Jednoga dana začula se Božanska melodija. Odzvanjala je odasvud, prožimala sve. Lebdio sam u potpunoj Jasnoći i prožetosti uma, tijela i sveprožimajuće Slave.
- Što govorite i zašto vas ne mogu čuti? - napisah na veliki komad kartona. Tada je djevojčica otvorila lagano oči i kada je ugledala mene s natpisom, lice joj se iskrivilo od prepasti. Povukla je glavu još uvijek zanesenom dječaku pa je i on otvorio oči. I on je izobličio lice. Nešto su žustro raspravljali, a onda su, drhteći, napisali na poleđinu mog natpisa: - Ti nas ne čuješ!?! S radošću ugledah pored nas hrpu kartonskih kutija, odlomih jednu, pa napisah: - Ne! Dječak je stavio ruku na oči, a djevojčica je iskrivila lice u grimasu plača. Bacila se na mene, snažno me stisnula i počela ljubiti. Uplašen, ugrizao sam je za ruku, izmigoljio se i napisao: - Tko ste vi? Pogledali su se začuđeno. Na licima sam im vidio duboko nerazumijevanje i strah. Naškrabali su nešto. Karton je bio natopljen suzama: - Tvoji roditelji, tvoji mama i tata. Zar nas ne prepoznaješ. Ti si naš sin?! Oko mene je brujala Božanska melodija, prožimala svaki dio mog srca, u mojoj glavi je brujalo nerazumijevanje, a ispred mene stajalo je dvoje bezglasnih uplakanih bića koji tvrde da sam njihov sin. - Ja pripadam vama, ali ja nisam vaš sin, ja sam sin Božji.
- Poludio je - uspio sam pročitati s dječakovih usana. Pognuo je pogled, a djevojčica mu je zarila glavu na prsa. Tresla se, potom naglo bacila na pod pred mene i u pijesku napisala: Zašto nisi u krevetu?
Nisam razumio ništa pa sam upitao:
- Zar ste nešto pjevali u te mikrofone? Nisam još nikada vidio nijeme pjevače.
- Mi nismo nijemi. Imamo prekrasne glasove i pjevali smo karaoke na Božansku melodiju.
- Vi čujete Božansku melodiju?!?
- Naravno. Mi je čujemo, pjevamo i živimo.
- Znači, i sada je čujete? – pisao sam po pijesku.
- Da - djevojčica je zaplakala.
- Zašto ja vas ne čujem? – zapitao sam se.
- I zašto mi tebe ne čujemo, možda melodija nije ista? – pitali su se oni.
- Božanska je melodija jedna, no zašto se onda ne čujemo međusobno? – vapio sam za odgovorima. Zašutismo. Gledali smo se kao skamenjena trava što para nebo. Oni se opet dohvatiše zlatnih mikrofona i opet vidjeh nijemi božanski karaoke. Potekoše i meni suze. Brišući si lice napipah kako mi nešto tvrdo viri iz ušiju. Jedva iščupah dva tvrda čepa. Od ljepote božanskih nota napravili su se u mojim ušima tvrdi zlatni čepići. Bacih ih daleko od sebe. Sada sam čuo i glasove djece koji su tvrdili da sam njihov sin. Glasovi su im bili tvrdi i opori, ali što su oni duže pjevali, a ja duže slušao, to su njihovi glasovi postajali sve usklađeniji s Božanskom melodijom. Smiješio sam se i slušao, a oni su shvatili da ih čujem.
– Izvadite si čepiće - napisah. I oni izvadiše čepiće. Njihovi su bili od zemlje, od blata. Konačno smo mogli razgovarati:
- Zašto mislite da sam ja vaše dijete?
- Ali, ti jesi naš sin. Prije pjevanja ostavili smo te u tvom krevetiću da spavaš – ridala je curica.
- Vi ste još djeca, kako možete imati djecu? – bio sam ljubazan.
- Sine – ridala je djevojčica – ne plaši me. Zorane prestani se igrati s nama!!! – naglo je urliknula i sva se počela tresti.
- Kakva djeca, što to pričaš – priključi se samozvani otac.
- Vi ste djeca. Dječak i djevojčica koji sve ljepše pjevaju Božansku melodiju – pokušao sam sakriti sve veću nelagodu.
- Dobro, a tko si ti? – pokunjeno će navodni otac.
- Ja sam Isus.
- O, Isuse Bože... - krstila se "majka".
- Molim? – stavio sam se na raspolaganje.
- Sada je dosta, Zorane. Odmah natrag u krevet, inače sutra nema van! – grane "mama".
- Raščistimo ovu situaciju, predlažem da... - pokušao sam smiriti strasti, ali prekinuo me mali "otac".
