Uskoro će se opet sve zazeleniti, pa je možda dobar trenutak da opet posjetimo svijet biljaka. Možda i nema nekog razloga za to, ali – zašto ne? Pogotovo u svijetlu činjenice da je nedavno francusko izdanje Nexusa napravilo vrlo poučnu kompilaciju raznih zanimljivih iskustava i gledišta na biljke.Veći dio života nisam razmišljao o biljkama kao nekim bićima, u školi su me naučili da su to tek strojevi za proizvodnju kisika. No, svatko tko je čuo za pionirski rad Clevea Backstera morao se zamisliti. Danas više nemam potrebe ni za zamišljanjem, nema nikakve sumnje da u biljnom carstvu ili iza njega stoji neka inteligencija i svijest, potpuno drugačija od naše u biološkom smislu. No, svatko do vas tko je iakda uzgajao neku biljku vjerojatno je to znao odavno.
No, da vidimo kako to izgleda kad se biljke promatra kao ravnopravne kompe, bar na slian način na koji doživljavamo svog psa ili mačku. A oni doista jesu jedinstevna i osebujna bića puna svakojakog razumijevanja, zar ne?
Kao i biljke, uostalom.
Većina već zna za Clevea Backstera (specijalista za detektor laži) iz 1966. godine po kojem sve žive stanice, pa i biljne, osjećaju i reagiraju na događaje, emocije i pokrete koji nastaju u njihovoj okolini. Cleve Backster je proveo i ponovio stotine istraživanja koji su doveli do jednog rezultata.
Za one koji se prvi put sreću s njim, evo objašnjenja prvog među njima: ˝Pitao sam se kako mogu ugroziti neku biljku. Počeo sam umakati jedan list u vruću kavu. Biljka je odgovorila, ako se to može tako nazvati, kako sam ja to definirao, dosadom: padajući dijagram. Ali 13 minuta i 55 sekundi nakon početka došao sam na ideju da opečem list i ta mi je slika proletjela mislima. Ni jedna riječ, ni jedna gesta, ni jedan dodir s opremom… ništa na nju nije utjecalo osim mojih misli. I zatim je poludjela: crte dijagrama dotakle su vrh papira. Otišao sam potražiti šibice u susjedni ured i paleći jednu od njih, jedva primjetno pokazao sam prema listu. Ali shvatio sam da ništa neću postići nakon jedne takve reakcije. Pokušao sam, dakle, drugu stvar, uklonio sam prijetnju tako da sam šibice odnio u tajničin ured. Biljka se istog trena smirila. Odmah sam shvatio da je ovo što se događa nešto veoma bitno; nije bilo drugog objašnjenja. Nije bilo nikoga u uredu i nisam napravio ništa što bi moglo izazvati takvu mehaničku reakciju. U samo jednom djeliću sekunde, cijelo moje shvaćanje svijeta bilo je promijenjeno. Moj tok svijesti i vrijednosti koje su mi bile usađene sada su narušene zbog ovog istraživanja.˝
Unatoč zapanjujućim rezultatima, ova istraživanja još su uvijek kontroverzna u svijetu znanosti. Odgovor je dao sam C. Backster: ˝Pitanje je: Zašto znanstvenici na Zapadu ne istražuju malo više ovu domenu? Ja mislim da, ako je ovo što istražujem istina, mnoge bi znanstvene teorije na kojima se temelji naše postojanje bile stavljene pod upitnik.“Mnogi biolozi kažu: ˝Ako je Backster u pravu, imamo problem˝.
RAD PIERA RUBESA
A on postaje sve veći, jer nakon ovih Backsterovih pionirskih eksperimenata uslijedili su novi, podjednako uzbudljivi. Prije svih, rad kanadskog znanstvenika Piera Rubesa, koji se bacio na posao da znanstveno dokaže postojanje električnih polja koje zrače sva živa bića na Zemlji.
Pier Rubes proučava električna polja koja odašilje život, sve živo na Zemlji, ljudska bića, biljke, životinje, voda, ali i stanice i organi. Ona su poznata već više od stotinu godina, ali su bila definirana tek kao nepoželjna buka. No, ta je pojava, kaže Rubes, jedno jako električno polje niske audiofrekvencije koju uhom ne možemo čuti. Sveprisutno je: to je tiha glazba koja nastaje interakcijom među ljudima, ali također i sa životinjama ili biljkama. Pojava je i dinamična jer se naše disanje, otkucaji srca, naša probava neprestano mijenjaju; ono što odašilju ta električna polja nikada nije isto, iako ima neke osobitosti koje su zajedničke svim živim bićima.
