Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company,
New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
Odmah nakon mog dolaska u Afriku, Dr. Good, gospodin Kerr i ja pripremali smo se za put u unutrašnjost, do Bulu teritorija.
Jednoga jutra, u ranu zoru, kad je karavan već bio spreman za polazak, iz tamne šume dotrčao je dječak, zastrašujuće prljav, bez daha, kao da su ga jurili kanibali, bacio mi se pred noge i preklinjao me da ga povedem sa sobom kao osobnog pomoćnika. Svaki bijeli čovjek trebao je imati "slugu". Namjeravao sam nekoga angažirati kad stignemo u unutrašnjost ali Afrikanci imaju sjajan osjećaj za to kako iskoristiti priliku. Dječak je rekao da se zove Lolo i mogao je imati oko deset godina. Dr. Good je tada primijetio da je teško razumjeti kako je uspio sakupiti toliko prljavštine za samo deset godina.
"Idi se oprati u Atlantski ocean", rekao sam, "i kad vidim boju tvoje kože, razmisliti ću o tome."
U stvari, Afrikanci su iznenađujuće čisti – za divljake, a ovaj dječak je većinu svoje prljavštine nakupio u svom očajničkom probijanju kroz džunglu da bi stigao prije nego što karavan krene na put.
Što se mene tiče, upravo moje poznavanje Loloa potaknulo je snažnu želju za školom i omogućilo mi uvid u to što bi škola puna ovakvih dječaka mogla značiti u promjeni načina života ljudi. Afrička beba je lijepa i svojim znatiželjnim očima gleda svijet kao da se ne može odlučiti želi li ostati u njemu. Približno polovica odlučuje da ne ostane. Afričko dijete je bistro ali često plače i ne može se igrati niti blizu toliko kao bijela djeca. Kako dijete odrasta, postaje sve vedrije i tek kad dosegne godine indiskrecije Afrikanac je radostan i ostaje radostan do kraja.
Na prvom dugom pohodu kroz šumu, Lolo je lakoćom držao korak s karavanom, a kad smo došli u kamp, našao je sebi posao dok je čekao "svog bijelog čovjeka" – otvarao je moje sanduke s odjećom i donosio mi sve što mi je trebalo, skidao mi je cipele, donosio vodu, radio krevet, pomagao kuharu, čekao za večerom... Već prvog dana putovanja prošli smo kroz Lolovo selo, udaljeno dva ili tri sata hoda od obale. Poglavica je bio Lolov otac i postojala je velika mogućnost da će biti problema jer je dječak pobjegao od kuće bez očevog znanja. Lolo se sakrio u šikari dok sam ja sjedio u "kući za rasprave" i čekao poglavicu misleći da je najbolje reći mu da sam zaposlio njegovog sina i nadati se da ću dobiti njegov pristanak. Poglavica me pustio da čekam neuobičajeno dugo vremena ali kad se konačno pojavio, nikakvo objašnjenje nije bilo potrebno – jasno je bilo da je pripremao svoju toaletu. Na sebi je imao ružičastu košulju koja je naprijed bila duža, a otraga kraća i još k tome obukao ju je naopako tako da se zakopčavala na leđima. Toliko je bio zaokupljen svojom novom odjećom da mu je najlakša stvar na svijetu bila oprostiti se sa sinom. I nije bilo nikakve potrebe za poklonima ili diplomacijom. Tijekom mog prvog boravka u Africi, godinu i pol dana, Lolo je cijelo vrijeme bio sa mnom.
Uskoro sam se razbolio i s groznicom proveo nekoliko tjedana u krevetu, najprije u šatoru i zatim u kolibi. Tijekom tih dugih, iscrpljujućih tjedana temeljito sam iskušavao Lolovo strpljenje i odanost i dječak iz džungle postao je prijatelj kojeg nikad neću zaboraviti. Dok mi je postajalo lošije, Lolo je upozoravao ljude da ne rade buku. Ako nije to radio, sjedio je pored mog kreveta, ponekad mi je trljao čelo vodom ili me hladio. Kad nije imao nekog drugog posla, i dalje je sjedio pored mog kreveta da bi mi bio pri ruci kad mi zatreba. Lolo nije imao što vidjeti osim zemljanog poda i zidova kolibe, čak ih nije mogao dobro vidjeti jer su prozori bili prekriveni praznim vrećama da bi u kolibi bilo tamnije. Divio sam se njegovoj odanosti, za koju nisam učinio ništa čime bi ju zaslužio, osim što mi je bio drag. Nije ga pokretao nikakav osjećaj dužnosti niti moralna obaveza – Afrikancu moral nije jača strana – već je to bila čista ljubav. Često, kad je mislio da spavam, stavio bi mi ruku na čelo i provjeravao imam li vrućicu.
Nakon odlaska iz Kameruna i dalje sam pratio što se događa s Lolom. Drugi su došli nakon mene i bili prema njemu bar toliko dobri koliko i ja. Veliko je zadovoljstvo bilo saznati da nije odrastao u divljaka. Ipak, divljaci su napravljeni od takvog materijala.
Nekoliko godina kasnije, u mjestu Baraka u Francuskom Kongu, otvorio sam školu za Fang dječake. Na početku školske godine sakupio sam dječake i brodom Dorothy ih doveo u Baraku. Brdo ne dolazi Muhamedu i zato Muhamed ide brdu. Budući da su bili raštrkani po cijelom velikom Fang teritoriju, početak školske godine zahtijevao je izuzetan posao u trajanju dva tjedna.
To je bilo izuzetno iscrpljujuće iskustvo jer dva tjedna nisam proveo na stvarnom putovanju, već sam gotovo cijelo vrijeme bio u selima, u usijanoj atmosferi, s roditeljima dječaka koji u početku nisu željeli dozvoliti dječacima odlazak u školu. U udaljenijim selima mnogi su smatrali da ih želim prodati kao robove ili ih čak ubiti iz nekog nepoznatog razloga ili za neku nepoznatu namjenu.
Dječaci bi rado pošli ali problem su bili njihovi roditelji. Svako dijete ima gomilu roditelja jer tu su njegovi stričevi, ujaci, tete, čak i udaljena rodbina. Dijete, naravno, zna tko su njegovi pravi roditelji i razlikuje ih od ostalih ali svima se obraća s "otac" ili "majka", a oni između sebe dijele roditeljski autoritet i svatko ima svoje prste u odgoju djeteta. Mora se priznati da nema boljeg načina za odgoj prvoklasnog divljaka.
Obično sam počinjao sa službom u selu i zatim sam pitao ljude da li žele dati dječake objašnjavajući im namjenu škole. Prvi odgovor je uvijek bio glasan opći pristanak – što me nije zavaralo jer znao sam da je samo opći i ne odnosi se na bilo kojeg određenog dječaka. Čim bi neki dječak istupio i rekao: Ja želim ići", odmah mu je nekoliko očeva i gomila majki naredilo da sjedne. Zatim bi slijedio drugi dječak i druga gomila roditelja bi protestirala uz proklinjanje i vrijeđanje. S nekima sam se svađao, neke sam molio, ponekad sam laskao – bilo što samo da dobijem školarce. Osim diplomacije, neophodan je bio i komad sapuna za pranje rublja. Nosio sam duge štapiće sapuna koje sam rezao u širini palca.
Nikad nisam poveo dječaka bez pristanka roditelja. Ako ne bih dobio njihov pristanak, ma kako nerazuman razlog bio, odbio bih povesti dječaka čak i kad bi on ostao plačući ili se goloruk borio protiv mnoštva brojne rodbine. Međutim, ako je dječak već prije bio u mojoj školi i ako sam u njega uložio mjesece truda, to je bilo sasvim drugačije pitanje i odveo bih ga, ako sam mogao, čak i bez pristanka roditelja.
U jednom selu upoznao sam dječaka po imenu Ndong Nzenge, koji je već bio u mojoj školi. Naravno, želio se vratiti i bilo mu je drago da roditelji nisu ništa prigovorili. U posljednjem trenutku pojavila se neizbježna majka i zabranila mu odlazak. Dječak je potrčao prema meni, a majka za njim dok ga nije sustigla i snažno ga udarila šakom u leđa.
"Sada možeš ići sa svojim bijelcem!", rekla je i učinilo mi se da je tada bila zadovoljna kao da je sklopila dobar posao.
Iako ovakve majke nisu neuobičajene, gotovo u pravilu, kad bi postigli dogovor da dječak ide u školu, njegova majka bi ga opremila za put. Ponekad sam bio duboko dirnut njihovom nježnošću prema sinovima koji odlaze u školu.
Jednom sam u jednom udaljenom selu, više od sto i pedeset kilometara u unutrašnjosti, prišao majci s molbom da pusti sina koji je želio poći sa mnom. Fang riječ za "ne" je "koko". Čim sam progovorio, počela je vrtjeti glavom i monotonim glasom ponavljati "ko-ko-ko-ko-ko-ko" unedogled cijelo vrijeme dok sam govorio. Učinilo mi se kao da niti na trenutak nije zastala da bi uzela dah. Govorio sam glasnije. Rekao sam joj kako će njenom sinu biti dobro, da ću ga naučiti mnoge stvari koje ga ona ne može naučiti. Njen "ko-ko-ko-ko" postajao je sve tiši, a niz lice su joj potekle suze jer je znala da će popustiti. Iako je vrtjela glavom, njen glas je utihnuo. Dao sam joj veliki komad sapuna – gotovo pedalj dužine.
Kad sam jednom došao po dječaka koji je trebao nastaviti školovanje, njegov otac se oštro suprotstavio. Njegov razlog bio je što sam učio dječaka da ne ubija ljude, a njegov otac je upravo to želio. Otac je čuo sina kako drugima u selu govori: "Ne ubij!" Jako sam se trudio ponovo dobiti dječaka ali nisam uspio. Pitam se koliko je ljudi od tada ubio.
Na izvoru jedne rječice živio je dječak Ekong kojeg sam smatrao najbistrijim u školi. Daleko je bio najbolji u francuskom. Došao sam u njegovo selo oko deset sati navečer. Mnogi su već spavali ali Ekong je čuo moj glas. Potrčao je prema meni i tajanstvenim znakovima mi nešto u tišini objašnjavao. Kad se približio, šapnuo je: "Ona spava." Nije trebalo pojašnjavati tko je bila "ona". Odjednom, začula se vika jer se "ona" probudila i krenula prema nama. Ekong se sakrio iza mojih leđa i zbog sigurnosti obuhvatio me rukama oko pasa. Predložio je da pobjegnemo ali nije mi se činilo da je to dobra ideja pa sam ostao i suočio se sa sudbinom. Majka je pokušala dohvatiti Ekonga ali on je kružio oko mene da bi ju izbjegao. Kad ga je pokušala uhvatiti za ruku oko mog pasa, s punim pravom sam ju zadržao ispruženom rukom jer nisam mogao dozvoliti da mi priđe tako blizu:
"Ne jurim ja tebe", rekla je (što mi je bilo znatno olakšanje), "nego mog sina. Ja sam mu majka!"
Rekao sam joj da nije moguće da mu je ona majka jer majke vole svoju djecu, a ona je izgledala bijesna kao da će ga ubiti, što neću dozvoliti i odvesti ću dječaka da bi ga spasio od njene okrutnosti. Iako je bilo kasno, dugo smo pregovarali. Na kraju je Ekongova majka bila već toliko iscrpljena, ili pospana, da je samo bilo pitanje koliko sapuna će biti potrebno za pobjedu. Trebalo je oko pedalj i pol sapuna ali je učvrstilo veliko prijateljstvo.
Gotovo bih mogao napisati pjesmu o sapunu. Nikad prije nisam mogao zamisliti tako intimnu vezu između sapuna i osjećaja.