(Luba - Demokratska Republika Kongo)
Mala antilopa je živjela burno. Na tržnici je kupovala sve što je bilo dobro i skupo, hranu, piće i najskuplju odjeću. Kad bi se pojavio mjesec, pozvala bi svoje prijatelje koji su pjevali i plesali uz zvuke bubnjeva sve dok ih prve sunčeve zrake ne bi odvele kući.
Sve to je platila mala antilopa.
Jednoga jutra, nakon razuzdane gozbe i zabave sa svojim prijateljima, mala antilopa je pogledala u svoju torbu, preokrenula ju tri puta, međutim, u torbi nije ostala niti jedna jedina školjka kojom bi mogla kupiti hranu, piće ili odjeću.
"Što ću sad?", zapitala se mala antilopa. "Moji prijatelji očekuju da nastavimo bančiti. Posuditi ću od njih novac i opet ću prirediti gozbu."
Kad je mala antilopa spomenula prijateljima da želi od njih posuditi novac, svi su se u žurbi razbježali. Oni koji su mogli trčati su trčali, a oni koji su mogli letjeti su odletjeli.
"Što ću sad?", zabrinula se mala antilopa. "Idem kod svog starog neprijatelja šakala vidjeti hoće li mi on posuditi novac."
Šakal je bio pred svojom kućom i brojao je veliku vreću školjaka.
"Sto jedan, sto dva..."
Maloj antilopi su pri pogledu na vreću školjaka počele curiti sline.
"Dobro jutro, šakale", rekla je ponizno. "Nadam se da si dobrog zdravlja, da je tvoja supruga dobrog zdravlja i da su ti djeca zdrava!"
"Hm", progunđao je šakal. "Sto deset, sto jedanaest..."
"Došla sam te zamoliti za malu uslugu."
"Nemam sad vremena... sto dvadeset... dođi koji drugi dan... sto dvadeset i jedan..."
"Mogu li doći sutra?"
"Sutra idem na svadbu... sto trideset... preksutra moram očistiti polje... sto trideset i jedan... nakon toga idem na pogreb... sto trideset i dva... zatim..."
"Zatim ćeš, bez sumnje, opet imati nekog važnog posla. Zato ću te sada zamoliti za malu uslugu."
"Reci... sto četrdeset... iako... sto četrdeset i jedan... nisam siguran... sto četrdeset i dva... da ti mogu... sto četrdeset i tri... pomoći..."
"Možeš li mi posuditi nekoliko školjaka?"
Šakal je prestao brojati. "Da ti posudim novac? Ako želiš novac, idi raditi umjesto da se stalno zabavljaš."
"Jako bih željela raditi. Rad mi zaista pričinjava veliko zadovoljstvo.""
"Zašto onda ne radiš?"
"Zar mi nisi upravo ti jednom rekao da se ne smijem odreći užitaka?"
Šakal se prisjetio da je rekao nešto u tom smislu ali u tom trenutku se to nekako nije uklapalo.
"Rad bi morao biti užitak poštenim ljudima", promrmljao je šakal.
Šakal je osjetio da mu se mala antilopa ruga. Mala antilopa mu se uvijek rugala. Kad bi joj samo mogao na neki način istom mjerom uzvratiti...
Odjednom se sjetio šupljeg drveta i sinula mu je ideja.
"Neću ti posuditi novac", rekao je, "jer, kao prvo, nemam ga. Kao drugo, ono malo što imam trebam za sebe. I kao treće, Bolje je da ono što uštedim ostane u mojoj vreći nego u tvojoj. Ali pomoći ću ti na drugačiji način. Znam za blago..."
"Ako znaš za blago, zašto ga sam ne uzmeš?" upitala je mala antilopa koja je uvijek na oprezu.
"Zato što se blago nalazi u šupljini drveta u koju se ne mogu zavući. Ti si dovoljno mala i ako te malo poguram moći ćeš ući i uzeti blago."
Ovo je uvjerilo malu antilopu ali, ipak, plašila se da će joj šakal oteti blago čim ga iznese iz šupljine drveta. Zato je pomislila da bi bilo dobro odmah ponuditi dio blaga šakalu.
"Dobro," rekla je mala antilopa, "ali budući da si ti pronašao blago, pošteno bi bilo da uzmeš devet desetina."
"Ne, ne, zadrži sve", odvrati šakal, koji je znao biti velikodušan kad nije imao što izgubiti jer je dobro znao da ne postoji nikakvo blago.
"Ovako ćemo se dogovoriti", reče mala antilopa, "podijeliti ćemo blago na dva jednaka dijela. Zatim ćemo dodati još malo tako da moj dio bude malo veći od tvoga i onda ćemo tebi dodati još malo da tvoj dio bude veći od moga."
Ovo se učinilo šakalu kao dobar dogovor i krenuli su u potragu za blagom.
Stigli su do drveta i mala antilopa se uvukla u šupljinu. Šakal je skočio od veselja i brzo dokotrljao veliki kamen i pokrio otvor.
"Jesi li pronašla blago?", upitao je šakal zlobno.
"Ne još."
"Ali ja jesam. Pronašao sam dobru večeru. Sada ću zapaliti vatru oko ovog drveta, a kad budeš lijepo pečena, pozivam te na svoju večeru."
"Pusti me van, dragi šakale, pusti me van!", vikala je mala antilopa koja je suviše kasno shvatila da ju je šakal nasamario.
"Ne još. Imam puno posla. Moram sakupiti puno granja da bih zapalio vatru."
Šakal je počeo sakupljati granje i slagati ga oko drveta, a antilopa je razmišljala kako pobjeći.
Kad je šakal složio granje, viknuo je:
"Hej, mala antilopo!"
Nije bilo nikakvog odgovora.
"Hej, mala antilopo!" viknuo je ponovo šakal. "Jesi tu?"
"Ne", odgovorila je mala antilopa.
"Što? Kako se usuđuješ tako nešto reći, lažljivice mala!"
"Ne lažem. Nisam ovdje."
"Jesi li sigurna?"
"Tko bi bolje od mene mogao znati jesam li ovdje ili nisam? Ali, ako sumnjaš, pogledaj sam!"
Šakal je brzo odgurnuo kamen, a mala antilopa mu je bacila prašinu u oči, iskočila iz šupljine i počela je bježati koliko su je noge nosile. Neki kažu da je ukrala šakalu školjke, a drugi kažu da nije. Ali to je već druga priča...
Neki naši komentari:
- Mnoge ljude zovemo prijateljima, a smatramo ih samo poznanicima. Sve je lijepo i krasno dok se od nas ne očekuje nikakav angažman, a kad treba priskočiti u pomoć i podmetnuti leđa za drugoga, puno je lakše isključiti mobitel...
- U ovoj priči sam na strani šakala iako je prikazan kao škrtac i glupan. Šakal je vrijedan i štedljiv, planira i razmišlja o tome što će biti sutra, a antilopa je bezbrižna i... rekao bih... bezobzirna jer svoje probleme nameće drugima.
- Ne razumijem o čemu se radi u ovoj priči. Antilopa i šakal nisu prijatelji nego neprijatelji. To je jasno naglašeno već na početku priče. Prijatelji nisu željeli pomoći antilopi ali to je tek usput spomenuto kao nešto nevažno i onda se priča okomi na šakala. Bez veze.
- Nije loša priča ali smeta mi ovo neprestano ponavljanje "mala antilopa". Em je antilopa pa je umiljata, em je mala pa bi se zato, vjerojatno, trebali rastopiti od nježnosti.
