U samo par dana ka smjeru Branimira Štulića, nekad zvanog Čupko kasnije slavljenog kao Đoni, odaslane su dvije ponude. Prvo mu je srpski ministar policije ponudio pasoš, a odmah potom hrvatski predsjednik putovnicu.
Đoni je odbio obje nemoralne ponude, oba okova. I ne samo to, Štulić, na opće zgražanje mnogih koji ne kuže ritam promjena svijesti današnjice, nema nikakav pasoš ni putovnicu ni passport... ni ništa drugo što bi moglo značiti da pripada negdje. On sam, prepričava nam Alka Vuica njihov „privatni“ telefonski razgovor, elegantno i mudro tvrdi da se „zaljubio u samoga sebe“ :)
Rezimirajmo. Pristankom na srpsku ponudu Branimir bi postao srbin, a pristankom na hrvatsku hrvat. Pristankom na hrvatsku ponudu Đoni bi dobio mogućnost da sudski namiri „barem pola iznosa“ od ukupne i sporne sume koju mu duguje Croatia records, nekad znan kao Jugoton, dok bi pokušaj obeštećenja rečene bezočne krađe u slučaju Branimirovog pristanka da postane srbin, bila ravna nuli. Najsigurnije bi, reći ćete, Đoniju bilo sve to napraviti i fino naplatiti preko Evropskog suda pravde, gdje bi mogao tražiti i puni iznos, no on to sigurno neće učinti jer jednostavno nije glup da ne vidi da se danas ni približno ne zna kada će Srbija i Hrvatska biti pripuštene u Evropsku uniju. I srpski ministar policije - pasoš i Stipe Mesić – putovnica, dobro znaju da će Srbija i Hrvatska u ekonomskom paketu ući u Evropsku uniju, i to ne baš skoro, ne bi li bile ono za što su i osmišljene kad se Jugoslavija rušila : nemoćni resurs.
To objašnjva i zašto je Branimir Štulić, čovjek bez putovnice i pasoša, čovjek koji je svoju Nigdjezemsku našao u Nizozemskoj, odjednom toliko omilio balkanskoj političkoj eliti da ga maltene zovu da postane počasni građanin. A zove ga to ona ista ekipa, ili njihovi interesni slijednici, pod čijom je kriminalnom upravom stvorena klima suprotiva svemu ljudskom i slobodnom, baš onakva kakvu je u svojim najboljim pjesmama fantazmagorično navještao pjesnik Štulić. Pa, iako mnogi sada odgovor na „hvatanje“ Štulića zlatnim lasom olako traže u nadolazećim izborima, njegovom paranoičnom ludilu i gubitku talenta (Alka Vuica) stvar je, čini se, ipak i nažalost, pinkicu ljigavije prirode. Veliki igrači opet usmjeravaju Balkan ka službenom ekonomskom ujedinjenju.I to je to. A za udjedinjenje temeljito i profesionalno zavađenih naroda, potrebno je imati medijski oblikovanu iluziju da su kvalitetni ljudi iz svih područja ljudskog djelovanja tu – ovdje i sa nama. I da koračaju u ritmu nacije koji, taj ritam, jedini određuje naše svakodnevnice. A Štulić jest istinska pjesnička veličina i dobro bi došao završnom lobotomiziranju puka na bilo kojoj parceli bivše Jugoslavije po starom dobrom principu: prekrij ubijeno, spaljeno, ukradeno i pretvorbeno spektaklom i kulturom. Sada se više ne može hrpe smeća u dvorištu prekrivati Thompsonom, potrebna je glazura kvalitetnih kulturnih osobnosti koje su u pravilu, na ovaj ili onaj način, rastjerane devedesetih diljem bijelog svijeta.
Najjednostavnije je dati pasoš i(li) putovnicu, čini se vlastodršcima Balkanskim. No, zaboga i dovraga, zašto nisu putovnicu i pasoš nudili Đoniju devedesetih? Odgovor je jednostavan: tada se u javnim medijima slušala Čikola i Moja domovina odakle su, iz tih javnih medija, Đonijeve pjesme bile izgnane sve do kasnih devedestih. Da je Stipe Mesić tada Štuliću uručio putovnicu, a mogao je a nije, i pozvao ga da odsvira veliku turneju po Hrvatskoj, možda bi i postojala mala šansa da se potpuno ne umrtvi i ne zaplaši hrvatske ljude od pameti i kulture što je, taj jezivi umjetno stvoreni egistencijalni strah i grč, glavni uzrok današnjeg Hrvatskog (ne)stanja. Danas se Štulića može pozvati. Temelji su čvrsti, institucije i organi represije stabilni... Sad se može pjevati bilo što bez opasnosti da će to na nešto utjecati.
- Daj mu bre pasoš, ko ga jebe, vidiš da mu Stipe nudi putovnicu. Nek peva, nek sere što god hoće. Stvari su čvrsto u našim rukama. – vjerojatno je Tadić rekao svom ministru zaduženom za posthumnu dodjelu putovnica.
„Problem“ je, a ekipa na (samo)vlasti to po defaultu ne kuži, „samo“ u jednoj „sitnici“ koju je Štulić lijepo opjevao još na svom prvom albumu: „Uloge su davno podijeljene i svak ide svojim putem...“.
PS
Ne mogu pomoći nikome od nas.
Voli vas vaš Branimir Štulić
I Nenad Kobasić
Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript