Povodom mučkog ubojstva našeg studenta Aleksandra Abramova, iako je teško očekivati da će se ista promijeniti, jucer sam u eteru lokalne radio postaje "Radio Trsat" imao potrebu izreci sljedece:
"Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u Rijeci.
Ali neću. Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o
klimatskim promjenama u Kopenhagenu. Ali neću. Ovo je prilika kada se treba,
naprosto mora, govoriti o Aleksandru Abramovu. Dečku, studentu moga faksa,
stanovniku moga rodnoga grada, koga više nema. Poput Vitomira Jovičića
Simkea, poput Luke Ritza u Zagrebu, poput (pre)mnogih drugih dečki i cura
diljem ove naše zamlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja. Ali neće.
Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema.
O odgovornosti nas roditelja koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno
vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom. O odgovornosti poslodavaca
koji nas čine takvima da bi mogli voziti svoje SUVove i jahte. O
odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i
učionicama fingiramo HNOSove i bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska
postoje u Osječko-baranjskoj županiji, i kakav kupus raste u Lici, i kako
riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe, i kako je u(ne)ređena
ekonomija, i kako su razmišljali grčki filozofi, . ali ih nemamo vremena ni
načina učiti kako biti uspravni, kako biti empatični, kako pomagati drugima
i drugačijima, kako biti humani, kako biti moralni i etični, kako biti
ljudi, kako biti roditelji.
Ovo je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o
raznim simonicama, vlatkicama i doloresicama a ne promoviraju prave
vrijednosti i prave junake ove zemlje. One koji se bace u rijeku da bi
spasili drugoga ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama i na
takvim televizijama. Priča o velikobratskim bedacima i o nagradnim igrama
koje uništavaju ljudsko dostojanstvo. O vanjskoj formi umjesto sadržaja.
Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira umjesto
o pravim herojima koji nezaposleni moraju liječiti svoje rane i traume, koji
su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži preuzimali i pljačkali.
Ovo, nažalost, nije priča o tim pravim herojima koji i dalje tiho i
samozatajno rade i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za
svih nas.
Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima i inim
hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
Ovo je priča o mostovima do bagatleno kupljene zamlje, o brodovima,
kamionima, cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije, o
onima koji za ništa od toga nisu odgovorni, o društvu bez ikakvih
vrijednosti.
Ovo je priča o ulaganju u zgrade a ne u ljude. Ovo je priča o čelnicima koji
to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova i
naručenim medijskim istupima. O ja tebi - ti meni titulama i nagradama.
Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade
opasnog diletantizma. O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima
koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svečenicima kojima su milije bitke od prije 70
godina, nove crkve i potrošena politikanstva, a ne o onima koji stvarno žive
vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.
Ovo je priča o najdražoj Rijeci kojoj tepamo da je otvorena i
multikupluralna ali u kojoj će se danas premnogi zatvoriti iza primorskih
poneštrica kada treba pomoći i priskočiti drugima, u kojoj će se mnoga naša
djeca i naši sugrađani okrenuti kada Simkea bace u Rječinu ili Acu tuku na
par metara od njih.
Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotetnu bahatost
skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima
od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule, u kojoj nam
ljudsko iverje oduzima budućnost.
Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati, ali će izabrati to ne
učiniti.
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda, i o zvijezdama Ace, Simkea
i Luke koje nam više ne osvjetljavaju put.
Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje. Šutnje nakon koje bi trebala
uslijedi promjena i ogromna aktivnost. Ali, nažalost, neće, pa će sutra biti
prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.
Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama. I oprostite
nam, o Bože, oprostite nam ako možete, što nismo znali bolje pa Vam nismo
dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega."
Srdacni pozdravi,
Saša Zelenika