On je, kažu njegovi suvremenici i poštovaoci, a priznao je i on sam, bio iznimno strog i nepopustljiv, dakle emocionalno nasilan prema svojoj supruzi, a još i više - prema samom sebi. A upravo postati nenasilan prema samome sebi jedan je od glavnih preduvjeta da postanemo potpuno oslobođeni koncepta nasilja i postanemo nenasilni prema drugima.
Tekstom koji slijedi pokušao sam, nadam se nenasilno, potpuno otvorena uma i srca, načeti jedno neugodno pitanje - je li i cijeli školski sistem kakav danas prevladava u svijetu – emocionalno nasilan.
"Jeste li znali da sloboda postoji u školskom udžbeniku/Jeste li znali da luđaci upravljaju našim zatvorom/tamnicom, kaznionicom, bijelim slobodnim protestirajućim vrtlogom..."
Jim Morrison, a on je autor ove pjesme, kao i milijuni djece diljem svijeta nije mogao podnijeti školsko emocionalno i mentalno nasilje, prezirao je školu te osjećao da ga nametnuto, jednosmjerno, unificirano obrazovanje guši i sputava mu dušu. No, on se tijekom svog kratkog života izborio da svoje frustracije izbaci u umjetničkom obliku koji je natjerao mnoge uljuljkane mozgove na korjeniti drhtaj, često popraćen i nasiljem kao reakcijom na blizinu Istine.
Morrison je itekako intuitivno osjećao Istinu, ali je bio i svjestan da niti jedna knjiga, niti jedna pjesma, niti jedno umjetničko djelo nije vrijedno našeg zanimanja ako nas potpuno ne izbaci iz ravnoteže i natjera na samostalno razmišljanje o najvažnijim stvarima života.
A škole i cijeli obrazovni sustav su tada bile, a i do danas ostale, upravo suprotno – uspostava ravnoteže pod svaku cijenu. Ne traži se prava knjiga za svako pojedino dijete već sva djeca moraju pročitati sve knjige koje su u školskom programu. Program - zar već i sama riječ ne zvuči matrixovski!? Školski sistem i njegovi branitelji (štreberi) će graknuti: svašta, pa Morrison je bio lud, pijanac, narkoman... No, tu i jest kvaka, jer bacanje u ponor svog osobnog životnog ludila, koje svatko nosi u sebi, oduvijek su kontrolirana društva nastala negativnom selekcijom moći smatrala anomalijom, prištom koga treba istisnuti. Djeca koja su na bilo koji način previše odskakala od onoga što se od njih očekuje, koja se nisu libila iskazivati svoje "ludilo", smatrana su žoharima koje treba zgnječiti dok ih je još malo.
Nemojte mi sad, molim vas, , samo reći kako ima učitelja i škola koje su dobre... Ima, istina je, znam to, jer poznajem mnoge takve ljude i svaka im čast. Puno je ljudi koji žele i trude se raditi dobro, ali ja ovdje govorim o smišljenom konceptu i sustavu koji te dobrice i doberMane jednostavno melje: države se mijenjaju, s njima se malo blajhaju i zakoni i ustavi, ali program, onaj školski – uvijek u biti, u svojoj osnovi ostaje isti. Mijenja se, naravno, tek šlag na kolaču i ukrasi od marcipana, što zavisi od države do države.
Kod nas to ide otprilike ovako: u predmetu povijesti mijenjaju se ideološki predznaci, novi nazivi ulica i trgova, neke se ljude briše, a neke dodaje kao nosivo stupovlje svekolike tradicije itd.; iz rječnika i gramatika materinskog jezika izbacuju se prijeteće riječi koje kao nisu nastale u plućima i grlima domaćeg življa, a dodaju se zaboravljene riječi koje će naše sporazumijevanje učiniti valjda dubljim...
Obrazovni sustavi cijeloga današnjeg tehnološkog svijeta zapravo su, po načinu kako i zašto rade, isti ovakvi, jedan jedini, isti školski sustav koji se u pojedinim zemljama razlikuje samo po različitim interpretacijama povijesti krvi i beščašća, koja se pak, ta i takva povijest, samoproglasila jednom, jedinom i najboljom poviješću i istinom (i s drugim predmetima je slično).
Same škole, koje su u većini zemalja obvezne, postale su rasadnici ciljano oblikovanih umova, takozvanih specijalnosti. Na uštrb tog specijaliziranja za pojedinu djelatnost, što samo po sebi nije ništa loše, smišljeno se ljudima uskraćuje pravo istinsko Znanje, što je itekako loše; da upotrijebim najblažu riječ.
Da ne bi rekli da sam ispalio na živce, da svugdje vidim zavjeru, donosim vam i riječi Johna Taylora Gattoa, učitelja godine za 1991. godinu u New Yorku, na dodjeli nagrade: "Premda je učiteljima doista stalo i premda teško rade, sama ustanova je psihopatska. Nema savjesti, pa ako zvono zazvoni u času kada je mladi čovjek usred pisanja pjesme, on mora stati i krenuti u drugu prostoriju. Moramo shvatiti da škole dobro 'školuju'... Djecu nauče slušati naredbe, ali takva djeca nisu obrazovana. Ta mogućnost je isključena samom namjerom škole... Djeca izgube svaku radoznalost".
Stvar ne zvuči dobro, a nije ju rekao Jim Morrison. Je li to osvješćivanje učitelja dobra vijest ili loša, prosudite sami, kao i to do kuda smo stigli danas, 20 godina od ovih riječi.
Malobrojni uspiju smoći snage i tijekom svojih života zbaciti sa sebe okove ovakvog obrazovanja. Einstein je, primjerice, izjavio da je jedino što ga sputava upravo breme obrazovanja. Nije li, dakle (da u duhu nenasilnosti postavim i pokoje pitanje za kraj), upravo održavanje bespogovornog slušanja naredbi ipak ono zbog čega cijeli obrazovni sustav svijeta postoji i tako podmazano i lepršavo funkcionira? A ne nikakvo opće dobro i napredak čovječanstva?
A ako ima i trunke istine u onoj da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba – to je samo zbog još uvijek nezaprljanih dječjih srca koja nam, ta srca, kako god okreneš, ostaju jedina nada. Naravno, i uz iskrenu nadu da će si sami znati obrisati te debele naslage prašine informacija, poluinformacija i laži kojima su zatrpani, a što im se, ti životni okovi, da ironija bude veća, još i skupo prodaje kao znanje. A to je, svidjelo se to kome ili ne – nasilje. Hipersofisticirano i civilizacijski podobno, no ipak samo nasilje.
Nenad Kobasić
Novije vijesti:
Starije vijesti: