Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company,
New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
U Gabonu, Francuskom Kongu, mogu se vidjeti sve faze procesa civilizacije. Kao prvo, postoje divljaci koji oko struka nose trakicu i na njoj komadić palminog lista veličine pola maramice; zatim postoje oni koji nose tkaninu omotanu oko struka koja seže ispod koljena; zatim oni koji nose istu takvu tkaninu i košulju; neki su potpuno odbacili domorodačku odjeću i nose hlače i košulju; i na kraju, ima i onih koji nose košulju zataknutu u hlače
Općenito, razlika između culotte [fr., izg. kilot = gaćice] i sansculotte [fr., izg. sonkilot = bez gaćica] označuje razliku između Mpongwe – starog obalnog plemena – i Fang – plemena iz unutrašnjosti koje je tek posljednjih godina stiglo do obale Atlantika. Mpongwe su najciviliziraniji od svih plemena južno od rijeke Calabar. Mnogi, osim što nose hlače, žive u kućama s drvenim podovima.
Mpongwe su vrlo ponosni ljudi. Afričkoj ženi nije dozvoljena udaja za pripadnika inferironog plemena, iako je takva ženidba dozvoljena muškarcima. Budući da Mpongwe nemaju sebi društveno ravne među pripadnicima ostalih plemena, Mpongwe žene se ne mogu udati izvan svog plemena, osim za nekoga sa sjevernog dijela obale ili za bijelca.
Fang, veliko pleme iz unutrašnjosti, u očima Mpongwe ljudi samo su "životinje iz šikare". Kad bi Fang bio savršeno civiliziran i kad bi se čak školovao u Francuskoj, ne bi mu bio priznat status niti blizu najpodlijem Mpongweu. Mpongwe žene se sporazumijevaju s pripadnicima plemena Fang jer s njima trguju, međutim, srame se ako ih netko drugi čuje da govore fang jezikom.
Mpongwe sebe nazivaju "Mudri ljudi". U prošlosti, dok su još imali kraljeve, potajno su ih sahranjivali i najviše deset ljudi je znalo gdje je sakriven kraljev grob. Naime, postojala je opasnost da pripadnici drugih plemena ukradu tijelo i izvade mozak, što bi bio izuzetno snažan fetiš koji bi ih mogao učiniti mudrima kao što su Mpongwe.
Kralja su birali stariji pripadnici plemena i to zbog njegove mudrosti. Ceremonija ustoličenja bila je takva da mu nije bila potrebna samo mudrost već i hrabrost, fizička snaga i izuzetno dobra probava. Prvo čemu je novi kralj bio izložen nije bila čast već poniženje. Ljudi bi ga vrijeđali, psovali, proklinjali, gađali ga blatom i tukli. Jer, kako sami kažu, od sada će on to sve činiti njima, a oni će biti bespomoćni i zato je to njihova posljednja prilika. Vrlo slikovito i detaljno bi ga podsjetili na sve njegove neuspjehe. Ako bi novi kralj sve to dobro podnio, odveli bi ga u kuću prijašnjeg kralja gdje bi primio simbol kraljevskog statusa – svileni šešir.
Nakon ceremonije inauguracije, dolazili bi ljudi, ponizno se klanjali novom kralju i zdušno ga hvalili, jednako zdušno kao što su ga prije kudili. Tjedan dana kralju nije bio dozvoljen izlazak iz kuće već je tu dočekivao goste sa svih strana svog kraljevstva i sa svima je sudjelovao u gozbi.
U prošlosti, Mpongwe su bili podijeljeni u tri klase. Najveću klasu činili su robovi. Srednjoj klasi pripadali su slobodni ljudi čiji preci su bili robovi i koji su imali i kap robovske krvi u sebi. Trećoj, najmanjoj klasi pripadala je čista Mpongwe aristokracija.
Najteže je vjerojatno bilo srednjoj klasi. Pripadnici srednje klase imali su dovoljnu slobodu da njihova inicijativa dođe do izražaja. Bavili su se trgovinom i često su se obogatili. Međutim, tada su postali predmet zavisti i klasne mržnje od strane aristokracije i neprestano su bili u opasnosti da ih se optuži za vračanje što je povlačilo za sobom oduzimanje imovine i smrtnu kaznu.
