Robert H. Milligan: "The Fetish Folk of West Africa",
Fleming H. Revell Company, New York, Chicago, Toronto, London and Edinburgh, 1912.
Henry George je usporedio osobnu neovisnost divljaka i ovisnost radnika u našem društvu koji se sve više specijalizira dok njegov rad ne postane sićušni dio različitih procesa potrebnih za zadovoljenje najobičnijih potreba. Gospodin George ovako opisuje divljaka:
"Ukupni proizvod rada divljeg plemena je vrlo mali ali svaki pojedinac je sposoban samostalno živjeti. On može sagraditi svoju vlastitu kolibu, izdubiti ili sastaviti svoj kanu, izraditi svoju odjeću, napraviti svoje oružje, alate i ukrase. On posjeduje znanje o prirodi na teritoriju svog plemena – zna koje biljke su pogodne za hranu, gdje ih može pronaći, poznaje navike i obitavalište divljih životinja, riba i insekata, može se orijentirati pomoću sunca i zvijezda, promatranjem u kojem smjeru su okrenuti cvjetovi biljaka ili pomoću mahovine na stablu… Ukratko, sposoban je osigurati sve što mu treba. Može se odvojiti od svog plemena i preživjeti."
Ova osobna neovisnost je činjenica koja snažno djeluje na maštu onih koji vide divljaka izdaleka i koji ga smatraju primitivnim čovjekom umjesto divljim. Njegov položaj jako nalikuje društvenom stanju, kojeg opisuje antički pjesnik, u kojem zakon, trgovina, literatura, znanost i religija nisu specijalizirani već su sadržani u svakodnevnom životu pojedinca. Čovjek voli slobodu radi nje same, bez obzira na cilj i posljedice. Izgleda kao da je to stanje čovječanstva – moralna spontanost i razvoj. Ali osobna neovisnost divljaka (kad ga promatramo očima, a ne maštom) izraz je njegove sirove sebičnosti. Čak i njegova supruga nema u tome udjela jer želja za slobodom je samo na korak od želje za moći. U njegovom rječniku ne postoji riječ koja bi opisala ideju pravde. A kad od njegovog društvenog položaja pređemo na njega samog, njegovu nutrinu, nalazimo ga kao žrtvu tisuću strahova i okrutne tiranije koja ga zarobljava.
Osobna neovisnost divljaka ne podrazumijeva jednostavan život iz naše idealizirajuće mašte. Postoje mnoge poteškoće – a da ne govorimo o zlim duhovima i strahu od čarolija.
Guizot u svojoj Povijesti čovječanstva definira civilizaciju kao napredak, napredak društva i napredak pojedinca, skup društvenog sustava i ekspanziju intelektualnih i moralnih sposobnosti čovjeka. A ova dva elementa su, prema Guizotu, tako usko povezana da recipročno djeluju jedan na drugoga. Moral društva određuje ideje, a ideje nalaze svoj put kroz mozak i ruke dobrih i hrabrih ljudi. Zato se kršćanstvo obraća pojedincu iako ne zanemaruje društvene uvjete. Lakše je voljeti ljude, posebice strance, u masi nego ih voljeti pojedinačno. Kažu da je Rousseau volio čovječanstvo ali je mrzio svakog pojedinca. I među nama ima mnogo onih koji bi se borili za slobodu crnaca ali ne bi rado šetali s jednim crncem. Misionar je prvenstveno evangelist, a ne društveni reformator. Ipak, kad se nađe u Africi, u društvenom kontekstu koji se neprijateljski odnosi prema gotovo svakom aspektu njegovog morala, odjednom njegova društvena snaga postaje očigledna jer radeći s pojedincima dešavaju se društvene promjene. Uvođenje institucija obrazovanja i brige za zdravlje čovjeka predstavljaju početak onoga što je najuzvišenije i najbolje u našoj civilizaciji.
Nemojmo pretjerivati u razlikama između civilizacije i divljaštva. Uvijek treba preispitati onaj dramatični instinkt koji će, radi isticanja suprotnosti, uzeti najgore aspekte bezbožnog barbarstva i najbolje ili čak idealne aspekte civilizacije. Civilizacija je daleko od savršenstva i divljaštvo nije potpuno divlje.
Razlika između civilizacije i divljaštva nikad nije tako velika kao razlika između divljaka i životinja. Nijedna životinja ne koristi vatru. Nijedna životinja ne kuha hranu, ne nosi odjeću, ne izrađuje alate i oružje, ne uzgaja druge životinje zbog hrane. Netko tko iz Amerike dolazi u Afriku impresioniran je samo kontrastima, stalno ih uočava i pokušava ih definirati.
Prvi kontrast između civiliziranog društva i društva u Africi koji nas impresionira je međuovisnost i neovisnost. U Africi sam živio jednostavnim životom, a ipak cijeli svijet je doprinosio tom jednostavnom životu. Na mom stolu bio je maslac iz Danske, mlijeko iz Švicarske, riža iz Indije, šećer sa Kube, kava iz Brazila, voće iz Francuske ili Kalifornije, povrće iz Engleske… Čak niti ne znam odakle je pšenica od koje je napravljen moj kruh niti da li je stoka, čije meso sam jeo, najprije pasla u Argentini ili na kanadskom sjeverozapadu. Isto je i s materijalima od kojih je napravljena kuća u kojoj sam živio, pokućstvo i odjeća koju sam nosio. Cijeli svijet doprinosi materijalnom blagostanju svakog civiliziranog čovjeka. Za razliku od toga, Afrikanac – prije promjena koje donosi civilizacija – sam priskrbljuje sve što mu treba. Pomaže mu jedino njegova supruga. Sva materijalna dobra koja mu trebaju nalaze se u vidokrugu horizonta ili u radijusu od najviše sat vremena hoda od njegovog sela. Ne postoji redovita kupnja ili prodaja i ne postoji novac.
U takvim društvenim uvjetima ljudi su vrlo slični i njihovo stanje je vrlo blisko pojmu jednakosti. Svaki pojedinac ima znanje svog plemena i može učiniti sve što mogu i drugi jer ne postoji "podjela funkcija" i ne postoji međusobna ovisnost. Postoji samo prirodna razlika između muškaraca i žena, a jedino pravo društvo je obitelj. Selo je povećana obitelj. Dakle, afričko društvo nije organizam već puki skup pojedinaca.
Međusobna ovisnost civilizacije u većoj mjeri je rezultat sve većeg osvajanja prirode i to je sljedeći kontrast između civiliziranog i afričkog društva. Tipična je razlika između kanua i parobroda. Poboljšana sredstva transporta, koja započinju uporabom pare, omogućila su razmjenu proizvoda između udaljenih zemalja. Sve bolje i bolje poznavanje prirode, što rezultira mehaničkim izumima, učinilo je različite nacije bliskim susjedima. Svakog jutra čitamo vijesti iz svijeta. Cijeli svijet je u našim svakodnevnim mislima i interesu. Afrikanac, osim ako ne živi uz rijeku, ne zna ništa o svijetu udaljenom od najbližeg sela do kojeg može stići pješice. Do njega nije došao niti izum kotača. Civilizirani čovjek je prirodu pretvorio u svoj dodatak, postao je brži od najbrže i snažniji od najsnažnije životinje, a proizvode svog rada umnogostručio je tisuću puta. Pojavljuje se potreba za stručnim poslom, a time i različiti slojevi društva koji ovise jedan o drugome i tako društvo postaje organizam koji se razvija od jednostavnog prema složenom.
Intelektualni razvoj civiliziranog čovjeka – njegovo poznavanje svijeta u kojem živi i čovjeka samog – njegova znanost i filozofija, njegovo uživanje u literaturi i glazbi stvaraju još veću razliku nego materijalno blagostanje. Kako su para i električna energija poništile prostor, tako je tisak poništio vrijeme. Znanje i mudrost prošlosti zabilježeni su nama na korist. Pigmej koji stoji na ramenima diva vidi dalje od diva i današnji učenik zna više o astronomiji od Galilea. Svaka generacija stoji na ramenima prethodne. U Africi nema ničeg slično tome. Nema povećanja znanja i širenja inteligencije. Intelektualnu stagnaciju afričke zajednice treba iskusiti da bi se shvatila.
