Tokijski kralj patenata je, kao i naše vrijeme, ogrezlo u iluziju materije, opsjednut produljenjem života, a za dug život potrebno i puno para pa se on ne libi niti izuma koji idu uz dlaku današnjoj ispraznosti, kao što je, da pružimo plastičan primjer - grudnjak koji vaše male grudi čini većima.
U traženjima načina kako da doživi 145 godina, što si je zadao kao neki cilj, a uvjeren je i da to i svi ljudi žele, Nakamatsu, pravilno, polazi od sebe kao glavnog pokusnog kunića. Vježba, mobitel nosi na vrhu desne ruke, daleko od srca, a jede jednom dnevno i to sve što jede fotografira i analizira sa ciljem da dođe do konačnog točnog podatka koja je hrana čovjeku najbolja. Za trideset godina svakodnevnog fotografiranja svojih obroka te njihovog nutricionisitičkog analiziranja dobio je i Nobelovu nagradu.
I dok je Tesla u njegovim godinama, siromašan kao crkveni miš, hranio NewYorške golubove i pričao s njima, Nakamats je jedan od desetak najbolje plaćenih govornika današnjice koji mu, po onome viđenom u filmu, nalikuju na brzinu povađenim odlomcima iz trećerazrednih knjiga o samopomoći i instant prosvjetljenju.
„Dugovječnost bi trebala biti dulja, a govor kraći. „ – rekao je nadmeni tokijski doktor od patenata na početku jednog svog ultra skupog predavanja, a ja ću tu istinu upotrijebiti za kraj ove filmske preporuke, uz dodatno, nagradno pitanje: doktore, što će duši ultimatum sata i kalendara kada ima sebe – sve u svemu. Pitanje je samo hoće li me čuti dokor Nakamats ili doktor Strangelove koji polako iskače iz tokijskog izumitelja, umotan u idiotarije „novoga doba“.
Nenad Kobasić