Izvadak iz knjige
Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company,
New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
"Hej, bijeli čovječe, prestani govoriti i ponovo zapjevaj! Uz pjevanje mogao bi i zaplesati jer pjevanje bez plesa me ne zanima, a propovijedanje mi se uopće ne sviđa!"
Cijela Abesulova obitelj bila je jedinstvena u ovoj želji za komičnom operom. Problem je bio u tome što se Dr. Good i ja nikako nismo mogli složiti oko toga tko će od nas dvojice plesati. Osim toga, sami Afrikanci su eksperti za ples i vrlo su kvalificirani suci. Ako je naša glazba imala "čaroliju prosvjetljenja", bojim se da bi zbog našeg plesa imali još više divljaka umjesto prosvijetljenih.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih među pripadnicima plemena Bulu naručio sam da mi sa obale donesu male sklopive orgulje koje je jedan čovjek mogao nositi na glavi. Ljudi su čuli da nešto lijepo dolazi sa sljedećim karavanom i na dan dolaska okupilo se cijelo pleme. Dugo je trajalo raspakiravanje i pripremanje orgulja i to je ujedno bio ispit izdržljivosti Bulua koji su strpljivo stajali u napetom iščekivanju. Kad sam sve pripremio, sjeo sam za orgulje i duboku tišinu prekinuo je glasan akord. U tom trenutku primijetio sam samo noge koje trče na sve strane. Muškarci su prvi došli do zaklona, zatim žene i starija djeca, a mala djeca su ostala prepuštena sudbini. Malo po malo svi su izašli iz skloništa. Kad je strah nestao, glasno su se smijali i jedan drugome prepričavali što se dogodilo. Uskoro su jako zavoljeli orgulje koje su nam bile velika pomoć u našem poslu u misiji. Svih sljedećih godina provedenih među pripadnicima plemena Fang u Francuskom Kongu, uvijek sam sa sobom nosio orgulje.
Svim plemenima iz unutrašnjosti, Bulu i Fang, pa čak i obalnom plemenu iz Batange, najljepša stvar u vezi sa mnom bilo je sviranje orgulja. Kad sam drugi put došao u Afriku, nakon četverogodišnjeg izbivanja, na putu sam nekoliko sati proveo u Batangi. Domoroci su me zapamtili s bradom, međutim, tada je sa mnom bio suputnik koji je nosio bradu sličnu kao kad sam ja prvi put bio među njima. Moj suputnik im je više ličio na mene nego ja sam. Naravno da su ga zamijenili sa mnom i stranac je naišao na prijateljski prijem koji mu je jednako toliko godio koliko ga je i iznenadio. Rekao je da nikada nije naišao na tako prijateljski naklonjene domoroce. Napokon sam protestirao i kad su domaćini otkrili zabunu, posvetili su mi veću pozornost. Kad sam im rekao da me ražalostilo što su me zaboravili i da su time povrijedili moje osjećaje, podsjetili su me kako sam svirao orgulje. Jedan dječak, u snažnoj želji da me uvjeri kako me nisu zaboravili, počeo je imitirati moje pokrete kod sviranja orgulja. U njegovom pretjerivanju jednako su bile aktivne ruke, noge, glava, usta i oči i pri tome je govorio:
"Vidi mene, gospodin Milligan, to bio ti!", a njegov primjer su svi prihvatili pljeskanjem i povicima: "To bio ti, to bio ti!"
Svaki dječak poznaje zvuk strune luka u trenutku kad se odapne strijela. U Gabonu, kuhar Kombe je svakoga dana nakon ručka išao prileći i uspavljivao se sviranjem na instrumentu koji nije bio ništa drugo nego luk s jednom strunom. Struna je bila vrlo čvrsta i proizvodila je rezonantan zvuk. Kuhar je otkrio da trzanjem strune metalom postiže bolji zvuk i za tu namjenu je uvijek nosio nož. Kad sam ga prvi put čuo da svira ovaj neobični instrument, pomislio sam da svira drombulje.
Urođenici poboljšavaju ovaj instrument tako da na jedan kraj učvrste odrezanu tikvu (kalabaš), u obliku posude, koja pojačava zvuk i ima funkciju rezonatora. Kad sviraju, ravan dio tikve prislone na grudi. Instrument se znatno poboljšava kad se dodaju tri strune, ukupno četiri, od kojih je svaka sljedeća kraća od prethodne. Četiri strune su napete preko središnjeg mostića koji ima zareze na različitim visinama za različite strune. Na taj način se dobije osam struna koje proizvode osam različitih tonova. Tikva, rezonator, postavlja se ispod mostića u sredini luka. Dužina vibracije strune podešava se čvrstim prstenima koji obuhvaćaju luk na kraju strune.
Drugi instrument je harfa. Njen gornji dio je luk, ili poluluk, a donji dio je okrugli rezonator prekriven kožom od koze ili majmuna. Gornji dio struna učvršćen je klinovima umetnutim u luk i na taj način se strune mogu ugađati. Također postoji i lira koja ima rezonator sličan harfi ali umjesto jednog ima pet lukova od kojih svaki ima svoju strunu. Od ostalih instrumenata koristi se ksilofon i različite modifikacije instrumenata koje sam već opisao.
Najomiljenija od svih instrumenata je harfa koja ujedno ima i najveće glazbene mogućnosti. Urođenici je najčešće koriste kao pratnju uz pjevanje. Među njima postoje profesionalni pjevači čija uloga je slična trubadurima od prije nekoliko stoljeća u Europi. Pjesme koje pjevaju ovi profesionalni pjevači obično su duge balade – tradicionalne priče u lirskom obliku. Monotonija sola, koji je dramsko-recitativan, prekida redovit i čest odgovor instrumenta. Pjevač ima poluzatvorene oči i za vrijeme pjevanja njegovo cijelo tijelo se njiše. Izgleda kao da nema osjećaj za vrijeme i prostor i ponekad mi se činilo da ima neku vrstu hipnotičkog utjecaja na publiku. Bila bi velika pogreška prosuđivati pjesmu, ili afričku sposobnost melodijskog izražavanja, prema instrumentu skromnih mogućnosti. Glas pjevača daleko nadmašuje instrument, kako u opsegu tako i u podjeli intervala.
Činjenica je, ipak, da je jedini instrument prema kojem Afrikanac osjeća duboko poštovanje njegov tam-tam, bubanj uz kojeg pleše. Neki su iz toga izvukli zaključak da je Afrikancima glazba u stvari ritam bez melodije, što je naravno pogrešno. Dvojbeno je čak je li njihov osjećaj za melodiju makar i približno tako dobar kao njihov osjećaj za ritam. Konstrukcija bubnja je vrlo jednostavna, za razliku od orgulja ili violine, a Afrikancima nedostaje onaj mehanički genij koji bi im omogućio konstrukciju instrumenta velikog melodijskog raspona. Zato su melodije uvijek vokalne. Oni ne plešu uz sam bubanj jer skoro bez razlike uvijek pjevaju dok plešu. Ples bez pjevanja je gotovo nemoguć, bar ga ja u Africi nisam nigdje vidio. Afrikanci strastveno vole pjevati i imaju dobre glasove.
Pjesme urođenika su elementarne ali i zapanjujuće. Vrlo rijetki bijelci ih mogu pjevati jer njihove skale, odnosno tonalni sustavi, na kojima se zasniva većina njihovih pjesama, potpuno su drugačije od naših durskih i molskih ljestvica. Oni nemaju osnovni ton iz kojeg bi bio izveden tonalni sustav, kao primjerice prvi ton – do – naše durske ljestvice.
Dugo vremena se afrička glazba opirala mom pokušaju svođenja na notaciju. Vrlo rijetki su to pokušavali jer je mnogo jednostavnije zapisati njihov govor od glazbe. Melodija afričke glazbe strana je našim ušima jer proizlazi iz drugačijeg tonalnog sustava. Oni imaju pentatoničku ljestvicu koja je u stvari naša durska ljestvica bez četvrte i sedme note i na taj način izbjegava uporabu polutonova. Moderna glazba zasniva se na harmoniji i u osnovi se sastoji od niza akorda. Sukcesivni tonovi moderne glazbe dobivaju svoj značaj ne samo iz svog slijeda, kao primjerice stare Gregorijanske pjesme rimokatoličke crkve, već iz akorda kojima pripadaju. Međutim, sama harmonija je moderna i datira iz trinaestog stoljeća. Afričke melodije se ne mogu uvijek harmonizirati, a kad im se i doda harmonija, to obično ne donosi kvalitetu.
Afričke melodije kreću se prema dolje, umjesto prema gore kao naše melodije. Druga posebnost je nedostatak tonaliteta, kako bi rekli glazbenici, odnosno njihove melodije nisu u određenom ključu. Kod njih nema snažnog osjećaja osnovne note koja karakterizira našu ljestvicu, a posljedica je nedostatak strogo određenog završetka glazbenog ciklusa.
Iako je njihova glazba bijelcima teška za izvođenje, urođenici uče našu glazbu zapanjujućom brzinom, čak i njihovi najstariji dobro je pjevaju. Začuđujuće je jedino, budući da su im naše ljestvice nove, najprije moraju čuti melodiju dobro ugođenih orgulja jer inače često tonove zamijene tonovima svoje ljestvice. Zamislite veliku skupinu pjevača koji pjevaju svom snagom, međutim, polovica ih pjeva u G molu umjesto G duru! Usporedba nije sasvim odgovarajuća ali jedne nedjelje čuo sam kako domoroci pjevaju himnu. Bio je to prijevod "Bog je izbjeglica svojih svetaca", a ja je nisam prepoznao sve dok je nisu dvaput otpjevali.
Ritam afričke glazbe je fascinantan. U glazbi za ples ritam bi morao biti na neki način pravilan. Ali čak i u tom slučaju, ritam je promjenjiv i ne uklapa se u jedan obrazac već se unutar iste melodije neprestano mijenja iz binarnog u triolski i obratno. U većini afričke glazbe ritam je određen riječima, poput recitacije, odnosno, ritmičkom imitacijom govora u kojem postoji simetrija. Najbolji način učenja afričke pjesme je promatranje kako se tijelo njiše i imitiranje pokreta.
Afrikanac ne pjeva samo o svojoj radosti nego i svojoj nevolji, ne samo o ljubavi nego i o ljutnji, osveti i očaju. Gospodin Livingstone bio je jako iznenađen kad je ugledao karavan u kojem su robovi pjevali. Tako je bilo posvuda, odlazili su i pjevali o svom beznađu i kroz pjesmu su proklinjali one koji su ih izdali.
Sasvim sigurno, glazba je umjetnička forma crnaca. Oni sve svoje emocije izražavaju pjesmom. Ipak, još uvijek nisu ništa veliko napravili. Njihovo vrijeme tek dolazi i uvjeren sam da će tada doći pjevajući.
1 Misionar među kanibalima – Grob bijelog čovjeka
4 Misionar među kanibalima - Fang kanibali