s ciljem promidžbe ugostiteljske turističke ponude grada Velika Gorica. U gastronomskoj ponudi Turopolja zastupljena je široka lepeza autohtonih turopoljskih specijaliteta, koju za tu prigodu spravljaju velikogorički ugostitelji, a u degustaciji mogu uživati i posjetitelji
Organizator: TZG Velike Gorice i Udruženje obrtnika Velike Gorice
Informacije: Turistička zajednica grada Velika Gorica, Kurilovečka 2.,
10 410 Velika Gorica, tel. 01/6222 378,
e-mail:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
,
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
www.tzvg.hr
O Turopolju
Jugoistočno područje Zagreba između rijeka Save i Kupe zapremaju plodna ravnica Turopolja ili Zagrebačko polje i blago uzdignuto nisko gorje - Vukomeričke gorice ili Vrhovlje. Nizinsko područje Turopolja bilo je močvarno, obraslo gustim šumama, u kojima je živjelo pragovedo tur po kojemu je Turopolje dobilo ime. U nizinskim predjelima uspijeva odlična hrastovina, dok su Vukomeričke gorice prekrivene bukovim i brezovim šumama, te lijepim vinogradima. Za svoje potrebe uzgajali su ljudi voće i povrće, bavili se pčelarstvom, a uz rijeke ribarstvom. Uz Ogromni predjeli prekrasnih hrastovih šuma dali su karakteristiku cijelom ovom kraju, a kroz povijest su bile osnovni materijal u graditeljstvu. Turopoljci su svoje prostrane domove gradili od odlične hrastovine; visoka stabla obarana su i od njih je tesana građa za gradnju kuća. U starije vrijeme bile su oblice, a kasnije debele daske – planjke, slagane horizontalno jedna na drugu, tvoreći tako stijene buduće kuće. Na četiri kamena postavili su prve četiri grede, koje su spojene u «hrvatske vugliće», tj. krajevi greda bili su neotesani, za razliku od novijih otesanih «nemških vuglića». Ranije su građeni maleni domovi s dvije prostorije, pokriveni slamom, a kasnije velike prostrane kuće s velikom zadružnom «ižom» i još tri prostorije u kojima su živjele velike obiteljske zadruge s 30 – 50 članova. Visoki impozantni krovovi bili su načinjeni od ražene slame ili drvenih daščica zvanih šindra. Strukture drveta i poseban osjećaj i smisao ljudi za proporcije učinili su da drveni domovi Turopolja zrače jednostavnom ljepotom i ljupkošću, daju toplinu doma i ugodan boravak u njemu. Dok u zapadnim predjelima Turopolja i Vukomeričkim goricama prevladavaju prizemnice, idući prema istoku nalazimo već razvijenije domove na kat, takozvane «čardake». Napose su poznati veliki i prekrasni čardaci u Mraclinu i Posavini. U prizemnim prostorijama čardaka nalazile su se gospodarske zgrade, a prostorije prvog kata služile su za stanovanje i boravak članova obitelji. Na kat se dolazilo vanjskim stubištem s niskom ogradom, koja je redovno izrezbarena. Želja čovjeka da ukrasi svoj dom, dovela je do prekrasno, poput čipke, izrezbarenih stubišta, s mnoštvo različitih motiva. Takav drveni dom okružen ostalim gospodarskim zgradama, također od drveta, smjestio se na prostranom dvornom mjestu koje je bilo ograđeno ili pleterom ili tankim letvicama. Stupovi ulaznih vrata, s volutnom glavicom, zvanom «spuži» čine jednu cjelinu s drvenim domovima i cijelom okolinom u kojoj kao roda na jednoj nozi stoji «zdenac u šibu», poznat inače pod nazivom đeram. U unutrašnjosti takvog doma nalazimo velike zadružne stolove oko kojih su se skupljali zadrugari za vrijeme jela i dogovora za posao idući dan. Ti stolovi su katkada impozantnih razmjera, od jagnjedovine (vrsta topole, koja raste uz rijeke, kvrgava je i naraste veoma debela). Gornja daska postavljena je na čvrstim hrastovim nogama, postavljenim u križ, s dubokom ladicom za kruh i gornjom daskom u jednom komadu širine 120 cm, a debljine i do 14 cm. Jedan takav sačuvan je u Muzeju Turopolja. Vrlo umješno i sa smislom za mjeru izrađivali su seljaci drvene škrinje, počevši od onih najmanjih, u kojima su držali svoje dokumente, pisma i povelje, preko velikih za spremanje rublja i ogromnih u kojima su držali žito. U velikim zadrugama od drveta su izrađivani svi upotrebni predmeti u kući. Sve što je bilo potrebno čovjeku načinio je sam. Čašu