Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company, New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
Mendan je bio dječak s najljepšim osmjehom, a uz njegov osmjeh išlo je i dobro srce. Puno mlađi dječak, Mba, dolazio je iz sela susjednog Mendanovom, međutim, njih dvojica nisu bila iz istog klana. Njihova sela bila su daleko uzvodno uz rijeku i nisu vidjeli more sve dok nisu došli u moju školu. Kao i svi ljudi iz unutrašnjosti, mislili su da je cijeli svijet jedna velika "šikara". Mba je bio osjetljiv i stidljiv i Mendan mu je postao veliki brat. Dva dječaka postala su odano vezana jedan na drugoga. Mendan je pomagao Mbau oko učenja, a Mba je pomagao Mendanu vaditi trnje iz noge.
Jednoga dana, neposredno prije ručka, nekoliko dječaka je dotrčalo uz povike da su vidjeli pitona. Mba je s tanjurom u ruci potrčao zajedno s ostalim dječacima i na putu je ostavio tanjur s rižom i dimljenom ribom. Drugi dječak, Obiang, nagazio je Mbaov tanjur ostavljajući samo trag hrane za sobom. Nakon uzaludne potrage za pitonom, Mba se vratio da bi uživao u ručku. Nadam se da nikad nećemo toliko ostarjeti da ne bi mogli suosjećati s gladnim djetetom. Mba je bio neutješan ali samo dok nije došao Mendan.
"Nema veze, Mba", rekao je, "evo ti polovica mog ručka. Evo ti više od polovice." Bila je to žrtva gladnog dječaka koji je bio znatno veći od Mbaa.
Međutim, tragedija života u Africi počinje vrlo rano. Jednoga dana stigle su vijesti da je izbio rat između dva susjedna sela uzvodno uz rijeku i da je Mbaov otac ubio Mendanovog oca.
Bila je to gorka tuga za oba dječaka i teška Mendanova borba jer je krv predaka u njegovim žilama zahtijevala osvetu. Prema svim kodeksima i običajima za koje je ikad čuo prije nego što je došao u školu, trebao je biti ispunjen mržnjom prema Mbau i to do kraja života. Bila je to teška borba, ali da u njemu nije prevladala kršćanska vjera, sumnjam da bih ispričao ovu priču.
U školi su sklopljena mnoga prijateljstva koja će u budućnosti sigurno biti moć koja će spriječiti rat i prolijevanje krvi. Dječaci susjednih klanova, međusobno netrpeljivih, našli su se jedan pored drugoga i shvatili da imaju mnogo toga zajedničkog. Ova školska prijateljstva bila su izuzetno snažna jer privrženost Afrikanca je njegova zamjena za moralna načela. Nemoguće je da takvi dječaci nastave s međusobnom mržnjom svojih očeva.
Mnogi dječaci, kad su došli u školu, imali su samo mali zavežljaj s odjećom, a neki nisu imali niti to. Dobio sam samo dječake i ništa više. Za njih smo pripremili košulje širokih rukava dužine do lakta koje su se vezale u struku. Sedamdeset i pet dječaka u školi imalo je dnevni program. U 5 i 45 oglasilo se zvono za buđenje i u 6 i 15 smo se okupili u školi na jutarnjoj molitvi, nakon čega je slijedio doručak. Od 7 do 9 sati dječaci su kosili travu i obavljali ostale neophodne poslove u dvorištu. Od 9 do 14 i 30, uz jednu pauzu od pola sata i jednu od sat vremena za ručak, dječaci su bili u školi. U 15 i 30 otvarala se školska ambulanta za bolesne. Od 16 do 17 ponovo su radili u dvorištu i u 17 sati išli su na kupanje u moru. Nedjeljom je program bio isti, samo što su dječaci u 10 sati dobivali sapun da bi oprali svoju odjeću u obližnjoj rijeci.
Košenje trave bilo je konstantan posao. Uslijed dobrih uvjeta – dobre zemlje, topline i vlage – vegetacija je začuđujuće rasla. Afrikanci koriste kratko sječivo za sječenje trave i neprestano su u pognutom položaju. Kupio sam nekoliko kosa i pokazao kako se koriste, međutim, čim bih okrenuo leđa, svi su odložili kose i vratili se svom običaju.
Osim košenja trave trebalo je održavati staze, istovarivati teret i nositi ga od obale do skladišta. Zbog toga što su dječaci obavljali potrebne poslove, nisam morao zapošljavati radnike i tako su dječaci radom plaćali školovanje, odnosno, hranu i odjeću tijekom cijele školske godine.
Redovita hrana bila je kasava i sušena riba. Ako nije bilo ribe, dobivali su kokosov orah. Hrana za cijeli dan dijelila se u podne. Ribu su kuhali u velikom kazanu i tijekom cijele godine nikad nije došlo do svađe oko podjele hrane. Osigurao sam žlice, vilice i noževe i aluminijske tanjure. Jedini tanjuri koje su do tada poznavali bili su listovi biljaka. Bio sam iznenađen kad me jedan dječak prvi put tražio da mu dam "list – list bijelog čovjeka".
Škola je prije bila stara, zapuštena stambena kuća koju su koristili ljudi iz misije. U svoje doba bila je čvrsta, imala je dvije prostorije i drveni pod, ali sada je već bila jako trošna. Jednoga dana sam u manjoj prostoriji podučavao petnaestak dječaka koji su sjedili na tri duge klupe. Odjednom, pod je propao i cijeli razred se našao na zemlji, metar niže. Pod je bio podignut na stupove i kako je jedna strana poda popustila, svi smo odsklizali na zemlju. Vjerojatno su za to bili odgovorni termiti. Dječaci su se podigli, obišli oko škole i ušli na vrata. Nduma, koji je podučavao ostale dječake, bio je iznenađen.
"Mislio sam da ste u drugoj prostoriji", rekao je. Esona, jedan od dovitljivijih dječaka u školi, mu je odgovorio: "I mi smo mislili ali očito smo se zabunili."
Spavaonica je bila duga uska građevina sa zemljanim podom, zidovima od bambusa i krovom od palminog lišća. Ja sam živio na kraju spavaonice u dijelu s pregradnim zidom. Uz pomoć domaćeg stolara napravio sam krevet od drvenih sanduka. Dječaci su spavali na daskama prekriveni s jednom ili dvije deke, što je za njih bilo jako raskošno. Spavaonica je bila čista, a kuhalo se ispred nje u natkrivenom dijelu bez zidova.
Sve ovo može izgledati jako jednostavno. Danas je jednostavan život jako popularan, bar u teoriji, a mi smo prakticirali ono što su drugi propovijedali. Za dječake je to bila ogromna promjena. Učili su se redu i čistoći, samopoštovanju, brizi o drugima, redu i razmišljanju svojom glavom, svemu što je bitno za civilizaciju. Stari način života i okruženje za njih više nikad neće biti isti i nikad im više neće pružati zadovoljstvo.
Program dnevnog učenja obuhvaćao je predmete koji se podučavaju u osnovnim školama, osim francuskog i proučavanja Biblije. Uz pomoć jednog prijatelja misionara, preveo sam na Fang jezik jednostavan udžbenik koji je sadržavao pedeset pitanja i odgovora i određeni broj himni. Dječaci su sve to naučili i bez izuzetka podučavali u svojim selima nakon povratka kući. Neki dječaci bili su vrlo bistri i brzo su učili, jednako brzo kao i američki dječaci, a drugi su bili glupi u svemu, jednako glupi kao i neki američki dječaci. Ipak, u učenju stranih jezika, afrički dječak daleko nadmašuje američkog.
Čak i u najbolje uređenoj školi ponekad dolazi do ispada i moja škola nije bila nikakav izuzetak. Jednom sam prozvao dječaka po imenu Toma da čita pred cijelim razredom. Tog jutra je iz moje sobe nestao nož, vjerojatno ga je uzeo neki radnik, a dječaci su o tome pričali i nagađali je li netko od njih možda bio odgovoran. Toma je bio među većim dječacima u školi ali knjige mu baš nisu bile po volji. Osim toga, bio je svjestan da zaostaje za drugima i bilo mu je neugodno kad bih ga prozvao. Kad je Toma ustao, dječak Esoma je glasnim šaptom rekao:
"Ako netko neće moći pročitati lekciju, to će biti znak da je on ukrao nož gospodina Milligana."
Reakcije Tome bila je očekivana, a to je Esoma želio postići, bio je zbunjen. Njegovo čitanje je bilo loše pa sve gore i gore. U jednom trenutku je zatvorio knjigu, okrenuo se prema Esomi i bacio mu je ravno u glavu. Očito, Toma je znao neke stvari o knjigama kojih Esoma nije bio svjestan.
U pjevanju su bili izvrsni. Siguran sam da bi samo dobro uvježban zbor američkih dječaka mogao tako dobro pjevati kao dječaci iz moje škole. Uskoro se pronio glas i posjetitelji su počeli dolaziti da bi čuli dječake kako pjevaju i mislim da nikad nisu bili razočarani.
Himna, ako se dobro koristi, predstavlja sredstvo pomoću kojeg će kršćanska religija doći do više ljudi nego bilo kojim drugim sredstvima. Kad su se ovi dječaci vratili u svoja sela, stari i mladi željeli su naučiti himne i ubrzo su ih pjevali. U udaljenim selima, u koje nijedan bijeli čovjek nije kročio, držao sam službu, a kad sam zapjevao, svi su mi se svim srcem pridružili u pjevanju.
Rutinu svakodnevnog rada u školi ponekad je prekidala rodbina koja je tražila od dječaka da pobjegne iz škole i vrati se u svoje selo. Uvijek sam išao za njima i vraćao dječake. Nikad niti jedan dječak nije sam pobjegao ali se dešavalo da ga njegova rodbina odvede, a ja sam ispunjavao obećanje koje sam dao dječacima da ću brinuti o njima do kraja školske godine.
Najviše su dosađivali roditelji koji su dolazili dječacima u posjetu. Ponekad je desetak muškaraca i žena dolazilo iz udaljenih sela u posjetu jednom sitnom dječaku i svi su tvrdili da su njegovi roditelji. Takvi posjetitelji nikako nisu mogli razumjeti zašto se dječaci nisu mogli udaljavati dok su bili u školi. Zatim nisu mogli razumjeti zašto ne mogu ostati preko noći, zapravo nekoliko noći, u spavaonici dječaka. Svako od ovih pitanja zahtijevalo je duge rasprave. Zatim nisu mogli razumjeti zašto se njihov dječak ne može vratiti s njima u selo i tamo provesti nekoliko dana. Nikako im nije bilo jasno kako to da ih na njihovom odlasku ne obasipam poklonima. Gotovo svakog drugog ili trećeg dana najavljivali su mi ovakve posjete. Roditelji su uvijek bili moj glavni problem u Africi. Progonili su me čak i u mojim snovima. U početku sam već tijekom jutra bio potpuno iscrpljen uvjeravajući ih zašto ne može biti onako kako bi oni željeli. Kasnije, moji odgovori i suprotstavljanje postali su stereotipni tako da sam mogao sudjelovati u žučnim raspravama misleći na sasvim druge stvari. Ipak, jako sam se trudio da ne uvrijedim te ljude i nekako smo uvijek uspijevali rastati se prijateljski. U kratkom vremenu mogao sam ih ponovo sresti u nekom selu i neljubazan prijem mogao bi biti porazan za svrhu mog propovijedanja.
Na polugodištu išli smo na jednodnevni izlet. Organizirali smo sportske aktivnosti, a nagrada za pobjednika bio je komad sapuna. Nedostatak pravog sportskog duha ne iznenađuje ali je vrlo zabavan. Nastojanje svakog dječaka da pobjedi u utrci uglavnom se svodi na onemogućavanje suparnika. Više sportskog duha pokazivali su u domaćim igrama i sportovima. Dječaci jako vole hrvanje i u tome su jako dobri. Postoji igra u kojoj se formiraju dvije ekipe. Dječak jedne ekipe stoji nasuprot dječaku druge ekipe, podiže ruke iznad glave, brzo pljesne proizvoljni broj puta i zatim ispruži desnu ili lijevu ruku ispred sebe. Drugi dječak ga mora pratiti što je točnije moguće i u pravom trenutku mora ispružiti istu ruku kao i njegov suparnik. Ova igra je dobar trening za um i mišiće.
Jedna od igara je "igra smijeha" u kojoj dječak stoji pred grupom i pokušava ih nasmijati. On oponaša različite životinje ili poznate osobe. Dječak koji se nasmije dolazi pred grupu i sada on pokušava nasmijati ostale. Ako netko u tome ne uspije, dječaci ga zadirkuju pjesmom. Ovo je dobar trening govorništva i kontrole mišića lica, u čemu Afrikanci sigurno nisu amateri.
Dječaci jako vole plesati. Afrički plesovi nikako nisu ženstveni i nemaju ništa slično plesanju u parovima. Njihovi plesovi su živahni i vrlo muški, kao i hrvanje, a kao gimnastičke vježbe mnogo su bolji od hrvanja. Oni plešu cijelim tijelom, držeći ritam nogama uz mahanje rukama, njihanje ramena, zakretanje kukova i napinjanje i opuštanje trbušnih mišića. Afrički ples izgleda kao "kaskaderstvo".
Neki plesovi su lovački i ratni sa simuliranim borbama. U dvorištu škole vodile su se mnoge borbe s nebrojenim žrtvama. U jednoj od takvih borbi impresionirali su me kad su uzeli kazan, kojeg sam im osigurao za kuhanje, i nekoliko velikih limenki za ulje da bi bubnjajući po njima pojačali svoje borbene pjesme. U žaru borbe jako su oštetili kazan ali oprostio sam im. To je bio jedini slučaj uništavanja imovine. Teško se od njih moglo očekivati da vode računa o ekonomiji kad su sudjelovali u borbi o kojoj – ako mogu prosuditi na temelju njihovog divljeg entuzijazma – ovisi sudbina njihovog plemena. Zvuči nevjerojatno ali takve borbe niti jednom nisu završile općom bezglavom tučnjavom.
Kad je bilo puno posla, posebice tijekom kišne sezone kad je vegetacija bujala, dječaci su svoje igre zamijenili pričama u kasnim večernjim satima. Posebno su voljeli priče o životinjama, kao i drugdje u Africi. Pripovjedač imitira sve životinje iz svoje priče i budući da se ovaj talent razlikuje od pojedinca do pojedinca, prepričavanjem istih priča se ništa ne gubi već se neprestano dobiva nova kvaliteta.
Upravo sela u kojima su ovi dječaci živjeli postala su sasvim drugačija od ostalih. Stranac koji bi sa mnom putovao od sela do sela sigurno bi primijetio razliku. Bez sumnje, ovi dječaci su postali najjača evangelistička sila na Fang teritoriju. Afrikanci su rođeni pripovjedači i čak i najmanji dječak nema nikakvih problema u izražavanju svojih misli na odgovarajući način. Sve što sam učio dječake oni su podučavali u svojim selima kad su se vratili kući. Učinili su ono što ja sam, niti bilo koji bijeli čovjek, nikad ne bih mogao učiniti. Dječaci od dvanaest godina, čak deset, okupljali su oko sebe ljude u svojim selima i govorili im o svemu što su naučili, čak i o aritmetici. To se moglo zapaziti i tome se diviti u svim misijama u Africi.
Svi Afrikanci imaju tu prekrasnu dječju kvalitetu da ih se sve može naučiti. Najveći afrički poglavica sjesti će na zemlju i slušati malog dječaka sve dok mali dječak zna nešto što poglavica ne zna.
