Auschwitz se ponavlja svaki put kad netko pogleda klaonicu i pomisli: to su samo životinje. 
Theodor Adorno
- Židove sam ubijao strojnicom s ruba jarka. Svaki put bih im ciljao u glavu da bi odmah umrli. S potpunom sigurnošću mogu reći da nisu ni najmanje patili - pojašnjavao je jezivo mirno i s dubokim uvjerenjem Robert Juhrs is SS-a, čiji je posao u Belzecu bilo ubijanje logoraša koji više nisu mogli hodati. Posao je, naravno bio legalan, uredno prijavljen, a Juhrs je imao i zdravstveno osiguranje...
Dok ovakve i slične "bezbožne" sekunde što su protutnjale i još tutnje našim materijalnim iskustvom, nailaze, ako ništa drugo, a ono barem na hinjeno, površinsko zgražanje, holokaust nad životinjama traje organizirano, smišljeno i potpuno legalno već preko jednog stoljeća i upravo doseže svoje kreativne dijabolične vrhunce, ali ga tek malobrojni pojedinci i grupe javno prokazuju kao zaraznu klicu iz koje su nastale i sve vrste nasilja koje ljudi čine jedni drugima.
U knjizi Vječna Treblinka, Charles Paterson precizno dokazuje uzročno posljedičnu sramnu vezu između eugenike, nacističkih logora i današnjih suvremenih korporativnih klaonica životinja koje danonoćno "rade" i "proizvode" u našim susjedstvima.
Glavne razlike u klanju životinja između ranih 1900–ih i danas većim se dijelom odnose jedino na veću brzinu tekućih vrpca i na strahovito povećanje količine. Danas se ubija više životinja u jednom danu nego što su klale sve klaonice početkom dvadesetog stoljeća u jednoj godini.
Samo se u SAD–u svakoga dana smišljeno u tim visokotehnološki sofisticiranim mjestima za "humano ubijanje", usmrti, ubije, zakolje 25 milijuna životinja, a gotovo sve svjetske institucije i vlade, velike i male religije i njihovi vođe uglavnom šute o tome, baš kao što su šutjeli i za vrijeme svih znanih i manje poznatih holokausta. Tako je i Dalaj Lama, planetarno znani tibetanski duhovni vođa koji bi trebao biti vegetarijanac po "defaultu" svoje religije, počeo pod stare dane jesti meso, pravdajući to, iskreno, zdravstvenim razlozima. Kršćani se po pitanju klanja životinja pozivaju na prve redove Knjige postanka u kojima je čovjeku povjerena vladavina nad pticama, ribama i životinjama, no ni tu stvar ne izgleda uvjerljivo:
- Naravno, Knjigu Postanka pisao je čovjek, a ne konj. (...) Čovjekovo pravo da ubije jelena ili kravu jedino je u čemu se čitavo čovječanstvo slaže čak i dok vodi najkrvavije ratove –pojasnio je Milan Kundera dodajući kako će ipak biti da su ljudi napisali ono čime su željeli opravdati svoje sramne postupke.
Henry Ford nije imao problema s grižnjom savjesti. On je u svom životopisu priznao da je inspiraciju za proizvodnju auta na tekućoj vrpci dobio posjetivši kao mladić klaonicu u Chicagu, a zna se i da su nacisti iz čikaških obora za stoku naučili kako najdjelotvornije prerađivati i u potpunosti iskoristiti ljudska tijela...
Sve je to uglavnom crno i mučno, no obrazac je uvijek isti: ljudi prvo iskorištavaju i kolju životinje, a zatim s drugim ljudima postupaju kao sa životinjama. Ljude ipak treba klati dobro utreniran.
Za uspjeh operacije u centrima za ubijanje (i klaonicama i koncentracijskim logorima) važne su brzina i učinkovitost. Da bi se mogućnost izbijanja panike ili otpora koji bi omeli postupak sveli na najmanju moguću mjeru, potreban je pravi omjer prijevare, zastrašivanja, fizičke sile i brzine. Stvaranje takvog što bržeg i što djelotvornijeg načina klanja pomaže sprečavanju pojavljivanja moralnih obzira kod ubojica.
- Smanjivanje potrebe za razmišljanjem i odlučivanjem te pretvaranje masakra u rutinu umanjuje mogućnost da će njegovi izvršitelji uočiti moralnu dimenziju svojih postupaka – piše Neil Kressel. (Svježi strašni primjer te iste jadne i žalosne tehnike je i srebrenički pokolj.)
Alena Hershafta, osnivača Udruge za zaštitu farmskih životinja (to su životinje uzgajane za klanje), proživljeno je iskustvo u varšavskom getu senzibiliziralo na patnje svih živih bića te mu osvijestilo paralele i veze između odnosa prema farmskim životinjama i postupanja nacista prema Židovima:
- Usred našeg visokotehnologijskog, razmetljivog i hedonističkog životnog stila, među blistavim spomenicima povijesti, umjetnosti, religije i trgovine, postoje "crne kutije". To su biomedicinski istraživački laboratoriji, industrijske farme i klaonice – bezlični ograničeni prostori sa zgradama u kojima se obavljaju prljavi poslovi zlostavljanja i ubijanja nedužnih, osjećajnih bića. To su naši Dachaui, naši Buchenwaldi, naši Birkenaui. Kao i "dobri" njemački građani imamo jasnu predodžbu o onome što se tamo događa, ali u stvarnosti ne želimo potvrdu toga – napisao je Alen Hershaft, dok doktor Helmut Kaplan, jedan od vodećih mislioca i aktivista za prava životinja na njemačkom govornom području, istinski želi da pouke holokausta pomognu Židovima i nežidovima da poboljšaju svoj odnos prema životinjama, no ne vidi baš svijetlu budućnost: "Većina preživjelih iz holokausta su mesojedi, kojima ništa više nije stalo do patnje životinja nego što je Nijemcima bilo stalo do patnje Židova. Što sve to znači? Reći ću vam. To znači da nismo naučili ništa od holokausta. Ništa. Sve je bilo uzalud. Nema nade. Jednoga dana unučad će nas pitati: Gdje ste bili tijekom holokausta životinja? Što ste učinili protiv tih užasnih zločina? Nećemo im moći i drugi put ponuditi istu izliku – da nismo znali".
Kako sam ja ipak prilično optimističnije ustrojen završit ću kolumnu s nobelovcem Isaacom Bashevisom Singerom, jednim od rijetkih vrhunskih literata koji je svoj cijeli opus posvetio pitanju bespotrebnog klanja živih bića i čiji su gotovo svi glavni junaci njegovih priča i romana vegetarijanci, budući vegetarijanci ili oni koji promišljaju o besmislu bilo kakvog klanja. Singer je zaključio da jednostavno nema etičkog opravdanja da se svim ljudima dade status moralno superiornijih od svih neljudskih životinja. Tako je postao vegetarijanac, dok ga je činjenica da je tako puno ljudi stajalo i stoji sa strane čekajući da se zlo dogodi, nagnala da postane mirovni i etički aktivist u svijetu koji i danas provodi holokaust nad životinjama i drugim živim bićima te ekosustavima, ali to odbija licemjerno priznati. Prije svoje smrti, 1991. godine, Singer je predgovor knjige o vegetarijanstvu Dudleyja Giehla, zaključio upozorenjem:
- Samo je jedan mali korak od ubijanja životinja do plinskih komora a la Hitler i koncentracijskih logora a la Staljin... Neće biti pravde sve dok čovjek stoji s nožem ili s puškom u ruci i uništava slabije od sebe.
Petnaest godina nakon toga, Singerovo upozorenje izgleda, nažalost, još aktualnije.
(Kolumna je najvećim dijelom sastavljena od citata iz knjige Vječna Treblinka, koju toplo svima preporučujem. Knjiga je mučna, ali i oslobađajuća. Nije pisana da osuđuje već da priziva Istini. S koliko ćete je godina dati pročitati djeci nije važno – važno je da jednom skupite tu hrabrost.)
Nenad Kobasić
Novije vijesti:
Starije vijesti: