Ako i je, nema veze. No, pogledajmo ipak je li netko pokušao napraviti korak dalje od surovog kapitalizma južnoameričkog tipa za kakav ste glasovali i za kakav ćete, da budem "malo jači" Nostradamus, sva je prilika, glasati i opet.
Uz nedavno saznanje da u Češkoj majke imaju osiguran iznos pune plaće za prve tri godine djetetovog života, osvrnut ću se više na poznati švedski primjer - uzor brige o obitelji, odnosno o svakom pojedincu.
Ključna stvar u švedskom modelu je ta da su sve uredbe koje se tiču zapošljavanja i roditeljstva opće zakonske odredbe, a ne nešto što je prepušteno kolektivnim ugovorima ili pojedinim tvrtkama. Time je osigurano da sva djeca imaju jednak pristup svojim roditeljima, bez obzira kojim se poslom roditelji bave.
Osnovni postulat na kojem se temelji švedsko zakonodavstvo vezano uz ovu problematiku je sljedeći: muškarci i žene su ravnopravni u odgovornosti za svoju djecu, i to ne samo financijski nego i u pogledu njihove dnevne njege, njihove dobrobiti i sreće. U drugim zemljama Amerike i Europe sapa se troši još uvijek samo na retoričku jednakopravnost, dok se je jedino u Skandinaviji rečeno pretvorilo u život, zakone i praksu. Svi svjetski modeli razdružuju ulogu roditelja od uloge radnika, dok ih švedski model suštinski združuje. Financijski je roditeljstvo potpomognuto općim porezom iz kojega svi roditelji dok su na porodiljskom dopustu dobivaju 90% svoje plaće. Svako dijete ima pravo na 18 mjeseci roditeljske skrbi, odnosno roditeljskog plaćenog dopusta, a uz to roditelji mogu iskoristiti i 90 dana godišnje za obiteljske razloge koje ne moraju pravdati. To vrijedi sve do 8. godine djetetovog života. Nakon što potroše 18-mjesečni porodiljski, roditelji imaju pravo na šestosatno radno vrijeme također sve do djetetove 8. godine. U Švedskoj se ozbiljno raspravljalo i o produženju porodiljskog dopusta s 18 na prvih 30 mjeseci djetetovog života. U 30% švedskih obitelji otac uzima roditeljski dopust, s tim da bi taj postotak bio i veći da ne postoji tradicija, čak i u jednoj Švedskoj, da lošije plaćene poslove obavljaju žene pa je ljudima financijski isplativije kad je mama doma. U Švedskoj mladi roditelji obilato koriste sve ove pogodnosti pa je tako staviti dijete u vrtić vrlo neuobičajeno, raditi četrdeset (a kamoli pedeset sati) tjedno dok je dijete malo rijetkost je, a ne ostati kod kuće kad je dijete bolesno, kad treba liječničku ili stomatološku uslugu ili pak kad ima rođendan ili neku obvezu u školi – nezamislivo je.
E sad, reći ćete, lako je bogatim Skandinavcima prodavati djecoljublje. No, ako pogledamo bogatu Sjevernu Ameriku, uviđamo da "ne postoji pozitivna korelacija između bogatstva i želje za cjelovitom skrbi o djetetu", kako je to primijetila Penelope Leach, svjetski autoritet za djecu, odgoj i roditeljstvo, autorica knjige Prvo djeca, iz koje sam crpio ove podatke i koju preporučam svim roditeljima, ali i svima koji kuže da smo svi mi nečija djeca.
Ovaj švedski, skandinavski model ja zovem pravom pronatalitetnom politikom i to ne u bakovićevsko – spermatozoidnom smislu "nek nas je što više", već baš obrnuto – "neka oni koji jesu budu što sretnija ljudska bića". Elem, što tata pjesnik želi reći?
Pa, želim reći da danas više nije velika tajna da se djetetov karakter formira do treće godine i da bi, u pravilu, bilo najbolje da to vrijeme provede najviše s majkom ili ocem ili bilo kojim i bilo kako stečenim roditeljem koji ga je voljan voljeti. Današnji nametnuti tempo života ne dozvoljava, u pravilu, niti jednom od roditelja da bude veći dio dana s bebom ili djetetom, već se djeca daju na čuvanje.
I tada počinje ono poznato kolo: roditelji rade da bi mogli platiti neku nepoznatu osobu da im čuva dijete.
Zapravo, kad bolje razmislite, ima tu sistema. Djeca se već od malih nogu navikavaju na bezosjećajnost sistema i šopaju onim poznatim poslovicama koje ubijaju volju za istinskim životom kod milijuna malih Zemljana: svijet nije bajka, mora ga se naučiti da u svijetu nije sve onako kako bi on to želio... Sranje! Eto što je to. Zašto svijet ne bi bio onakav kakav želite?! Zašto toj jadnosti učimo djecu?! Otkuda nam to pravo? Zapravo, danas se već može, bez da ispadnete baš totalna budala, postaviti i ovakvo pitanje: otkuda nam uopće pravo da djecu učimo nečemu o čijoj svrhovitosti i sami duboko dvojimo?
I zato me "hvata panika". I zato sumanuto učim i tragam za istinskim znanjem, jer želim djeci dati prave iskrene odgovore u koje vjerujem svom dubinom svoga bića. (Nedavno me ujutro petogodišnja kćer dočekala pitanjem: Tata, zašto postojimo? Bolje da vam ne pričam što sam joj odgovorio.)
Djeca rastu, govore nam da je vrijeme novac, da radimo sada kako bi uživali, izmoždeni, u mirovini. Sve oko nas vrišti: plaćajte osiguranje, uzmite kredite sada, uživajte dok ste mladi, pozdrav iz Rovinja...
I odjednom shvatite da ste rob, da su vam stavili nevidljive okove ili, što je još gore, ne shvatite ništa, već mislite da ste slobodni. Znate već onu scenu koju vam je Hollywood uvalio kao izuzetno svetu: otvorite svoj topli dom, izujete se u smrdljive čarape pune znoja od suludog trka u bolju budućnost i uključite stereo i(li) jedan od milijun istih TV programa, popušite nekoliko reklama i potpuno slobodno zaspite.
No, iako sve izgleda prilično jadno, mišljenja sam da je stvar kao i uvijek veselo jednostavna. Ako želite znati istinu, naći ćete je ako uložite, bez prisile, energiju i ljubav u djecu dok su mala. "Isplatit" će vam se više nego da ste uložili u najbolje dionice ili postali predsjednik nadzornog odbora Croatia osiguranja. Ako vam djeca kasnije i predbace da su više vremena htjela provoditi sama ili s tetama – barem si nećete moći predbaciti da niste dali sve od sebe.
Naprijed tate i mame - do posljednjeg daha!
Nenad Kobasić
Novije vijesti:
Starije vijesti: