naše imenovanje slijedilo je nakon vrlo duge diskusije o teškim uvjetima i neizdrživoj klimi i zvučalo nam je kao naredba za naše smaknuće.
Tri tjedna nakon dolaska u Angom, jednoga jutra stajao sam na obali rijeke, izuzetno usamljen i pogledom pratio brod kojim su otputovali liječnik i njegova supruga. Oboje su oboljeli i vraćali su se u Sjedinjene države. Ostao sam sam svega nekoliko mjeseci, iako sam očekivao da će to potrajati bar godinu dana, stotinjak kilometara udaljen od najbližeg bijelca i još uvijek nisam ovladao jezikom naroda iz džungle koja me okruživala.
Tih prvih dana često sam se borio sa samoćom i groznicom. Jedno je potenciralo drugo. Imao sam nepodnošljiv osjećaj da je sve što radim beskorisno, da sam budala koja je žrtva patetične obmane i da mi je preostala jedna jedina nada u iskupljenje, a to je dobra namjera. Sumnja odjednom može isprazniti život, lišiti ga svega što je vrijedno i ostaviti ogromnu prazninu. Ništa na cijelom svijetu ne može boljeti kao praznina. U našim plemenitim nastojanjima i entuzijazmu sumnja je najgori neprijatelj – pomisao da od sebe radimo budalu. Najveća hrabrost je oduprijeti se sumnji, a najveća mudrost znati kada joj se oduprijeti.
Pred kraj moga boravka u Africi prenoćio sam u jednoj misiji. Jedna žena me odvela do sobe, zastala je na vratima i počela pričati o različitim osobama koje su umrle upravo u toj sobi. Pri tome mi je vrlo slikovito opisivala detalje svake smrti. Trebao sam valjda shvatiti da je ta soba ukleta. Na kraju me savjetovala da ne zaključavam sobu.
"Jer", rekla je, "jedan gospodin, koji je stalno zaključavao sobu, jednoga jutra bio je mrtav… upravo u ovom krevetu… iako je dobro izgledao kad je išao leći… upravo kao vi sada! Tek oko podne su provalili vrata!"
"Draga gospođo," odgovorio sam, "molim vas da rano ujutro pokucate na moja vrata. Ako vam ne odgovorim, slobodno ih razvalite jer ću tada sigurno biti mrtav!"
Jedna Amerikanka, koja je nekoliko godina bila misionarka u Liberiji, pričala mi je kako se nakon iskrcavanja s broda trebala sastati s još nekoliko misionara iz unutrašnjosti. Dočekala ju je vijest da su nekoliko dana prije toga svi misionari, jedan za drugim, umrli od groznice. Ipak, osoba koja je bila zadužena za misionarku odvela ju je u tu misiju. Kad je ugledala baraku upitala je zašto nedostaje tako puno dasaka. Čovjek koji ju je dopratio rekao je da su iskoristili daske da bi napravili kovčege za nesretne misionare i zatim ju je ostavio potpuno samu. Nakon ovako zanimljivog odgovora, misionarka je pogledala oko sebe i uvidjela da je jedina utješna stvar u svemu činjenica da je ostalo dovoljno dasaka za još jedan kovčeg.
Ovo mi je ona sama ispričala – puno godina nakon toga.
2 Misionar među kanibalima - "Mudri ljudi"