Još jedna uočljiva razlika između Amerike i Afrike je autoritet običaja u Africi i rezultirajuća društvena nepokretljivost. Nakon samo nekoliko godina boravka u Africi, povratkom u Ameriku čovjek ostaje zapanjen nastalim promjenama. Potrebno je dosta vremena da se pojedinac prilagodi promijenjenim uvjetima. U Africi ne postoje nikakvi tragovi promjene običaja ili metoda od pamtivijeka. Ponašanje, čak i u detaljima, određeno je običajem. Nitko ga ne dovodi u pitanje i nitko ga ne narušava.
Primjerice, obred obrezivanja se posvuda prakticira i strogo ga se pridržava ali nitko ne zna zašto. Možda postoji dobar razlog za to – vjerujem da postoji – ali su ga zaboravili. Ili, jedan primjer autoriteta običaja čak i u trivijalnostima, u prošlosti su robovlasnici obučavali pripadnike plemena Kru za rad na brodovima. Budući da su im bili korisni saveznici, nagovorili su ih da na sebe stave uočljivu oznaku tako da ih zabunom ne odvedu i prodaju kao robove. Oznaka je tetovirani uzorak od sredine čela do vrha nosa. Nakon zabrane trgovine robljem, ova tetovaža postala je apsurdna ali u međuvremenu je postala moda i do današnjeg dana svaki Kru se na ovaj način tetovira iako je zaboravio porijeklo ovog običaja. U konačnici, običaji su kao naših deset zapovijedi. Naravno, autoritet običaja u Africi služi tome da se postave granice tiranije pojedinca i uvede načelo moći. Na ovaj način se sprječava nazadovanje društva ali također i napredak. Tisuću godina je kao jedan dan, a upravo pokretljivost je uvjet napretka.
Ipak, najradikalnija razlika odnosi se na rad. Ne radi se o pukom kontrastu između stvarnog rada i besposlenosti već o stavu prema radu koji čini razliku. Emerson kaže: "Koristiti rad svakoga za sve uistinu je vrlina svih bića. 'Ich dien', ja služim, je plemeniti moto." I to je stav civiliziranog čovjeka. On može biti lijen ali ipak prepoznaje dostojanstvo rada. Ali Afrikanac poznaje samo dostojanstvo besposlenosti i daje mu obilježje nadmoći. Rad nije toliko odbojan njegovoj lijenosti nego njegovom samopoštovanju. On je biljeg inferiornosti: Afrikanac ne mrzi napor već ga vrijeđa kad rad postaje služenje. On vjeruje da se čovječanstvo sastoji od vlastitog potvrđivanja a ne vlastitog žrtvovanja. Njegov ideal nije služiti nekome nego da drugi služe njemu. Zato je rad nametnut ženama koje su slabije i ne mogu se oduprijeti.
Potrebno je istaknuti još jednu razliku između Afrike i civilizacije, a to je, čini mi se, ključna razlika – povjerenje.
Civilizacija ovisi o toj kvaliteti čovjeka. Cijeloj civiliziranoj društvenoj strukturi doprinosi snaga ili slabost svakog pojedinca već prema tome koliko se u njega može imati povjerenja. Na jednoj građevini u New Yorku otkriveno je da je čelična konstrukcija na mnogim mjestima spojena drvenim klinovima umjesto vijcima. Ovakav izuzetak slikovito potvrđuje pravilo da je povjerenje vezivno tkivo civilizacije.
Fang selo od stotinu osoba može ostati na okupu ali čim naraste na dvjesto osoba, ono se raspada i stvaraju se nova sela. Ljudi iz manjeg sela usko su povezani, oni su braća, a njihova privrženost, osjećaj bratstva, osigurava određenu količinu poštenja u njihovom odnosu. Kako se odnosi šire, tako taj osjećaj slabi i nepovjerenje zauzima mjesto povjerenja. Najgore u tome je činjenica da jedan drugome ne vjeruju zato što se zaista dobro poznaju, zato što se u njih ne može imati povjerenja. Nepovjerenje predstavlja raspad društva.
Prije nekoliko godina, bijeli trgovci su u Batangi uveli "povjerenički sustav", Određenu količinu proizvoda povjerili su domaćim trgovcima koji su odlazili u unutrašnjost, a od njih se očekivalo da će razmijeniti proizvode za bjelokost i time platiti kad se vrate na obalu. Trgovci su ovakav sustav smatrali izuzetno povoljnim. Za svoje proizvode su odredili jako visoku cijenu u bjelokosti i osim toga – teoretski – dobili su bjelokost do koje bi inače teško došli. Nisu brinuli o plaćanju jer je njemačka uprava odredila dugogodišnju zatvorsku kaznu za svakoga tko bi iznevjerio povjerenje, ako bi potrošio proizvode zato da kupi određeni broj žena, davao ih kao poklone svojim rođacima ili jednostavno trošio da bi lagodnije živio. Željezna ruka Kajzera bi sve to spriječila i povjerenički sustav bi uskoro Batangu učinio središtem trgovine i civilizacije. Naravno, svi poduzetni domaći mladići požurili su da bi na ovaj način dobili proizvode koje nisu imali i koje su tek kasnije trebali platiti, shvaćajući jedino da je glupo razmišljati o budućnosti.
Nakon određenog vremena, svi su se vratili u pratnji Kajzerovih vojnika. Kad su im postavljali pitanja o proizvodima koje su dobili i bjelokosti koju su trebali donijeti, odgovor je uvijek bio isti:
"Proizvodi? Oni proizvodi koje ste mi dali? Ah, gazda, svi proizvodi su nestali!"
To nije bilo pošteno. Osjećaj moralne odgovornosti jednog urođenika nije bio jednak postavljenom zahtjevu i bio im je prevelik teret koji ih je slomio.
Nedugo nakon organizacije misije među pripadnicima plemena Fang, organizirao sam službu u kojoj je šezdesetak osoba sjedilo za istim stolom. Pokušajte si to predstaviti. Neki su došli iz jako udaljenih sela, kako muškarci tako i žene, i svi su sjedili za istim stolom. Pokušajte si predstaviti društvenu energiju ove nove moralne snage. Fang muškarac ne jede sa svojom suprugom i već samom tom činjenicom narušen je običaj i prepoznaje se jednakost muškaraca i žena. Ovaj isti princip ukinuo je poligamiju. Autoritet običaja doveden je u pitanje i odbačen je. Institucija obitelji je pročišćena. Poligamija nije ukinuta nekim nalogom ili naredbom već prihvaćanjem drugačijeg vrednovanja žene, isticanjem njenih kvaliteta i uspostavom međusobnih odnosa koji nisu kompatibilni niti s poligamijom niti poliandrijom.
Na okupu su bili pripadnici različitih Fang klanova, čak i različitih plemena, između kojih je postojala pradavna mržnja i netrpeljivost, međutim, suštinsko značenje ovog skupa bilo je zajedništvo.
U Fang jeziku ne postoje pozdravi, oni ih niti ne trebaju, jer njihov instinkt im govori da se treba sakriti, a ne susresti. Ljudi koji su se okupljali na službi pozdravljali su se riječju monejang – brat ili sestra. To nisu čuli od mene jer ja tu riječ nisam koristio na taj način. Veza među njima bila je jača od svih razjedinjujućih sila divljaka i svatko je osjećao potrebu u svojim selima govoriti o novim moralnim načelima i podijeliti novostečeno znanje s drugima. Naučili su čitati i pisati i željeli su još više naučiti.
Oni žive u novom svijetu, postali su građani svjetskog kraljevstva i žele znati sve o njemu. Koliko god siromašni bili, svim sredstvima će nastojati utjecati na okolinu. Naša je obaveza odgovoriti na ovu želju za znanjem i potaknuti je u najvećoj mogućoj mjeri. Obrazovanje nije sredstvo pomoću kojeg će misionar postići dobru volju među ljudima da bi osigurao plodno tlo za riječ božju. Ono je imperativ. Mnogi, poput mene, došli su u Afriku s namjerom širenja evanđelja ali ubrzo su odabrali provoditi većinu vremena u školi.
1 Misionar među kanibalima - Grob bijelog čovjeka