Gvinejski dnevnik djembefola sa Tajvana
Tam Tam Mandingue je škola zapadnoafričkih ritmova posvećena očuvanju i prijenosu Mandingue glazbene tradicije kao sredstva za promicanje tolerancije, razumijevanja, jednakosti i međunarodnog mira.
Povratak iz Gvineje
Predali smo prtljagu. Pozdravljamo se s novim prijateljima sa radionice i svim prijateljima iz Gvineje i izlazimo iz zračne luke. Uskoro napuštamo postojbinu Mande kulture.
David mi je jednom rekao: "Tko jednom dođe u Afriku, uvijek se vraća jer ga srce neprestano vuče natrag."
Zauzeli smo svoja mjesta u zrakoplovu Air Francea i sad u potpunosti razumijem što je htio reći. Odjednom se osjećam jako bolestan. Kao da sam izgubio osjećaj gdje je zapravo moje mjesto u ovom svijetu.
Hoću li se oporaviti od šoka i vratiti u stvarnost?
Trideset dana u Gvineji nije dugo vrijeme. Željeli smo upoznati ljude i njihovu kulturu. Prešli smo desetke tisuća kilometara, a brojni događaji su nam omogućili bolje razumijevanje kulture i ideja. Teško je bilo osjetiti sve što se oko nas događalo i zabilježiti na papiru, objektivom fotoaparata i kamere.
Prvi utisak je loša kvaliteta života i okoliša: normalno je da nema vode i struje. Normalno je da je zrak prepun smoga. Rupe na cestama i putovima su također normalna pojava. Normalno je da susrećete ljude na svakom koraku... Tek kad prošećete ovom zemljom shvaćate značenje izraza "Bogu iza leđa".
Međutim, na tom istom komadu zemlje nastala je vrlo bogata glazbena kultura u kojoj su glazba i ples već dugo dio svakodnevnog života.
No, vratimo se na početak priče!
Pripreme prije puta
1. Lijekovi
- Sredstvo protiv insekata, 3 mala kompleta prve pomoći, tablete protiv glavobolje, soda bikarbona, vitamin B, tablete za iskašljavanje, tablete za snižavanje temperature.
- Prijenosno računalo s punjačem, podloga za miša, 3 kompleta baterija, čitač kartica.
- Digitalni fotoaparat s 2 memorije od 4 GB, 4 kompleta baterija i punjač.
- Bilježnica, olovke, gumice.
- MP3 rekorder sa slušalicama.
- Video kamera, 3 kompleta baterija, 4 DV video vrpce.
- Tanke duge hlače, majice s kratkim rukavima, košulje, sandale.
- Sunčane naočale, sat, baterijske svjetiljke, svijeće, upaljač, mreža protiv komaraca, vreća za spavanje.
- Instant kukuruzna krupica.
- Kapa, putovnica, kreditna kartica.
Naravno, treba obratiti pozornost na ukupnu težinu prtljage.
Od deset do minus pet i na trideset i šest stupnjeva
Nas petoro – David, Afgan, Jiang, A-miu i ja – napuštamo Tajvan u Taoyuan međunarodnoj zračnoj luci. Pravac – Tam Tam Mandingue Gvineja (TTM).
Prije puta, David nas je upozorio na klimatske promjene. U siječnju, temperatura na Tajvanu je približno 10 stupnjeva. U Parizu je oko minus 5, a tamo ćemo čekati 10 sati i zato je obavezna topla odjeća. Međutim, u Gvineji nas očekuje temperatura od bar 30 stupnjeva.
Osjećaji su pomiješani: očekivanje nepoznatog, uzbuđenje i nervoza. Ipak, osjećam da sve ima smisla. Dugo sam to želio.
Zračna luka Charles de Gaulle. Sunce je na obzoru ali temperatura je ispod ništice.
Besprijekorno slijećemo u Conakry. Konačno sam zakoračio na gvinejsko tlo! Na izlasku iz zrakoplova osjećam večernju svježinu.
Vojnici s puškama pozorno promatraju svakog putnika koji silazi niz stepenice.
U zračnoj luci je zabranjeno snimanje i tu dobro dođu vještine snimanja skrivenom kamerom. Dok ispunjavamo formulare prilazi nam neki čovjek koji tvrdi da dolazi iz TTM-a i koji će nas odvesti na odredište. David ne poznaje tog čovjeka i nismo se usudili naglo pristati na takav dogovor. Međutim, zbog zbunjujuće procedure na carini ipak pristajemo prihvatiti njegovu pomoć.
Nestrpljivo zurimo u pokretnu traku. Imam osjećaj kao da se radi o lutriji. Konačno se pojavljuju naše putne torbe. Ovog puta australski studenti nisu imali sreće...
Na parkiralištu zračne luke upoznajemo osoblje TTM-a. Tek tada nam je laknulo. Natiskali smo se u auto i krenuli prema Matoto području Conakryja gdje se nalazi Mamadyjeva kuća i TTM škola.
Tam Tam Mandingue
U usporedbi s ostalim dijelovima Conakryja, Matoto djeluje sasvim pristojno.
Kroz široka vrata ulazimo u dvorište. Blagovaonica, sobe i kupaonica. Svaka soba ima naziv jednog mjesta u Gvineji. Mi, učenici sa Tajvana, smješteni smo u sobu Kankan.
U dvorištu je ogromno stablo u čijoj sjeni je udobna stolica za ljuljanje. Tu nas dočekuje osoblje TTM.a:
Musa – upravitelj Tam Tam Mandingue škole, Mamadyjev brat.
Maman - Plesačica nacionalnog plesnog ansambla, sada u mirovini. Osoba u koju Mamady ima ogromno povjerenje, vrlo srdačna i dobrodušna.
Abu – čovjek zadužen za zalihe piva (što je nama sa Tajvana jako jako važno!).
Seckou - Mamadyjev nećak, član ansambla mladih "Balandugu Kan". U Conakryju ga smatraju jednim od najboljih mladih bubnjara.
Nadie - Vrlo draga i vesela djevojčica koja često oblači tradicionalne kostime.
Maria i njena sestra - Blizanke zadužene za pranje i čišćenje, a također su i plesačice u ansamblu "Balandugu Kan".
Ali – prvotni vlasnik posjeda koji je prodao zemlju Mamadyju, a sada radi kod njega kao čuvar.
Tu je i mnoštvo drugih prijaznih ljudi, žene koje rade u kuhinji, krojač, mladi bubnjari i plesačice, kao i legendarni glazbenici koji stalno dolaze i odlaze.
Gvinejski miris
Audio, video snimke i fotografije mogu zabilježiti puno toga o Gvineji ali ono što se ne može zabilježiti je specifičan miris. Teško ga je opisati – miris svježe ulovljene ribe pomiješan s mirisom benzina i zapaljene plastike.
To je miris koji nas prati svakoga dana, miris od kojeg boli glava. Nije ni čudo da ovdje životni vijek ljudi nije duži od 50 godina!
Ne postoji nikakav sustav odvodnje i zbrinjavanja otpada. Otpad se jednostavno odlaže uz cestu i zapali.
Nedavno je nova administracija preuzela dužnost. Možemo li očekivati bilo kakve promjene?
Radionica
Ove godine nas je došlo 11, znatno manji broj u usporedbi s više od 20 polaznika prošle godine. Očito, i ovdje se osjeća utjecaj financijske krize. Uz nas petoro sa Tajvana tu je i djevojka Akiko iz Japana pa možemo reći da su polaznici radionice podjednako podijeljeni između Istoka i Zapada. Međutim, zbog malog broja polaznika radionice, vrlo brzo se uoče greške kod pojedinaca i zato je meni sviranje jako uzbudljivo!
Prvoga dana svirali smo Tiribu da bi Mamady ocijenio mogućnost grupe. Nakon toga smo svirali 5 – 6 dionica u nizu i Mamady nas je podijelio u dvije grupe.
Slijedile su osnovne vježbe i izmjena signala i rolova. Mamady se posvetio svakom učeniku i ispravljao nas. To iskustvo mi se čini vrlo korisno jer treba početi s ispravnim udarcima.
Svakoga jutra, nakon doručka, imali smo 10 minuta zagrijavanja, a cilj vježbi bilo je jačanje i izdržljivost.
Mamadyju je jako stalo do toga da usvojimo prave informacije i zato veliku važnost pridaje kulturi. Detaljno je opisivao porijeklo svakog ritma, etničke skupine i područje nastanka, varijacije ritmova i različite nazive istog ritma.
U drugom dijelu usvajali smo vještine solo sviranja (tradicionalni solo). Na kraju, Mamady bi demonstrirao cijeli ritam sa svim dionicama.
Piramida
Nakon ručka imali smo pauzu i učenje se nastavilo s Piramidom. Piramida je jedinstveni spoj glazbe, pjevanja s breakovima i zahtijeva punu koncentraciju i izdržljivost jer traje od 20 do 40 minuta. Piramida obuhvaća ritam, pjesmu, melodiju, vještinu, aranžman, osjećaj, hiper memoriju... Najvažnije je razumjeti strukturu Piramide i njene promjene koje monotonu glazbu pretvaraju u uzbudljiv repertoar i koreografiju.
Ove godine, Piramida će se izvoditi na završnom koncertu. To znači da ćemo biti okruženi Mande ljudima pred kojima ćemo svirati. Za nas je to velika čast ali i veliki pritisak!
Ritam se mijenja nakon svakog breaka i postaje sve složeniji. Navikao sam na zapisivanje ritmova i zato koristim vrijeme ručka i odmora da bih zapisao sve što smo radili. Na sljedećem satu uočavam i ispravljam pogreške. Na kraju petog ritma stekao sam samopouzdanje.
Mamady je naglasio da je kod tradicionalnih ritmova važan raspored ruku i treba ga se strogo držati. Kod netradicionalnih ritmova to nije toliko važno, međutim, kad jednom usvojimo određeni raspored ruku, ne treba ga mijenjati jer inače počinjemo oklijevati i ritam više ne teče glatko.
Bez obzira na jutarnju ili popodnevnu radionicu, Mamady je uvijek strastven, dobro raspoložen i spreman na šalu.
Piće
Svakoga dana u 12 i 30, Mamady glasno doziva: "Abu!". Abu, sa zvoncem u ruci, viče: "Aperitiv!" i time označava završetak prijepodnevne radionice.
Aperitiv se servira pola sata prije ručka. Čaša hladnog aperitiva nakon jutarnje radionice zaista prija. Ponekad su to bili voćni sokovi, ponekad žestice, kao što je viski, pa mentol ili nešto slično likeru...
Osim toga, može se kupiti čaj od džumbira Ginger i lokalna mineralna voda Coyah. U Conakryju postoji vodovod, međutim, tekuća voda nije baš najbolja za piće. U strahu od infekcije, čak sam i zube prao mineralnom vodom. Domaćini su mislili da sam malo "na svoju ruku". Naravno, prodaju se Coca Cola i Fanta kao i najpopularnija lokalna piva Skol i Gulluxe.
Za gvinejske prilike piće je skupo i zato, ako si možete priuštiti nekoga počastiti pićem, to će zasigurno biti početak dubokog prijateljstva.
Hrana
Za doručak smo imali tvrdi kruh. Kad kažem tvrdi kruh, mislim zaista tvrdi kruh. A-miu je doslovno slomila zub. Uz kruh smo jeli džem ili sir i pili kavu ili čaj. Pokraj kuhinje nalazi se mala prostorija u kojoj je malo plinsko kuhalo, dovoljno za kuhanje vode za jutarnju uporabu. Ponekad bi banane razbile monotoniju doručka.
Ručali smo oko 14h, a večerali između 19 i 20h. Obroci su, općenito, podijeljeni u dvije kategorije: riba ili piletina i povrće. Osim riže, servira se mrkva, kasava ili rajčica, kuhano zeleno povrće i maslac od kikirikija.
Tko želi biti milijunaš?
Upozorili su nas da je tečaj u bankama vrlo nestabilan i da je bolje mijenjati valute "na crno". Svakih nekoliko dana dolazio je čovjek kojem sam zaboravio ime ali kad bi ga ugledali svi bi povikali "Mr. Bank!". Mr. Bank je mijenjao 100 američkih dolara za 500.000 gvinejskih franaka.
Odmah sam promijenio 200 dolara... i postao milijunaš.
Već sljedećeg dana, za 100 dolara moglo se dobiti 480.000 gvinejskih franaka pa 470.000... Ali ja sam na vrijeme osigurao svoj milijun.
Zdravlje
Bez obzira na to koliko ste snažni i zdravi, dolazite u lošije higijenske uvjete koji mogu utjecati na vaše zdravlje. Kad sam bio na cijepljenju prije puta, liječnik me upozoravao što ne bih smio jesti ili čak niti rukom dodirnuti. Ali, eto, došao sam u Gvineju ne zato da bih bio oprezan na svakom koraku već da bi svirao djembe i upoznao zapadnoafričku kulturu.
Najveći problem mi je bila aklimatizacija, privikavanje na hranu i prvih nekoliko besanih noći. Iako sam ponio multivitaminske tablete koje sam uzimao svakoga dana, nisam izbjegao dijareju.
U siječnju je ove godine u Gvineji vrijeme bilo čudno. Temperatura je uglavnom između 28 i 37 stupnjeva, međutim, ove godine je vrijeme više nalikovalo jeseni na Tajvanu. Temperaturna razlika između dana i noći je jako velika. Ponekad noću puše vjetar i osjeća se hladnoća.
