Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company,
New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
"Mpongwe imaju previše soli", rekao mi je jedan dječak, član moje brodske posade. Bio je pripadnik plemena Fang iz unutrašnjosti, a govorio je o plemenu koje živi uz obalu. Izvadio sam svoju bilježnicu da bih provjerio jesam li dobro razumio. Moje čuđenje bilo je još veće kad sam shvatio da on to ne misli u nekom prenesenom smislu već – doslovno.
O pripadnicima plemena Fang gotovo uvijek se govori kao o Fang kanibalima, a površni čitatelj mogao bi zaključiti da su oni najgori kanibali u Africi.
Fang je jedno od najvećih plemena zapadne Afrike koje se godinama probijalo iz unutrašnjosti prema obali Atlantika. Na tom putu Fang su proganjali, ubijali i jeli pripadnike drugih plemena. Sada su došli do mnogih mjesta uz obalu, vjerojatno najprije u Gabonu. Gabon je prošaran vodenim putovima, a kroz džunglu vode malobrojne staze koje su u tom dijelu tijekom kišnog razdoblja pretvorene u blato do koljena ili bare duboke do struka. Fang grade svoja sela uz rijeke, a u svakom selu živi od pedeset do stotinjak pripadnika plemena.U svom poslu, većinom sam radio među pripadnicima plemena Fang. Iz mjesta Baraka dolazio sam do njihovih sela brodom i kanuom, a kasnije tegljačem Dorothy. Čini mi se kao da nigdje na svijetu ne postoji primitivniji način života. Koliko malo treba čovjeku za život! Afrikanac može biti zadovoljan ako ima lonac, lulu i tam–tam.
Kad prvi put dođu iz unutrašnjosti, pripadnici plemena Fang nemaju gotovo ništa od odjeće, međutim, nakon susreta s ljudima iz obalnog područja vrlo brzo je počinju nositi. Koliko god bili oskudno odjeveni, jako se vole ukrašavati i obično nose teške prstene od mjedi oko noge, vrata i na cijeloj podlaktici, U početku, na odjeću su gledali kao na ukras i zato su im se bijelci u usporedbi s njima činili jako tašti. Za vrijeme moje službe u Buluu, u misiju je došla žena s ranom na nozi. Očistio sam ranu i omotao zavojem. Bijeli zavoj oko njene noge privlačio je mnoge poglede, a kad je rana zacijelila, žena je stavila zavoj oko vrata čime je izmamila uzdahe drugih žena koje su smatrale da ipak na sebi ima previše odjeće.
Glavna hrana im je kasava. Korijen kasave se ostavlja močiti u vodi nekoliko dana da bi omekšao i da bi se uklonile određene otrovne tvari. Zatim se kasava stavlja u drvenu posudu i drvenim batom se pretvara u homogenu masu. Ova masa se nakon toga razvalja do dužine dva pedlja, umota se u list, omota tankom stabljikom i kuha. Na svojim putovanjima sam ponekad nekoliko dana jeo samo kasavu, međutim, poboljšao sam okus prženjem na maslacu. Urođenici namaču kasavu u stajaćoj vodi koju cijelo selo koristi za ovu ili onu namjenu, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Nitko ne može ni zamisliti raznolikost bakterija koje se na ovaj način prenose. Urođenici su toga svjesni i kad ih boli glava, stave ruku na čelo i kažu: "Crvi me izjedaju!" Mala poduka u boljem načinu pripremanja hrane mogla bi biti dobar posao za misionara.
Osim kasave imaju banane, slatki krumpir, kukuruz, međutim, niti jedan od ovih proizvoda nije domaći jer su ih u ovo područje donijeli Portugalci u posljednjih tristo godina. Meso se ne smatra potrebom iako postoji kronična glad za njim čemu neki pripisuju njihov kanibalizam. U većini sela postoji nekoliko koza, ovaca i pilića, međutim, čuvaju se za svečanosti i obrede. Pripadnici plemena Fang love i postavljaju zamke za sve vrste divljih životinja i ne ustručavaju se jesti njihovo meso. U donjem dijelu Gabona love ribu koju hvataju košarama i mrežama. Također jedu i određene insekte. Jednoga dana su me obavijestili da su našli drvo s rojem pčela. Zanimalo ih je želim li kupiti med. Naravno! Donijeli su mi veliku količinu meda, međutim, umjesto da dimom istjeraju pčele, donijeli su mi med pomiješan s ličinkama i pčelama. Njima je to bilo svejedno ali meni nije.
Fang ne jedu jaja niti piju mlijeko. To smatraju odvratnim. Vidjeli su kako bijelac muze kozu koju pri tome nekoliko urođenika mora držati na miru. Gospodin Gault iz Batange mi je pričao kako je grupi urođenika opisivao kravu čije mlijeko se stavlja u limenke i prodaje. Kad je opisivao veličinu krave i njene rogove, jedan od urođenika se okrenuo ostalima i rekao: "Ovaj laže! Kako uopće mogu držati takvu životinju da miruje?"
Fang žena priprema hranu za svog supruga i postavlja je u posebnu kolibu u kojoj on jede s ostalim muškarcima. Ne postoji određeno doba dana za jelo, a kad se jede, ne postoji određeno vrijeme završetka. Količina hrane je jedino ograničenje. Na putovanju mogu dugo vremena biti bez hrane, puno duže od bijelaca, prvenstveno zbog svoje navike da svu hranu koju su ponijeli pojedu već prvog dana.