Francuska vlada je službeno ukinula robovlasništvo tako da je razlika između srednje klase i robova gotovo nestala, iako ne u potpunosti, ali još uvijek se zna tko pripada malobrojnoj aristokraciji.
Mpongwe robovi su više sluge nego robovi. Sve do pojave bijelih robovlasnika, robovi su se rijetko prodavali ili razmjenjivali. Mpongwe su ponekad uzimali robove zbog duga, a ponekad su ih otimali od drugih plemena. Neki su mi rekli da su njihovi robovi bili djeca iz unutrašnjosti koje su spasili kad su ih njihovi roditelji odbacili. Razlog tome je vjerojatno bilo neko okrutno praznovjerje jer Afrikanci vole svoju djecu, a majka njihove djece je omiljena supruga.
Mnogi bivši robovi odabrali su zadržavanje starih odnosa, uz male promjene, umjesto prihvaćanja slobode koja bi im donijela gubitak prijatelja, obitelji ili imovine. Neko vrijeme je za mene radio čovjek po imenu Ndinga. Bio je izuzetno dobar radnik ali imao je jednu neobjašnjivu manu – povremeno nestao na pola dana ili cijeli dan bez ikakvog objašnjenja. To je bio već nekoliko puta napravio kad sam se pripremao na putovanje uz rijeku, a njemu sam povjerio zadatak okupljanja ljudi koji će mi u tome pomoći. Ndinga je ponovo jednostavno nestao i sljedećeg dana sam ga teška srca otpustio. Otišao je bez i jedne riječi opravdanja ili negodovanja. Kasnije sam saznao da je Ndinga bio rob jednog Mpongwe poglavice koji mu je dozvolio da radi za sebe ali mu je uzimao dio plaće i uzeo si je za pravo povremeno pozvati Ndingu da mu učini neku uslugu. Ndinga je osjećao svoj podređeni položaj i prepustio se poniženju radije nego da mi prizna da je rob.
Taj čovjek, Ndinga, bio je u očajničkoj potrazi za prijateljem. Rob može vrlo lako doći na zao glas, a za Ndingu se govorilo da je "čovjek – leopard", odnosno, čovjek koji se pretvara u leoparda da bi ubio neprijatelja ili nanio štetu. Često sam čuo kako su optuživali Ndingu. Svaka histerična žena, koja je mislila da je vidjela leoparda, bila je spremna prisegnuti da je to bio Ndinga.
Mpognwe su posebno pažljivi i brižni ljudi. Jednom sam morao krenuti na teško putovanje duž obale, od Batange do Benita, dugo više od stotinu kilometara. Za tu namjenu sam u njemačkoj trgovačkoj postaji Dualla u Kamerunu kupio bicikl. Bio je težak oko petnaest kilograma i platio sam ga pedeset dolara. Nisam bio svjestan u što se upuštam. Dio obale prekriven je mekim pijeskom, a dio grubim kamenjem preko kojeg sam se morao penjati s biciklom na leđima. Dugo sam već bio u Africi i izgubio sam dosta snage. Nekoliko puta sam potpuno iscrpljen ležao na obali prije nego što bi nastavio put. Za vrijeme putovanja, na čudnovat način sam čak izbjegao gotovo sigurnu smrt u živom pijesku.
Sobom nisam ponio hranu već sam se oslanjao na gostoljubivost ljudi kojima sam bio poptuni stranac. Iako sam mogao kupiti hranu putem, gostoljubivost nije niti jedan jedini put zakazala. Kad bi trebao prijeći, a u blizini bi se našao netko od domorodaca, bilo na obali ili loveći ribe u kanuu, uvijek bi mi priskočio u pomoć, prenio me preko rijeke i vratio se po bicikl. Cijelim putem nisam niti jednom platio za hranu ili bilo kakvu pomoć.
Općenito, Mpongwe žive miroljubivim životom u krugu obitelji. Muškarci se vrlo rijetko tuku, a i kad se to dogodi, razmijene nekoliko udaraca šakom u trbuh. Žene se puno češće svađaju i tuku. Iako svađa obično započinje između dvije žene, u pravoj tučnjavi sudjeluju obitelji i rođakinje obje strane. Od tog trenutka tučnjava postaje gotovo ritualna. Žene stoje u dva reda i uz odgovarajuće živopisne i uvredljive povike jurišaju na suprotnu stranu. Obično se ne udaraju niti ne grebu već pokušavaju pokidati odjeću protivnica. Vidio sam tučnjavu u kojoj je sudjelovalo osamnaest žena. Žena priznaje poraz kad ostane bez odjeće. Zato, umjesto da se pripreme za okršaj oblačenjem stare odjeće, žene oblače novu i čvrstu odjeću koju je teško pokidati.
Postoji jedan jako čudan ratni običaj kod gotovo svih plemena zapadne Afrike. Ponekad, ako neprijatelj ubije pripadnika jednog plemena ili ukrade ženu, pleme s ene osvećuje direktno neprijatelju već ubije nekoga iz trećeg plemena koje s tim nema nikakve veze. Tada se očekuje da se ovo treće pleme pridruži drugom da bi zajednički kaznili prvo pleme. Bilo je slučajeva da je u takvoj osveti sudjelovalo i pet–šest plemena. Moguće je da je cilj ovakvog zastrašujućeg običaja sprječavanje početnog zločina.
Mpongwe više nemaju ratne običaje, međutim, usprkos nadolazećoj civilizaciji, još uvijek su jako praznovjerni. Prema njihovom vjerovanju, u prirodi je nastanjeno mnoštvo duhova koji uzrokuju prirodne pojave. Još uvijek govore o velikom duhu koji uzrokuje plimu tako da baci ogromnu stijenu u more i zatim je izvadi kad nastupi oseka. Gotovo nijedna smrt ne prolazi bez optužbi za vračanje.
Čuo sam priču umirućeg čovjeka koji je ozbiljno govorio o tome kako je krenuo na put do mjesta udaljenog desetak kilometara od njegovog sela. Kad je pala noć, zapitao se što rade njegovi prijatelji kod kuće i odlučio je posjetiti svoje selo tako da njegov duh izađe iz tijela. Međutim, na putu natrag sreo je mnoštvo duhova koji su na isti način putovali, a jedan od tih duhova bio je njegov neprijatelj koji ga je prepoznao i snažno udario po leđima. Od toga dana, čovjek je postajao sve slabiji i slabiji sve dok ga smrt nije sustigla.
Prisustvovao sam suđenju jednom robu koji je bio optužen da je uzrokovao smrt rođaka poglavice, čovjeka koji je dugo bolovao od tuberkuloze. Redovito sam posjećivao bolesnika ali nisam mu mogao puno pomoći. Jednoga jutra okupila se gomila uzbuđenih ljudi. Čovjek je upravo umro i, kao obično, ljudi su u panici bili odlučni u namjeri da nekoga optuže. Poglavica, koji je vodio slučaj, bio je obrazovan čovjek koji je cijeli život proveo s bijelim ljudima i s njima je uspješno trgovao. Proizvoljno, sumnja je pala na jednog roba – naime, uvijek se prvo sumnja u robove – kad je istupio jedan dječak i rekao da je prošle noći vidio tog roba kako stoji iza bolesnikove kuće, a u ruci je držao lišće i komad ljudskog mesa nalik na ribu. Daljnji dokazi više nisu bili potrebni. Nitko nije dječaku postavljao nikakva pitanja. Nikoga nije zanimalo je li to zaista bilo ljudskog meso ili možda samo riba.
Roba bi, inače, odmah ubili da se nisu plašili francuskih vlasti. Kad sam ih pokušao urazumiti, svi su vrlo uvjereno vikali: "Pitaj dječaka! Sam ga pitaj!" Oni koji su predvodili ovakvo suđenje bili su obučeni poput Europljana.
Mpongwe trgovci imaju u svom selu jednu ili više supruga, a također i u svakoj svojoj trgovačkoj postaji. U Gabonu, bračne veze su odavno prestale biti veze. Brojne supruge u različitim selima pružaju Mpongwe trgovcima određenu sigurnost jer one, zajedno sa svojim brojnim rođacima, brinu o njima. Stranci često osuđuju domaće običaje, ismijavaju ih i zabranjuju bez ikakvog razumijevanja. Plemenski običaji u Africi, od najbezazlenijih do najkrućih, nisu slučajni već nose u sebi duboko moralno značenje, osjećaj za pravdu ili jednostavno predstavljaju težnju za samoodržanjem. Čak i najokrutniji običaj može se racionalno objasniti, primjerice, običaj da se zajedno s prerano umrlim muškarcem žive zakopaju i sve njegove supruge. Afrika obiluje smrtonosnim otrovima, a budući da žene pripremaju hranu, svakodnevno ih imaju priliku iskoristiti. Koliko je ova praksa uobičajena govori i njihova poslovica: "Mi ne jedemo iz iste posude" koja se koristi kao: "Taj i taj je jako ljut na mene, ali baš me briga jer mi ne jedemo iz iste posude".
Kad se Mpongwe muškarac želi oženiti, on mora obitelji buduće supruge platiti četrdeset dolara. Među neciviliziranim pripadnicima plemena Fang ova cijena je višestruko veća iako su oni vrlo siromašni u odnosu na Mpongwe. Ovu cijenu je odredila francuska uprava kao mjeru za ukidanje ovakvog običaja jer za njih je to samo cijena koju treba platiti i ništa više. Time je umjesto koraka ka civilizaciji došlo do degradacije. Naime, kod svih plemena postoji običaj prema kojem ako supruga napusti obitelj muža, njena obitelj ju mora vratiti ili platiti cijenu. Budući da je teško sakupiti veći iznos, obitelj šalje suprugu natrag, osim u slučaju jako valjanog razloga. Međutim, četrdeset dolara se lako može sakupiti, posebno ako se može računati na pomoć nekoliko bijelaca. Tako više ništa ne sprječava Mpongwe suprugu da napusti muža kad god poželi i ona to čini često. Sve dok Afrikanci ne steknu moralni osjećaj da je bračna veza uzvišena, bolje je da postoji veza izravne kupnje nego nikakva veza.
Ovdje, na obali, kažu da Engleska vlada svojim afričkim kolonijama zbog trgovine, Francuska zbog prihoda, a Španjolska zbog pljačke. Engleska politika potiče domaću proizvodnju i trgovinu i zato engleske kolonije najbrže ekonomski napreduju. Francuska politika prihoda stavlja takav teret na leđa Afrikanca da se život više ne sastoji od jedenja, pijenja i razgovora već od plaćanja poreza. Ipak, treba reći da su francuski službenici svih slojeva u osobnom kontaktu s domorocima slobodni i prijateljski naklonjeni. Za razliku od njih, engleski službenici brinu o dobrobiti domorodaca ali s druge strane, ne vode nikakvog računa o njihovim osjećajima. Ovo me podsjeća na činjenicu da su u ranim danima Amerike Francuzi uspostavili puno bolji odnos s Indijancima nego što je to uspjelo Englezima.
Njemačka politika je u osnovi trgovačka, međutim oni imaju upravu zbog nje same i puno previše upravljaju. U njemačkom upravljanju postoji militarizam koji je za Afrikanca suviše strog i koji ga na kraju uništava. Njemačka još uvijek nije riješila problem kolonijalnog upravljanja u Africi jer prve vidljive institucije njihove uprave su stupovi za bičevanje.
Pogubni nedostatak kako trgovine tako i upravljanja je nasilna promjena vanjskih uvjeta domorodaca bez njihove unutrašnje promjene. Tigru možemo iščupati očnjake i sve zube ali on će ipak ostati tigar, a uniforma na afričkom kanibalu sasvim sigurno neće od njega učiniti vegetarijanca.
1 Misionar među kanibalima - Grob bijelog čovjeka
3 Misionar među kanibalima – Afrička glazba