Već trećeg dana boravka u Gvineji osjetio sam da nemam apetit, slabost u cijelom tijelu i bez termometra mi je bilo jasno da sam dobio vrućicu.
Na Tajvanu to nije nekakav poseban događaj ali ovdje u Gvineji... Kod kuće bih uzeo tabletu za snižavanje temperature i dobro se preznojio. Ovdje su uvjeti drugačiji. Nema tople vode.
Kad u Gvineji ljudi dobiju vrućicu smatraju se sretnima ako mogu dobiti antibiotik. Lijekovi su uglavnom europski i jako su skupi. Ljudi nemaju zdravstveno osiguranje, neki nemaju niti tri obroka dnevno i ne mogu si priuštiti lijekove.
Dobro sam napravio što sam od kuće ponio tablete za snižavanje temperature. Legao sam u krevet i pokrio se sa svime čime sam se mogao pokriti. U polusnu sam čuo bubnjanje na dvorištu ali kao da je dolazilo iz jako velike daljine. Ponekad bih prepoznao neku frazu. Kako će se ovo završiti? Što me još čeka? Hoće li moj boravak u Gvineji završiti nakon samo tri dana?
Monette i Mamady su me zabrinuti obilazili. Svakih nekoliko sati presvlačio sam mokru odjeću... Popodnevna radionica je davno završila, zavladala je tišina i osjetio sam kako mogu jasnije razmišljati. Neprestano sam si govorio da sam došao svirati i učiti, a ne ležati bolestan u krevetu.
Već sljedećeg dana pridružio sam se ostalima na radionici.
Povijest djembe signala
Mamady nam je objasnio da signali nisu dio tradicionalnih ritmova. Naime, ritmovi su uvijek započinjali pljeskanjem i pjevanjem, a instrumenti bi se jednostavno uključili u pjesmu.
Svatko od nas je odmah imao pitanje: ako nema signala, kako glazbenici znaju kada treba "uskočiti"? Mamady se samo nasmijao jer u Gvineji i dvogodišnje dijete zna kad treba početi pjevati, kad započinje bubnjanje i kad kreće plesni korak. To je njihova kultura i svi pjevaju, sviraju i plešu u ritmu jer to slušaju od najranije mladosti. Nitko ne broji dobe jer je glazba duboko usađena u tijelo.
Signali su nastali kad su osnovani nacionalni ansambli i to iz vrlo jednostavnog razloga – signali omogućuju brze prijelaze u sviranju i složene koreografije.
Prvi signal je:
Tutu – tu – tu – tutu – tu – tu – – –
Često čujemo i drugi signal:
Tru – tutu – tu – tutu – tu – tu – – –
odnosno:
Tru – tutu – tu – tutu – ta ta ta – – –
Većina tradicionalnih ritmova se ne svira jako brzo. Veća brzina sviranja tradicionalnih ritmova potaknuta je pojavom nacionalnih ansambala da bi nastup bio dinamičniji i zanimljiviji.
Svijeće i svjetiljke
Prosječno, u Conakryju 2 – 3 dana u tjednu nema struje. Samo najbogatije obitelji mogu si priuštiti vlastite generatore tako da po noći jedino mjesec predstavlja slabašno osvjetljenje.
Srećom, ponijeli smo svijeće i baterijske svjetiljke. Kad dođe struja, brzo koristimo priliku da bi napunili baterije.
Struja nam ne nedostaje jedino za večerom jer uz svijeće sve djeluje jako romantično.
Druge večeri bez struje bio je pun mjesec i na dvorištu su se okupile žene. Stale su u krug i počele pljeskati i pjevati. Svi su plesali. Upravo to je prizor kojeg se sjećam iz literature kada sam počeo upoznavati afričku kulturu.
Foumoudou Konate
Preko puta Tam Tam Mandingue škole nalazi se Mamadyjeva vila u kojoj vježba novi ansambl "Djoliba".
Jednoga dana, na vratima se pojavila grupa ljudi. Među njima se isticao stariji gospodin. Svi su skočili i potrčali pozdraviti se s Foumodouom Konateom koji se sa svakim srdačno rukovao. U ovo doba godine i Foumoudou Konate je u Gvineji i ovdje drži svoje radionice zajedno sa sinom.
Svi smo bili ushićeni. Na istom mjestu smo susreli dva najveća djembe majstora i, naravno, to nije moglo proći bez zajedničke fotografije.
Jeremyjev rođendan
Jeremy je iz Belgije. On je prvi koji je položio ispit kod Mamadyja. U rujnu ove godine doći će na Tajvan kao pratnja Mamadyju na njegovoj radionici.
15. siječnja, nakon popodnevne radionice, Monette je donijela tortu i najavila proslavu Jeremyjevog rođendana. Svi smo pljeskali i pjevali rođendanske pjesmice. Sasvim spontano, netko je počeo bubnjati. Pridružili su se i dunovi. Inače, vrijeme odmora predviđeno je upravo za odmor i tada nitko ne bubnja. Jeremyjev rođendan bio je prilika koju je trebalo iskoristiti. Tu su sjajni bubnjari, sjajne plesačice i plesači. Ritam im je u krvi. Svi smo si dali oduška u ludoj zabavi!
Abu
Jednog popodneva sjedili smo u sjeni drveta i pozvali Abua da s nama popije hladno pivo, a on nam je pomogao zategnuti bubnjeve. Tako je započelo jedno lijepo prijateljstvo.
Nakon tjedan dana radionice, pripremali smo se za popodnevnu Piramidu i odjednom je netko uletio u dvorište i na engleskom jeziku objasnio da popodne neće biti radionice jer je umrla Abuova majka i Mamady je otišao s još nekim važnim ljudima izraziti sućut.
Neko vrijeme smo tupo zurili u prazno.
U Gvineji, bolest i smrt često idu ruku pod ruku. Nekoliko dana ranije Abu nam je rekao da se njegova majka žalila na bol u nozi. Svaki gubitak je težak ali iznenadni i neočekivani gubitak je najteži.
Sljedećeg dana David je sazvao sastanak. Prema našem tajvanskom običaju, važno nam je bilo na neki način pomoći prijatelju. Dogovorili smo se da sakupimo novac za pogrebne troškove.
Abu nam je otvorio vrata i na licu mu se vidjela tuga i umor. David mu je predao novac u naše ime i objasnio razloge takvog postupka. Abu je bio ganut. Rukovao se sa svakim od nas i zahvalio na pomoći.
Ljupke kuharice
Pripremanje jela za polaznike radionice nije lagan posao. Kuharice gotovo da i nemaju vremena za odmor od jutra do navečer. Mnoge od njih bile su članice nacionalnog plesnog ansambla, a kad su otišle u mirovinu, Mamady ih je zaposlio da bi kuhale i plesale.
Iako imaju puno posla, iz kuhinje se često čuje njihov smijeh i pjevanje.
Jednog jutra svirali smo Yankadi i Mamady je dozvao: "Maman!". Iz kuhinje je izašla žena koju je Mamady predstavio kao nekadašnju glavnu plesačicu nacionalnog ansambla. Odmah je spremno ušla u krug i počela plesnim koracima pratiti Mamadyja.
Svi smo ostali bez daha. Ovdje se ritam i ples događaju vrlo prirodno i spontano. Nema pretjerivanja, nadglasavanja... sve je savršeno skladno.
Posljednjeg dana radionice sve žene iz kuhinje su dugo plesale i svaka je imala svoju solo plesnu točku. Poželjeli smo da plešu unedogled. Htjeli smo do posljednjeg trenutka iskoristiti naš boravak u Gvineji.
Rastanak
Dani su nemilosrdno prolazili. Posljednjeg dana, ustali smo ujutro kao i obično, doručkovali smo kao i obično... i pravili se da je sve kao i obično.
Rastali smo se sa suzama u očima.
Došao sam u Gvineju naučiti nešto o afričkim bubnjevima ali naučio sam da se ne radi samo o glazbi već o... poštovanju... poniznosti... skladu... sudjelovanju... zajedništvu...
Mamadyjeve misli
- Svi ritmovi su nastali od samog početka života!
- Kad se sruši drvo i kad se u njemu probuši rupa, tu počinje govor... morate izvući slatke riječi!
- Nacionalnost. Rasa. Boja kože. Kultura... Ništa od toga nije važno jer svi govorimo istim jezikom, jezikom djembea!
- Nemojte logički razmišljati. Djembe nije instrument logike!
- Nemojte razmišljati o "vještini" i "strahu" jer njih su stvorili ljudi. "Osjetiti"... "slušati"... Osjetiti... osjetiti... osjetiti... !
- Vratite se ritmu nakon 1 – 2 tjedna odmora. Nemojte razmišljati o ritmu! Budite potpuno prazni... !
- Shvatite da je djembe vaš prijatelj, poštujte ga i brinite o njemu... zabavljajte se... !