Uvijek kad se na Drumtidamu pojave najave novih djembe tečajeva kod Kreše i Nenada, sjetim se svojih prijatelja iz djetinjastva – Mikija, Igora i Joce.
Kad sam se prvi put upisao na djembe tečaj, morao sam to podijeliti s Mikijem.
"Bok, Miki... Otkrio sam jednu super stvar..."
"Da? A što to?
"U Zagrebu ti postoji tečaj afričkih bubnjeva i evo – upisao sam se."
"Ne brini... nikome neću reći..."
Taj isti Miki je zaboravio da smo nekad davno s dva naša prijatelja, Igorom i Jocom, osnivali bend. Ideja je došla jednog sunčanog popodneva kao iz vedra neba. Odmah sam se odlučio za bubnjeve ali nikad se nisam volio gurati pa sam radije pričekao da se netko od mojih prijatelja prvi izjasni. Miki i Igor su se već na samom početku posvađali oko solo gitare. Spor je riješen dogovorom da će obojica svirati i solo i ritam gitaru i da će se izmjenjivati i nadopunjavati. Joca je stidljivo izjavio da bi volio svirati bubnjeve i tako je meni ostala bas gitara.
Sljedećeg dana sam odvojio dio džeparca i kupio trzalicu. Toliko novca sam mogao odvojiti. Ponosno sam hodao ulicom i osjećao se kao Jimi Hendrix... ili, u najmanju ruku, kao Jack Bruce. Nije me brinulo to što bend nije imao ime, što nismo imali podrum za vježbanje, što nismo imali niti instrumente, a još manje to što nitko od nas nije znao svirati.
Kako je ideja došla, tako je i prošla. Nakon tog sunčanog popodneva nikad više nismo spominjali bend, a ja sam još dugo dugo nosio trzalicu u džepu.
Ne znam gdje su sad Igor i Joca. Miki je poduzetnik, a ja na djembe tečajevima uživam u svojoj dječačkoj maštariji.