Svako živo biće odašilje električno polje koje je za njega karakteristično, ali razlika je u tome što je, primjerice, oblik našeg prsta stalan, dok je električno polje koje on odašilje promjenjivo, dinamično. Svaki naš pokret mijenja naše električno polje. Zato što je svaki pokret jedan titraj: širenje ruku ili pokret glavom, primjerice, mijenja električno polje koje odašiljemo.
Prema Rubesu, u biološkom sustavu postoje dvije vrste titrajnih funkcija. To su biokemijske funkcije koje nastaju jako brzo i na visokim frekvencijama te biološke funkcije koje su karakteristične za niske frekvencije. Primjerice, otkucaj srca ima frekvenciju od 1,3/1,5 Hz, naše disanje manje od jednog herca. Kod biljaka se pak različite funkcije, poput diobe stanica, odvijaju na niskim frekvencijama. Ako se meditira ili moli, kaže Rubes, frekvencija našeg mozga se spušta što se odražava i na naše električno polje.
Do tog je otkrića došao radeći istraživanja na zvuku u svom studiju u Torontu. Jedan dan proizveo je poseban zvuk koji je počeo reagirati sa njim: zvuk se mijenjao kad bi se on pomicao, ali nije shvaćao zašto. Ta ga je pojava navela da napravi spravu „bioskop“ (ne brkati s srpskom rječju za kino) koji se već više od pet godina koristi u laboratorijima Švicarske, Francuske, SAD-a i Japana s ciljem istraživanja ovih električnih polja.
Ako se biljka stavi na detektor zvuka, na ekranu će se pojaviti signal koji ona emitira. Kad se ruka približi biljci, bez dodira, na ekranu se odmah može uočiti promjena osobina njenog električnog polja. Vrijedi i suprotno – ako se na čovjeka stave elektrode bioskopa, vidjet će se promjene u električnom polju osobe kako se bude približavala biljci.
Sve to zapravo na neki način znamo oduvijek: Dok, primjerice, šećemo šumom, poljem, obalom rijeke ili mora, stvara se električno djelovanje u dubini našeg bića. Ta električna informacija međudjeluje s atomskim i molekularnim djelovanjima, a ključna je shvaćanje života, ali također i zdravlja, blagostanja.
Ovo je djelovanje jedinstveno. Neki ljudi bolje reagiraju na određene biljke od drugih. Tako analiza polja može pokazati čini li nam određena biljka dobro ili ne. Tako je i sa životinjama. Električna polja mogu se uočiti i u šumi, na primjeru dvaju stabala koja se udaljavaju jedno od drugog. To ne znači samo da traže više sunca već i da je međudjelovanje tih dvaju stabala negativno, piše Rubes.
Pier Rubes izmjerio je i učinak glazbe na biljke: odmah se uočavaju promjene u njihovim električnim poljima, što i ne čudi jer je glazba fizička pojava koja se u prostoru manifestira vibracijama, valovima i vlastitom snagom; ona također nose određenu informaciju koja reagira s živim bićima i tako mijenja njihovo električno polje. Njegova istraživanja pokazuju da najkompleksnija glazba daje najbolje rezultate na povećanju i poboljšanju električnog polja biljaka. Složena je glazba naročito barokna i klasična glazba, pojedini oblici jazza. Pojedine vrste glazbe ili neki zvukovi uništavaju električno polje. Iz tog kuta čini mi se poučno sjetiti se ulične i prometne buke, stotina radijskih i televizijskih kanala, tog cijelog zvučnog kaosa oko nas, kojem i sam pridonosim svakoga dana. Zvučni valovi prolaze kroz materiju, dakle naše tijelo, i dodiruju živce, mišiće, kosti i umaraju nas uništavajući titrajnu strukturu tijela. Tišina je ta koja omogućuje našem polju da se obnovi bez vanjskih utjecaja. Očito, veoma je bitno da pazimo kakvim se zvukovima izlažemo i da se ponekad okružimo tišinom, zaključuje Rubes.
Do značajnih promjena električnog polja dolazi i kod bolesti, koja nastupi kad dolazi do određenog kemijskog procesa, no najprije, u većini slučajeva, dolazi do promjene električnog polja. Mogli bismo reći da je ona barijera ispunjena informacijama koja nas štiti i možda temelj za naš razvoj.