drvenu zvanu «čanek», koju je nosio pastir o pojasu idući za blagom, «vedrica» za vodu, «hrg» za grabljenje vode, muzlice, zatim posude za držanje brašna i drugog jestiva – «tunčec» i «štubalj», posude izdubene iz jednog komada drveta s posebno umetnutim dnom. Izrazito su lijepi jednostavni predmeti, preslice za predenje, koja je ruka pastira znala lijepo izrezbariti. Dok su seljaci gradili male domove s jednom sobom, ili veće zadružne kuće, također s jednom ili najviše dvije sobe, u kojima je znalo spavati i desetak ljudi, dotle su bogatiji ljudi gradili velike i prostrane domove, dvorove – kurije. Dvor je bio također od drvene građe, ali velikih razmjera. U prizemlju su se nalazile gospodarske prostorije, pivnica i drugo, a na prvom katu je obično bilo pet velikih soba. Najveća, zvana «palača» s velikim stolom, služila je kao blagovaonica. Do blagovaonice se nalazio salon s klasičnim namještajem, te još tri spavaonice. Prostrana dvorišta okruživala su kurije, koja su katkada pretvorena u parkove. Takva poznata kurija nalazi se u obližnjem selu Vukovini, zvana «Alapićeva kurija». I malene seoske kapelice bile su građene od hrastovine. Nakon turskih pustošenja u XVI. stoljeću, kada su mnoge crkve porušene, u Turopolju i Vukomeričkim goricama nicale su malene drvene kapelice. Od XVII. Do XIX. stoljeća izgrađeno ih je na desetke, a danas ih je još samo 11 sačuvano. Smještene najčešće na malenom brežuljku pokraj sela, okružene visokim i starim stablima, s malim drvenim zvonikom na kojemu se ponosno šepiri kovani pjetlić, uklopile su se skladno u ovaj kraj. Idući od jedne do druge, pred svakom zastanemo da im se divimo, od onih najstarijih i najjednostavnijih s hrvatskim vuglom i debljim gredama, do novijih, već ukrašenih i rezbarenih. Čardaci, kurije i kapelice česti su motivi razglednica velikogoričkog kraja.U 13. st. u Turopolju se razvilo svinjogojstvo u osnovnu granu poljoprivrede. Iako se smatra da je već u razdoblju neolita pripitomljena vrsta krškodolske svinje, kao i pragovedo tur, vjerojatno je upravo u srednjem vijeku uzgojena lokalna rasa svinja «turopoljka», šarena, bijelo – crna svinja i to križanjem sjevernoeuropske svinje s postojećom krškodolskom svinjom, čiji je izvorni oblik bio mediteranska svinja. Pripitomljeno dugorogo govedo tur izumrlo je do 16. stoljeća. Ono je, inače, bilo tijesno vezano s ratarstvom.Turopoljsko svinjogojstvo dio je jedne šire posavsko – pokupske zone. Kako je isključivi preduvjet razvoja ekstenzivnoga svinjogojstva bio šumska ispaša, razumljivo je da su turopoljske šume pružale izvanredne uvjete za njegov razvoj. Svinje su se žirile u prostranom, gotovo kontinuiranom šumskom kompleksu od Stupničke, Brezovičke, Hrašćanske šume, Šiljakovačke dubrave do Turopoljskog luga. Izvori svjedoče da su se žirili čopori do 160 svinja. Turopoljske svinje danas se ponovo uzgajaju u Turopoljskom lugu.Jedno od bogatstava Turopolja svakako je i izrada tkanine. Za potrebe izrade tkanine uzgajali su u Turopolju većinom konoplju, a u Posavini lan. Obrada lana i konoplja bila je na visokom stupnju razvoja jer su sve uporabne predmete od tkanine proizvodili sami. Nakon čišćenja lana koje ima nekoliko faza, uređena se vlakna slažu u povijesma i spremna su za predenje. Prelo se uz pomoć preslice i vretena ili kolovrata. Snovanje je proces pripreme pređe za tkalački stan. Osim tkalačkih stanova postojale su i male tkalačke naprave za izrađivanje traka, najčešće pojaseva, tkalačke deščice. Proizvodeći platno za svakodnevnu upotrebu članova svoje obitelji, tkalje postižu zavidnu vještinu, gotovo umjetnost tkanja i vezenja, koja se prenosila s pokoljenja na pokoljenje. Ukrašavajući svoje proizvode tkalje izvode motive koji po svom kolorističkom i ornamentalnom sadržaju stoje u tijesnoj vezi s narodnim životom, vjerovanjem, gatanjem i čitavom narodnom psihom. Ukrašavalo se kupovnim koncem pismom, svilom, vunom ili pamukom. Prevladavala je crvena boja uz crnu, zelenu, žutu, plavu i bijelu, a nešto kasnije javljaju se i roza i ljubičasta.
Izvor: www.tzvg.hr/?show=17702