Već sam rekao da su Fang kanibali, međutim, taj običaj među njima nije toliko rasprostranjen koliko o tome pišu putnici koji su prolazili ovim područjem. Fang jedu samo svoje neprijatelje zarobljene u borbi. Ovo čine kao uvredu neprijatelju, najsmrtonosniju moguću uvredu, koja znači da će se rat voditi do istrebljenja. Kanibalizam u ratu usko je povezan s fetišizmom. Fang vjeruju da kad pojedu neprijatelja, on im više ne može nauditi. Kanibalizam im nudi najveću moguću zaštitu.
Ako se uopće može napraviti usporedba, kanibalizam plemena iz gornjeg Konga mnogo je gori. Sir Harry Johnston izvještava o tome da pleme Basoko jede svoje vlastite mrtve. Oni sahranjuju samo svoje poglavice. Ostali, koji ne jedu svoje mrtve, razmjenjuju ih s mrtvima susjednog klana. U tom smislu, Fang su potpuno drugačiji. U samo nekoliko godina promjene mnogi pripadnici plemena Fang napustili su ovaj divljački običaj.
U selu Alum u Gabonu, u kojem sam osobno poznavao većinu muškaraca, žena i djece, živi jedan od najneobuzdanijih Fang klanova. Iako su posebno okrutni u ratu, vrlo su blagi i uslužni. Njihovog poglavicu smatrao sam posebnim prijateljem. Imao je dugu bradu što se inače vrlo rijetko viđa kod plemena Fang. Brada mu je bila čvrsto isprepletena i na kraju vezana uzicom ali ne zbog mode ili ljepote. Poglavica je na taj način spriječio gubitak makar i jedne dlake s brade koja bi mogla doći u ruke neprijatelja jer bi je on tada iskoristio kao vrlo moćan fetiš protiv njega. Svaki put kad sam odlazio iz sela, poglavica mi je, u skladu s običajem, iskazivao posebnu čast tako da bi me uhvatio za ruku i pljunuo u dlan. Da bi mogli cijeniti ovaj prelijepi običaj, potrebno ga je shvatiti u duhovnom smislu – ako je to ikako moguće. Ovo se naziva "dah blagoslova". Blagoslov se izdahne u dlan, a pljuvanje je samo trivijalna nuspojava.
Fang muškarci imaju stolice koje izrađuju od jednog komada drveta, laganog mahagonija, vrlo grubim alatom kojeg sami izrađuju. Nemaju apsolutno nikakvu ideju o spajanju različitih komada drveta i za izradu su im potrebni mnogi sati strpljivog rada. Svatko od njih ukrašava svoju stolicu prema svom unutarnjem osjećaju za ljepotu. Pitao sam se čemu toliki trud kad i običan panj može poslužiti za sjedenje. Razlog je upravo taj što svatko pokušava ostvariti sklad sa svojim osjećajem za ljepotu, s idealom kojeg želi postići.Znatiželja onih koji nikad nisu vidjeli bijelca ili ga nisu navikli viđati, potpuno je neobuzdana i u početku usmjerena na sve što posjeduje. Čarolija je njihovo jednostavno objašnjenje za sve što ne razumiju. Šibica (dok se na nju ne naviknu) jednak je razlog za paničan bijeg kao i Gartling strojnica. Najviše se plaše natprirodnog – kao i kod nas, oni koji vjeruju u duhove više ih se plaše od najopasnijeg živućeg neprijatelja.
Ništa od svega što mi posjedujemo nije im toliko zadivljujuće i poželjno kao zrcalo. Ipak, njihovo čuđenje nije uvijek usmjereno kako bi očekivali. Nije uvijek pravilo da najveće postignuće potiče najveće čuđenje. Jednom sam, nakon povratka u Ameriku, u pratnji prijatelja prolazio pored jedne od najviših građevina u Chicagu, kad me prijatelj pitao:
"Što bi tvoji Afrikanci mislili o ovakvoj građevini?"
"Moji Afrikanci", odgovorio sam pokazujući na čovjeka na uglu s majmunom koji se penjao po užetu s limenkom u ruci, "bili bi toliko zaokupljeni onim majmunom da ih čak ne bi mogao niti natjerati da pogledaju građevinu!"
Pogled na majmuna dao bi im neku ideju razumijevanja poteškoće koju treba prevladati iako ne bi znali kako to postići – tako nastaje misterij. Ali u slučaju visoke građevine, nemaju apsolutno nikakvo znanje koje bi im omogućilo u bilo kojoj mjeri razumijevanje poteškoća i korištenih principa. Afrikanci se najviše čude onim stvarima koje imaju nekakav odnos s njihovim znanjem, naime, čuđenje nije znak neznanja već nesavršenog znanja. Svi naši predmeti za koje ne znaju čemu služe, u njihovim su očima fetiši. Dok sam čitao nosio sam naočale. U Efulenu sam jednoga dana izašao iz kuće i zaboravio skinuti naočale. Pred kućom su stajale neke žene i kad su me vidjele, sve su popadale licem prema zemlji. Mislile su da bi ih, kako su same rekle, gledajući kroz naočale mogao pretvoriti u majmune. Pretpostavljale su da sam "duh" i tako su me zvale. Kad je jedna od njih ugledala moje crne cipele, rekla je:
"Duh ima bijelo lice i ruke ali njegove noge su crne. Mislim da mu je cijelo tijelo crno."
Druga je dodala: "Duh ima crne noge ali nema prste!"
Jeste li ikad bili predmet znatiželje? Naravno da jeste. Na trenutak ili čak cijelu večer. Ali... mislim dan za danom, cijelo vrijeme... Ako jeste, onda suosjećam s vama.
1 Misionar među kanibalima - Grob bijelog čovjeka
5 Misionar među kanibalima - Običaji