No, Pier Rubes imam mnogo iskustva s biljkama na području zdravlja. Život u okruženju biljaka ponovno puni naše električno polje i to nas može izliječiti. Također, ispitivanje učinak biljnih ekstrakata, čaja, biljnih ulja, pokazalo je da to drastično mijenja podatke u električnom polju osobe jer biljke ne proizvode samo kemijsku reakciju već preko električnog polja prenose informaciju što tijelu omogućuje da reagira, ponekad i snažno.
Pier Rubes kaže da čim uđemo u šumu nastane lančana reakcija: prođemo pored prvog stabla koje reagira na nas i to stablo u sekundi prenese informaciju cijeloj šumi. Šuma prepoznaje da smo tu jer postoji suptilna komunikacija i pravo međudjelovanje koje se događa: mi djelujemo na stablo, ali i ono djeluje na nas. Svi smo to više ili manje već znali, ali sada se taj efekt pokušava izmjeriti. No, očito je da je efekt dobar za svakog od nas pojedinačno, kaže Rubes.
Poučna istraživanje električnih polja ovdje ne prestaju. U testu na djetelini izmjerena su četiri primjerka djeteline. Dva su imalau potpuno različita električna svojstva od druga dva primjerka. Radilo se o genetski modificiranim djetelinama. Kemijska struktura je ista u gotovo 99,96 %, ali razlike u električnim poljima i njihovoj strukturi bile su iznimno velike, nije čak bilo ni iste dinamike. Slične rezultate dali su i eksperimenti s običnim i GMO-kukuruzom. Dakle, čak i kad je kemijska struktura gotovo identična, struktura i energetsko električne razlike, tj. podaci koji se nalaze u električnom polju, potpuno su različiti.
Naravno, i ovaj podatak otvara pitanje o koristi GMO-a za prehranu jer su se do danas sva istraživanja – koliko god da i sama bila neobjektivna – još uz to odnosila samo na kemijsko djelovanje i funkcije. No, kada životinje jedu kukuruz, u njihovim tijelima dolazi do kemijskih procesa koje stvara metabolizam. Ali i električno polje kukuruza nosi određene informacije. Ovisno o tome je li kukuruz prirodan ili GMO, to značajno mijenja informaciju koja ulazi u tijelo životinje. Tijelo, bilo životinjsko ili ljudsko, kroz tisuće godina naviklo prepoznati kemijsku ali i energetsku reakciju, odnosno informaciju koja se prenosi tijelu, kaže Rubes. Ako tijelo prepozna kemijska svojstva, ali ne i informaciju vezanu uz ta svojstva, koje će biti posljedice?
No, životinje to ionako same znaju, jer ne žele jesti GMO-hranu, čak i u situacijama gdje nemaju izbora.
Rubes kaže da nije protiv GMO-a, da je čak otkrio kako određeni GMO- proizvodi proizvode električno polje koje gotovo odgovara prirodnom, ali ostali, ako imaju i samo 0,5% svojstava GMO-a, potpuno mijenjaju električno polje konzumenta.
Rubes je proveo mnoga ispitivanja na vodi u suradnji sa sveučilištima ili velikim francuskim, američkim ili japanskim društvima. Voda je, kaže Rubes, posebna materija, potpuno bioaktivna, u kojoj se može izmjeriti električno polje. Polje se mijenjalo već i kad joj se samo približila biljka.
Jedno od najzanimljivijih istraživanja koja je proveo u zadnjih pet godina obavljeno je upravo na vodi, i to u jednom švicarskom laboratoriju, u prostoriji potpuno izoliranoj od vanjskih valova, bili oni elektromagnetski, zvučni, svjetlosni. Ovo se istraživanje provodilo nekoliko dana s više osoba i više puta: na stol se stavila čaša napunjenu vodom; vrata prostorije bila su zatvorena i u njoj je bila samo ta čaša. Kasnije su u prostoriju uvođene osobe na oko tri metra udaljenosti od čaše. Osoba je morala zatvoriti oči, brojati do 30 i onda opet otvoriti oči, koncentrirajući se samo na čašu. Svi su rezultati potpuno jednaki: voda je promjenom električnog polja reagirala i na pogled. Razmišljanje modificira električno polje koje utječe na ono što nas okružuje. Rubes je uvjeren da svojim mislima možemo utjecati i mijenjati ne samo biljke i vodu, već i same sebe i naš svijet.
No, i to danas već znamo, zar ne?