- Ma nemamo što raščistiti, u krevet, nema pogovora!
- Vaše sve greške svode se na ego, ponos i neslušanje, djeco draga... - krenuo sam im objašnjavati.
- Ma sad je stvarno dosta – krene "otac" da me zgrabi.
- E, neće ići silom, tatice – i stvorih se u hipu iza njega.
- Ne znam kako si to izveo, ali sada je dosta! – i zatrči se opet prema meni, a ja se trenutno stvorih na grani drveta.
Djevojčica i dječak se zagrliše i prvi put pitaše nešto sa željom da čuju odgovor. Ma kakav on strašan bio.
- Tko si ti?
- Isus.
- ?
- Imate li ogledalo? – zapitah.
- ?
- Ogledalo, ogledalce, špigl... - otresoh se.
- Uđi - tiho, tiho prozbori djevojčica. Krenuo sam za njima u kuću na obronku.
- Ova vrata lijevo – uputi me slatkica. – Tu je velika bakina psiha, ormarić s velikim ogledalom.
- Ne, ne trebam ja ogledalo. Uđite i pogledajte se vas dvoje – uputih ih.
Dječak i djevojčica se pogledaše, primiše se za ruke i uđoše u sobu. Ja sam išao iza njih. Zaustavili se njih dvoje pred psihom i gledaju. Potpuno ukočeni. Trajalo je to dugo, jako dugo. Preko njihovih malih ramena vidio sam njihove odraze u ogledalu. Tada se prolomi jezoviti vrisak. Nisam znao da vrisak male djevojčice može biti tako pun bolnog neshvaćanja i neke (nazovimo to tako) iskonske mržnje.
- Ti si nas začarao! - divlje je režeći krenulo ka meni stvorenje koje sam dosad zvao djevojčicom. Dječak je šutio, ali u očima sam mu čitao iste osjećaje. Zalupio je vrata i naslonio se na njih. Pobjednički se iscerio. Ovo dvoje bijesne dječice već su me vidjeli vezanog i izbičevanog. Prilijepio sam se na strop glavom gledajući dolje u sobu.
- Gdje je naš sin, gdje smo mi?! - vrištala je djevojčica.
- Ali to ste vi, zar se ne vidite u psihi. Dvoje male nevine dječice.
- A ovo!? - zgrabila je uramljenu fotografiju sa psihe.
- Tko je to Baby - Isuse? - cijedila je kroz zube.
Uzeo sam fotografiju: muškarac je na ramenima nosio dječaka, kraj njih je stajala zasmijana žena. Muškarac i žena bili su u ranim četrdesetima i jako su sličili na djecu ispod mene koja su mi željela smrt.
- Lijepa obiteljska fotografija. To su vam roditelji i brat? – ljubazno sam upitao.
- Ne, to smo mi i to je naš sin u čije si se ti tijelo uvukao. Gadeeee... - bacala je sve što je mogla prema mom visokom utočištu…
Trajalo je to tako satima. Tada se djeca umoriše, zagrliše i zaspaše na velikom razbacanom krevetu ispod mene. Pričekao sam još trenutak, a onda sam tiho sletio do njihovih klonulih tijela. Otvorio sam album s fotografijama koji je ležao do njih. Dakle, oni misle da su ovi ljudi na fotografijama, a ne dječica Božja. Listao sam album sa skamenjenim nekim trenucima koje ljudi nazivaju život: kakva zabluda jadne dječice! Odložio sam album, nježno pokrio krvničiće moje i ustao. I tako ostao. Sada sam ja stajao ukočen ispred bakine psihe i čekao da mi netko da odgovor. U ogledalu se smješkao slatki dječačić. Njihov sin iz njihovog albuma, s njihove fotografije, iz njihovog života. Kakva je ovo greška? Zar postoje greške u Svemiru?
- Ja sam Isus, jedan od mnogih, ali ja sam Isus, a evo u bakinoj psihi odraz moj je lik njihovog sina – frfljao sam pred ogledalom.
Tada se sjetih da se nikada prije nisam ogledao u ogledalo, da prvi put vidim svoje fizičko tijelo. Svidjelo mi se. Lijep sam ja dječačić. Opet se usredotočih na Božansku melodiju što je odasvud izvirala. Počeo sam pjevati, ali glas nije izlazio iz mojih usta. Ja, jedan od Isusa, onijemio sam od veličanstvene prepasti Života i sada pjevam nijemi karaoke u istinskoj žiži Svemira. Pridružite mi se svi nijemi Isusi dragi.
Nenad Kobasić
Novije vijesti:
Starije vijesti: