Prije par godina pobjegao sam iz grada, no, još me je davno Johnny Štulić naučio da je bježanje uzaludno, da će me kurvini sinovi, kad – tad, naći... I stvarno, nisam dugo čekao. Zbilo se to prije koji mjesec. Naime, točno nad kućom koju sam napravio ne bi li uživao u kakvoj takvoj tišini i cvrkutu ptica, sada svakoga dana prelijeću teški teretni vojni helikopteri. Kad kažem iznad, onda mislim točno iznad moga krova - gledam mrcinama trbuhe. No, ima to i svojih prednosti, jer mi sinčić obožava helikoptere pa ih uvijek pažljivo gledamo, tražimo hrvatske oznake na bučnim zrakomlatima, ali, valjda zbog visine (cca 30 metara), nikako da ih ugledamo. NATO obično s kćerkom zamaštam ima li pilota u zrakomlatu; ako ima čiji su, što pričaju i što sve odozgo vide.
Pa evo što sam jedan dan čuo:
– Gle - viče kopilot - donesen je zakon koji zabranjuje emitiranje sadržaja koji mogu "ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj djece, posebno oni koji uključuju pornografiju ili bezrazložno nasilje".
- Jebote, koji je to kurac bezrazložno nasilje? Kaj postoji nasilje s razlogom ili razložno nasilje? – pita se pilot, odgojen očito na djelima Agathe Christie i pokojnog jezikoslovca Ladana.
- Ma vidi ti njih – sretno će pak kopilot – toliko se brinu za dječicu da su propisali i neke restrikcije za programske sadržaje koji bi "vjerojatno mogli štetiti djeci, dakle koji nisu eksplicitno pornografski i ne sadrže grubo nasilje".
- Koja duboka pička materina je eksplicitno pornografska i daj mi, pliz, objasni koje to nasilje nije grubo! – pjenio se sad pilot u potrazi za novom pravednošću.
– Daj ne seri, uvijek samo sereš, vidiš da su počeli napokon brinuti o djeci i malim, nježnim ljudima pa će se takvi sadržaji moći emitirati jedino ako se osigura tehnička mjera koja će jamčiti da djeca neće vidjeti ili čuti sporne sadržaje – dodaje zaneseni "produhovljeni" kopilot i hračne NATO greenpeace - zeleno na Drežnik Podokićki, drito na moju novu eko - stiropor fasadu.
- Jebeš mi sve, baš me zanima kak budu to delali?! – kesi se cinično pilot i smota helkać prema Plešivici.
- To može biti, primjerice, zvučno upozorenje ili emitiranje u kasnom terminu kada djeca ne gledaju TV. Najveća fora je što će Vijeće za elektroničke medije moći zabraniti i prijenos programskih sadržaja iz drugih država ako, prema odredbama novog zakona, štete djeci – pobjedonosno će kopilot, odgojen pak očito na Kalimeru i profesoru Baltazaru.
- Jesi svršio napokon? – mrštio se pilot, jer je iscijedio i zadnju kap red bulla, zgnječio limenku i zavitlao je dolje, na Svetu Geru.
- Ne, ima još pajdo! Zabranjuje se i svaki govor mržnje u televizijskom oglašavanju, koje, baš kao i tele-trgovina neće smjeti sadržavati bilo kakav oblik rasne, spolne ili nacionalne diskriminacije. Zabranjuje se i vrijeđanje vjerskih ili političkih uvjerenja, oglašavanje oružja, cigareta, lijekova, zdravstvenih usluga i alkohola. Jedino će se pivo moći i dalje reklamirati, no ne smije se stvarati dojam da potrošnja alkohola (a pivo nije alkohol, fala ti Bože), pridonosi socijalnom ili seksualnom uspjehu.
- Ček', ne kužim, kaj se sve to kaj si nabrojal do sad radilo – u nevjerici će pilot, a helikopter malo zaflaja prema Sloveniji.
- Je, moj prijatelju, je.
- I pljuge su, gamad, nekažnjeno reklamirali??
- Jesu, i to na jumbo plakatima.
- Sereš! !
- Kaj nikad nisi videl pozdrav iz Rovinja?
- Ma sereš, to su pljuge rekalmirali? Ja sam mislil da je to država dala, ono, za razvoj turizma...
- Koji si ti pušač, nemrem verovat, fakat si samo za NATO.
- OK, ja sam naivac, ali daj mi reci, bez da budeš prost, to je sad kažnjivo, zakaj su dva prijašnja zakona o medijima sve ovo dozvoljavala, a ovaj bu to sve sad zabranil?
- Prvobitna akumalciija straha, majstore. Kad tiho i krotko budemo pripušteni i u Evropsku uniju, svima će već biti usađen strah i (ne)svijest o tome da nas čuva hrabri NATO, a plaće curkaju u jakom Euru. Sve što će se od nas tražiti jest da kupujemo. Da puno i često kupujemo. I da budemo mirni, miroljubivi i nenasilni.
I dok je trajao ovaj poučni dijalog na nebesima, dolje u našim malim vrtićima djeca nisu čula ni vidjela helikoptere, jer su buljila u televiziju. Tete nisu čule niti vidjele helikoptere, jer su razmišljale o računima koje treba platiti i uskršnjim jajima koje treba ofarbati. Tate nisu vidjele niti čule helikoptere, jer su razmišljali o veličini svojih trbuha, računa, spolovila i fasada, o svojim raskošnim ljubavnicama i vilama. Penzioneri nisu čuli ni vidjeli helikoptere, jer su s golubovima skupljali ostatke salate po placu...
Luka Oman, predsjednik udruge Prijatelji životinja, nije pak čuo niti vidio helikoptere zato jer se je u osvit Uskrsa, na cijeli dan, na 24 sata, dobrovoljno zatvorio u kavez na Trgu bana Josipa Jelačića ne bi li naveo ljude da, dok farbaju i jedu jaja, razmisle o kokošima koje čitav život provedu u kavezu veličine A4 formata papira.
"Kavezi su napravljeni od žice koja se kokošima urezuje u noge i tare im perje, zbog čega po cijelom tijelu imaju rane, kraste i gnojne čireve. Uzgajivači potpuno ignoriraju njihove fizičke i mentalne patnje, režu im kljunove te ih drže pod rasvjetom umjetnih svjetiljki mjesto sunčevom svjetlošću, i to čak do 22 sata dnevno", upozoravaju u udruzi Prijatelji životinja.
Luka Oman, jedini iz ove zrakomlatne priče koji zaslužuje da ga se nazove čovjekom koji nije za NATO, nije vidio sadašnje i buduće NATO helikoptere i stoga jer je, (samo)zatvoren u kavez, bio zasut sirovim neoslikanim jajima, što se, valjda, ubuduće neće prikazivati u javnim medijima, jer sadrži "eksplicitno (uskršnje) nasilje" koje bi moglo ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj nasilno pacifizirane (hrvatske) NATO djece i nedonoščadi.
Nenad Kobasić