DON JOSÉ CARMEN – ČOVJEK KOJI RAZGOVARA S BILJKAMA
Je li moguće uzgojiti glavicu kupusa od 45 kg, klip kukuruza 5 do 6 m visine, list blitve dug jedan i pol metar ili dobiti 110 t luka po hektaru zemlje ako je prosječna žetva 16 tona, a sve to bez kemije i u srcu Meksika?
Odgovor je - da.
Za ovo čudo zaslužan je meksički ratar José Carmen Garcia Martinez. S istraživanjem je započeo 1969., a od 1973. vidljivi su izvanredni rezultati tih istraživanja. U knjizi ˝L´Homme qui parle avec les plantes˝ (Čovjek koji razgovara s biljkama) Yva Pereza Berreta, don José Carmen objašnjava da isprva njegova zemlja nije davala plodove. Zbog toga se on naviknuo sjediti pokraj biljaka i moliti ih za pomoć, sve dok one nisu ˝odgovorile˝ i ˝objasnile mu˝ svoje potrebe koje je Don José Carmen nastojao ispunjavati, dok se naposljetku nisu počeli pojavljivati rezultati, i to u izobilju.
Pojavljivanje tog divovskog povrća na tržištu ubrzo je privuklo pažnju stručnjaka. Iz ministarstva poljoprivrede mnogi inženjeri agronomije došli su provesti ispitivanja vode, povrća, sjemena i zemlje jer susjedna zemljišta rađaju samo ˝običnim˝ biljkama. Novi je izazov za te stručnjake bio postići iste rezultate i u ostalim regijama Meksika. Don José Carmen ispunjavao je njihove zahtjeve, a rezultati su uvijek bili izvanredni. Sudjelovao je i na natjecanju u uzgoju kupusa u Meksiku, nadmećući se sa 153 inženjera agronomije. Rezultat je bio zapanjujući jer su najbolji agronomi uspjeli uzgojiti jedva šest tona, dok je on ratar, koji se za to nije ni školovao, ubrao gotovo 107 tona!
Nakon toga započeo je dugogodišnju suradnju s najvažnijim meksičkim agronomskim sveučilištem u Chapingu. Dolaskom novog rektora, suradnja je prekinuta i više nikada nije obnovljena. Don José Carme je nastavio osluškivati prirodu i svemir koji su mu otkrili drevne zakone poljoprivrede.
ZALIJEVANJE NA ZAHTJEV BILJKE
Don José smatra da su biljke jednako inteligentne kao i čovjek ili životinja te objašnjava: ˝Započeo sam tako što bih sjeo pored biljaka i proučavao ih. Zatim sam ih zamolio da mi pomognu. Biljke, poput svega živog na Zemlji, imaju jednu vrstu inteligencije koja im omogućuje komunikaciju s nama, dovoljno je poslušati ih. Ponekad, tijekom noći, osjetim da su moje biljke žedne, pa se uputim prema polju i zalijem biljke da budu zadovoljne.˝
Nemaju baš svi ljudi takav odnos s biljkama, a niti biljke s ljudima. Radi se o kompatibilnosti, što je kod ljudi primjerice slučaj sa Rh faktorom u krvi. Biljke se same mogu grupirati po sličnosti, s obzirom na svoju energiju. Primjerice, moguće je križati crveni grah i kukuruz jer su to biljke koje si međusobno pomažu. Neke druge biljke, poput manga i avokada, mogu napasti pa i ubiti jedna drugu.
Ako se energija jedne biljke sukobi s našom, biljka će prije umrijeti nego nas prihvatiti. Neke pak biljke niču sa sposobnošću križanja i dobro se slažu s velikim brojem drugih biljaka. Za njih se kaže da su spretne. ˝Što se tiče mene, neke me biljke prihvaćaju, a neke ne: ove druge nemam pravo uzgajati˝, rekao je Jose.
PRIZIVANJE KIŠE U SURADNJI S BILJKAMA
Za vrijeme suradnje sa sveučilištem u Chapingu predložio je da svoje iskustvo iskoristi tako da uzrokuje kišu u jednoj meksičkoj pustinji, i to zahvaljujući sustavu koji on naziva ˝kiša po inerciji˝. Zasadio bi stabla po iznimno preciznim kriterijima vrste, udaljenosti, dubine i širine rupa u tri suhe pustinjske zone koje su jedna od druge udaljene više stotina kilometara.
Evo ulomka službenog izvješća o rezultatima projekta: ˝Parcela smještena u pustinji Vizcaino gdje više od 6 godina nije padala kiša: čim je sadnja završena, prema uputi Don Joséa Carmena, kiša je počela padati. Parcela smještena u Zacatecasu: uočen isti fenomen. Na ovom mjestu, gdje kiša nije pala više od tri godine, počela je padati obilna kiša 24 sata nakon sadnje posljednjeg stabla. Na parceli u Oaxacau koja zatvara krug tih triju zona, prije no što je sama sadnja završena, počelo je obilno kišiti kao i u prethodna dva slučaja.˝
Drugo važno istraživanje, mjerenje oborina u tim trima zonama, pokazalo je da je kiša pala u krugu od 30 kilometara oko mjesta pošumljenog po nalogu Don Joséa Carmena. No, unatoč tim izvanrednim rezultatima, meksičke vlasti pustile su da taj projekt padne u vodu. Kako se kaže ˝No comment˝ na španjolskom?
O AKUPUNKTURI NASRED POLJA
Neki poljoprivrednici, poput čovjeka predstavljenog samo kao Bernard, ‘obrađuju’ poljoprivredne kulture kamenjem, te na biljke djeluju mislima. Do sada potpuno nepoznate tehnike obrade zemlje djeluju poprilično uspješno. Pa da bacimo pogled, to jest uho. To jest - oko.
Za kamenje u poljoprivredi Bernard kaže da onio koji se zanimaju za geobiologiju dobro znaju da su menhiri postavljeni na određene energetske točke, koje su u neku ruku akupunkturne točke Zemlje. Kad se menhir postavi na neko polje, vraća se ravnoteža na nivou geobiologije, dakle ponovno se uravnotežuju kozmičke i telurističke energije, što utječe na sve što na polju živi, bilo životinje, bilo biljke. Prije petnaestak godina odluči je to s kolegama ispitati i tom su tehnikom urod povećali čak do 100%.
Potreban je kamen poput pješčenjaka, a ne vapnenca koji daje malo do ništa rezultata. Zatim je važno odabrati idealnu točku, ali također i usmjerenje kamena, jer usmjeri li ga se loše, a na dobrom je položaju, rezultat može izostati ili biti negativan. Što je kamen manji, to preciznost u postavljanju mora biti veća, na milimetar precizna. S velikim kamenom dopuštena granica odstupanja je do centimetar-dva. Kad je na česticu od gotovo 25 ha postavljen jedan veliki kamen, nikad nije bio tako dobar urod kao tada. Došlo je i do promjena u ponašanju životinja na livadi, koje su bile manje agresivne.
Učinkovitost kamenja u zemljoradnji testirao je i zemljoradnih predstavljen kao Philippe, ‘konvencionalni’ poljoprivrednik. Za njega je sve počelo 2006. godine kada je bilo puno peronospore. Objasnili su mu ulogu kamenja, pa ga je odlučio isprobati na jednom polju krumpira. Po povratku s godišnjeg odmora, sva njegova polja bila su uništena peronosporom, osim onog s kamenom, gdje je urod bio uobičajen, 40-45 tona.
Pomalo je čudno reći, kaže poljoprivrednik, da kamen ‘djeluje’, ali u svakom slučaju sposoban je emitirati valove. Nakon što su ga pronašli, trebalo je pronaći mjesto na čestici gdje će ga se smjestiti, i tamo ga položiti na određeni način, koji dopušta emitiranje valova. Upravo taj val percipiraju biljke i uz pomoć njega se bolje brane. Kamen se zamoli da emitira val preko polja (to je bilo polje od 15 ha) i da se ograniči samo na to polje, da ne bi djelovao na susjedno, jer tamo možda koriste druge tehnike koje ne poznaju.
Testiranja je bilo još. Poljoprivrednik Bernard je prijatelja radiestezista zamolio da izradi stanje pojedinih mjesta na čestici i otkrije njene probleme. Ta testiranja su otkrila određene nedostatke. Rekao mu je da će to popraviti, no nije precizirao kako. Nakon popravka pozvao ga je da opet testira česticu. Zaključak koji su izveli bio je: nedostaci su nestali. Bernard kaže da je samo djelovao na razini svijesti putem slike polja. To znači, kaže, da se radom na razini svijesti može intervenirati na razini materije: mogu se popraviti nedostatci, ojačati biljke i slični. U stvari,dodaje, na razini svijesti nema granica, samo onih koje sami postavimo.
Potom je radio pokuse na grahu u vrtu. Uzeo je paket sjemena iz trgovine i podijelio ga na dva dijela: jedan dio kao dokaz drugome, i djelovao je na razini svijesti na zrnju. Odvojeno je posadio dva dijela i urod je bio 60 % veći tamo gdje je proveo rad svijesti. Štoviše, grah je imao intenzivniju boju i bio otporniji na bolesti, čak i u toj vlažnoj godini, kada su se biljke lakše razboljevale. ‘Neobrađene’ mladice su većim dijelom oboljele. A i urod je bio 60% manji. „Obrađeni“ grah je imao i naknadnu cvatnju, što objašnjava veliku razliku u urodu, tj. berbe su bile bogatije, a uz su imali i naknadnu berbu. Jednom su proveli pokus grupne usredotočenosti na petlitarski kanistar vode tijekom 10 minuta. I odmah se mogla izmjeriti dvostruko manja pH vrijednost.
Riječ je o mehanici misli, jer svaka misao sadržava energiju. Drugim riječima, kad šaljemo misao šaljemo i energiju, što su istraživanja prezenitana prije nekoliko postova, već pokazala.
TAJNE DEVA
Zajednicu Findhorn smještenu u Škotskoj osnovali su 1962. Peter i Eileen Caddy, te Dorothy Maclean kako bi razvili vještinu vrtlarstva utemeljenu na komunikaciji s duhovima prirode. Vrlo brzo su se u toj pustari pojavili iznimno bogati vrtovi i učinili Findhorn poznatim diljem svijeta.
Vrtlar i franjevac Pierre iz zajednice Findhorn uvodi nas u svijet duhova prirode s kojima svakodnevno surađuje, a zovu se deve.
Ta riječ dolazi s Istoka, preciznije iz Indije. Deve su energije koje imaju veće ili manje sposobnosti, više ili manje važne, ovisno o njihovom stupnju razvoja. Sasvim se male Deve, koje se nazivaju elementarnima, mogu pobrinuti samo o jednoj stvari, npr. učiniti biljku sočnijom, a njima ‘upravljaju’ iskusnije, veće Deve, poput poslovođe u nekom pogonu. U Findhornu osnivači vrta su se uzdržavali Devama. Deve su, dakle, aktivni umovi, za sav život na Zemlji, apsolutno neophodni elementi. Štoviše, mi sami imamo Deve koje upravljaju našom krvi i sokovima, a imamo i glavnu Devu koja svime time upravlja, vođu koji se brine da je sve na svom mjestu i da sve dobro funkcionira. Tako kažu u Findhornu.
Kad imaju puno puževa koji napadaju vrt, biljke se sasvim dobro brane, zato što im pomažu razgovarajući s Devama, ohrabruju ih, zamole glavnu Devu da se umiješa ili učini nešto. Pierre se sjeća da je jedne godine repu napao jedan insekt: lišće je bilo probušeno, potpuno uništeno. Pomislio je da je berba upropaštena, a zatim je samo popričao s Devama. Ubrzo zatim, ne zna kako to objasniti, repa se obnovila, obnovila je svoje lišće i imali su dobru berbu. Mada kaže nije stručan, evo kako Pierre djeluje na Deve.
Da bi Deva bila djelotvorna, vrt mora biti dobro ograđen kako bi Deva prepoznala svoj teritorij. Zatim treba podijeliti gredice, da biljke mogu početi nicati i da se Deva može umiješati. Ako se želi razgovarati s Devama, ne treba se u mašti obraćati kupusu, njegovom lišću, jer je to tijelo Deva, područje na kojem ona djeluje. Treba zamisliti da je Deva inteligentna energija koja nastanjuje taj kupus, brine se o njemu, tjera ga da nikne i sazrije. Dakle, Devama se ne obraća gledajući tijelo biljke.
Prema Pierru, drugi način za obraćanje Devama je obraćanje samo s ljubavlju i hvalom. Recimo, divljenjem kako je neka biljka lijepa.
Radeći s Devama, kaže Pierre, uvijek se mora biti svjestan cjeline koja funkcionira, cjeline živoga, sistema zupčanika koji se poznaju, međusobno reagiraju i pomažu si, i biti svjesni da gdje god postoji duša, duša stvari, zajednice, to je glavna Deva, duša vrta.
Možda baš zahvaljujući devama, u Findhornu raste kupus od 9,6 kilograma.
Zahvaljujući osviještenosti vrtlara i suradnji s glavnom Devom, Pierr je puno puta primijetio da je dovoljno samo gledati biljke kako se brane. No, uglavnom se obrati Devama i ohrabri ga da se brani. Ili traži glavnu Devu da pokrene stvari, da učini što treba iako je trebalo dopustiti i tim gusjenicama da žive. Čudesno, kaže Pierre, uspjelo je, gusjenice su nestale od danas do sutra, ne zna kako, ali više ih nije bilo i kupus nije uništen.
OPOMENE IZ VRTA KOKOPELLI
Udruga Kokopelli osnovana je 1999. godine u Francuskoj s ciljem očuvanja biološke raznolikosti upotrebom prirodnog sjemena. Udruga danas uzgaja između četiri i pet tisuća vrsta povrća, žitarica i cvijeća te svoje sjemenje dostavlja diljem svijeta, a voditelj vrta udruge je Raoul Jacquin.
On smatra da u Europi nismo zaštićeni, možda neće doći do velike gladi kao u srednjem vijeku, ali očito je moguće da ćemo doživjeti nestašicu. Kada su u pitanju biološka raznovrsnost i raznolikost našeg tanjura, odnosno unosa namirnica u organizam, njemu je očigledno da više nismo samodostatni. Još više ga uznemiruje to što sadašnje genetske konstrukcije koje zastupaju vlade i multinacionalni
proizvođači sjemena, stavljaju ljude u nesiguran položaj time što ozbiljno ugrožavaju prehrambenu neovisnost Planeta, suprotno onome u što nas uvjeravaju.
Kukuruz uzima kao primjer. Ni ne spominjući GMO, industrija danas proizvodi isključivo hibridne vrste, dakle klonove: populacija jednog polja kukuruza ima skoro 100.000 mladica po hektaru; uzmemo li prvu mladicu s početka polja, i zadnju s kraja, one su genetički potpuno identične, što na svjetskoj razini znači da sve mladice iste (pseudo)vrste – danas su u raznim registrima i pod više imena – nose potpuno isto genetsko naslijeđe.
Ako samo jednu mladicu napadne bolest ili parazit, kako su genetske sheme potpuno iste za milijarde biljaka te podvrste na Planetu, sve će ostale također biti napadnute, a berbe će biti uništene.
Ne ulazeći u poznavanje Novog svjetskog poretka ili u teorije zavjere, kaže on, ipak se možemo zapitati nije li sve već spremno za izgladnjivanje svjetske populacije, znajući da ono što vrijedi za kukuruz vrijedi i za žito, rižu i soju, četiri kamena temeljca ljudske prehrane.
Raoul Jacquin voli ponosno pokazivati kukuruz u svom vrtu, koji se nalazi u Alpes-de-Haute-Provence, gdje tlo nije po izboru i ukusu kukuruza zbog nedostatka vode. No, tog 31. kolovoza 2009. nakon dva mjeseca intenzivnih vrućina, kukuruz je ipak bio savršeno zelen, usred cvjetanja i oplodnje, s peludom posvuda po lišću, bez navodnjavanja. Dakle, ljudi koji tvrde da je kukuruzu potrebno 3 m3 vode po kilogramu, kaže Raoul, varaju se.
Razlog toj zabludi je što je kukuruz postao „genetska neman“, a ne više božanska biljka Indijanaca koja je, uz krumpir, spasila Europu od gladi. Unazad više od stotinu godina, kaže Raoul, industrija sjemena je u potpunosti uništila ovu preuzvišenu biljku i pretvorila ju u genetsku neman.
Hibridizacija, a sada i genetske manipulacije, osiromašile su njeno genetsko naslijeđe do te mjere da je ova biljka, koju su Indijanci uzgajali u pustinjama, postala kultura koja strogo zahtijeva navodnjavanje i ima izrazitu potrebu za vodom.
U svom vrtu on dokazuje da je suprotno moguće. Ako bi govorio na „današnji priprost materijalistički način,zaradili bismo čak i na biljci koja nije tražila ništa osim energije svemira i onoga što može iscrpiti iz zemlje, znajući da smo joj lagano pomogli dodajući malo ovčjeg komposta, te da su stabljike šupljikave radi zadržavanje vlage.“
Kad je biljka žedna, objašnjava Raoul, želi tu žeđ utažiti. Što čini? Sve dublje i dublje pušta svoje korijenje koje traži vlagu i hranjive tvari iz tla. Ako je zalijemo, ona više nema potrebe ‘raditi’. Onemogućavamo joj razvoj, na način da što je više zalijevamo, više će joj vode biti potrebno.
Dakle, kaže Raoul, kukuruz može proći i bez navodnjavanja i to zaista jest biljka budućnosti, pogotovo ako joj se uzme samo zrno i ako se popune pukotine u tlu. Umjesto da rastavi tlo i krpa podvodne plašteve, kukuruz se pokazao koristan u okrepljivanju tla. Ta biljka je, dakle,kaže Raoul, rješenje za sušu, pod uvjetom da govorimo o kukuruzu, a ne o klonu koji industrija prodaje, koji ni ne zaslužuje naziv ‘kukuruz’.
Rajčica je drugo vrhunsko povrće udruge Kokopelli. Raoul je pokazao rajčice koje trideset i tri dana nisu zalijevane, a kiša nije padala već dva mjeseca. Ipak, one su i dalje bile žive, zdrave i crvene. Daleko od toga, kaže Raoul, da tim biljkama treba vode. Jednostavno smo zaboravili da živimo na nečemu prilagođenom, majci zemlji, živom, hranjivom biću, te da biljke nisu hidroponske kulture, da ne žive od
trodijelnog spoja NPK2 + pesticidi: biljke se hrane zemljom i zrakom, a kad smo već kod tog njemu važnog pitanja, i imaju sposobnost da se prilagode okolini, da razumiju, da napreduju i da napreduju usporedno sa svojim vrtlarom i okruženjem. Prije njegovanja biljaka, treba njegovati tlo. U trenutku kada je tlo zdravo i biljke će to postati.
Raoul rado pokazuje tlo koje je bilo potpuno uništeno i bez strukture zbog pedeset godina intenzivne produktivističke kemijske poljoprivrede, do prije deset godina kada su se oni počeli baviti tim vrtom. Zgusnuta, kompaktna i bez humusa, zemlja je samo tražila oživljavanje, prijelaz s anaerobnog sistema na koji je bila prisiljena na sistem pravog tla, s bakterijama, glistama i toliko toga drugog. Oni su samo prošli podrivačicom, jednom vrstom noža koji se zabada u zemlju do 40-45 cm dubine i dopušta da se zrak vrati zemlji, te da se kiše spuste i nahrane duboke slojeve. To je „neka vrsta kvasca koji „alkemijom“ priprema tlo da ponovno hrani biljku, za što je savršeno sposobno.“
Raoul smatra da se može reći da nam biljke žele ugoditi i da znaju da su nam potrebne za prehranu, jer misli da su sposobne razumjeti i pozitivno odgovoriti na naša očekivanja. No, to nije slučaj s umjetno uzgojenim biljkama. Počevši od trenutka kada se, kako to radi intenzivna poljoprivreda, koristimo isključivo prinudama, biljke više nemaju želju dati najbolje od sebe; možda kažu same sebi, razmišljao Raoul, da ako budu potpomognute i primorane živjeti s kemijskim dodacima doći će do vrhunca našeg oduševljenja, dakle i na taj način nas žele zadovoljiti, one se slažu sa sustavnim potraživanjem pesticida i umjetnih tvari.
Raoul smatra da se biljke se mogu zadovoljiti prirodom, treba se samo osvrnuti oko sebe. Poljoprivredna tla su bolesna zbog čovjeka. Ne traže ništa osim jednoga, proizvoditi, proizvoditi i još proizvoditi. Problem je što zdravo tlo nikome ne donosi ništa, ni političko-kemijsko-industrijskom lobiju ni Crédit Agricole (sustav kreditiranja poljoprivrede) koji ne mogu pristati na kratkoročne zajmove za kupnju gnojiva. Živo tlo omogućava neovisnost onima koji su na njemu, a u našem društvu, kaže Raoul, političarima je nezamislivo da bi ljudi mogli biti samodostatni, pa se trude prirodu učiniti još nesposobnijom za samoupravljanje.
Jer danas je stvarnost takva da nas prehrana tjera da uzimamo lijekove. Čak smo prisiljeni koristiti dodatke prehrani. Ne samo da je prehrana manjkava, nego je postala i opasna po zdravlje, a po svemu sudeći takva je i za prirodu. Raoul kaže da je sve počelo i postupno proglašeno dogmom u 30 godina razvoja nakon Drugog svjetskog rata.
Čitamo se!
izvor: http://blog.vecernji.hr/misak/2010/03/11/neprestana-komunikacija-ljudi-i-biljaka/
ožujak 11th, 2010 | Author: misak