Iako je pred smrt izjavila: "Deset godina nakon moje smrti nitko me se neće sjećati", njen opus i dalje izaziva golemu čitateljsku pozornost. Knjižari i danas diljem svijeta prodaju od tri do pet milijuna njenih romana na godinu. Čitaju je u zrakoplovima, čekaonicama, podzemnoj željeznici... Godinama je na vrhu liste najbolje prodavanih knjiga. Prema UNESCO-voj statistici prodala je više primjeraka knjiga, i to u cijelom svijetu, nego bilo koji drugi pisac s engleskog govornog područja. Njezina djela samo u džepnom izdanju na godinu se prodaju u 1,5 milijuna primjeraka. Još jedna milijarda prodana je na 63 druga jezika. Višu prodaju imaju samo Biblija i Kur'an. Djela su joj prevedna čak na 103 jezika, 14 više nego Shakespearova djela. Za njezinu književnu karijeru vezan je još jedan rekord: u londonskom kazalištu West End njena drama "Mišolovka" prikazuje se već punih 40 godina! Treba li reći da je dvorana uvijek puna. Titula lady dodijeljena joj je 1971., a godinu dana kasnije (1972.) njezin se voštani kip našao u londonskom muzeju Madame Tussand. Svoj posljednji roman napisala je 1973., a 1975. umro je inspektor Hercule Poirot, junak njenih mnogobrojnih priča, oniski Belgijanac koji je gubio živce kad bi mu se crni brk umočio u juhu. Za života je rješavao gotovo nerješive slučajeve, a pokopan je u Zastoru. Nekrolog mu je tiskan i u New York Timesu. Umro je jer je dosadio autorici, ali je i dalje među nama, u brojnim knjigama, filmovima i televizijskim serijama.
Za našu je epohu Agatha Christie od iznimnog značaja jer je s njezinim ostvarenjima engleska škola detektivske proze, ali i kratke priče uopće, dosegla svoj kreativni vrhunac. Pored toga Christie je potaknulai dalji razvoj engleske detektivske priče. "Od svega potrebni su mi samo stol i pisaći stroj" - izjavila je nesuđena apotekarka iz čijega su kućnog laboratorija u svijet krenuli detektiv Hercule Poirot i naizgled smušena gospođica Marple, spremni riješiti i najzamršenije zločine ovoga svijeta. Osamdeset posto vremena trošila je na smišljanje zapleta, a ostatak na pisanje. Oni koji su je poznavali pričaju o njezinoj neurozi i opsesiji deliktom koja joj je omogućila tako plodnu i sretnu karijeru spisateljice. Gdje god je bila, i u najsretnijim i najtužnijim trenucima, misli su joj uvijek vrludale oko zločina i smišljale nove scenarije za ubojstva. To ju je držalo gotovo do same smrti. Imala je već 86 godina i bila slaba i boležljiva kada je jednog poslijepodneva pozvala svoju prijateljicu na čaj. Ova joj je u razgovoru preporučila novi prašak za čišćenje umjetnog zubala. Agatha je odmah zapisala ime proizvoda i kraj toga opasku: "Bilo bi moguće organizirati savršeno ubojstvo koristeći kao oružje prašak pomiješan s arsenom."
Emma Ercoli, koja proučava fenomen kriminologije u literaturi ovako ocjenjuje Agathine romane: "Njena djela imaju specifičan senzibilitet, bogata su profinjenim humorom. U određenom smislu to nisu klasični krimi-romani, nego priče koje otkrivaju cijeli jedan svijet sa svojim tradicijama. U njenim knjigama nema sadizma, more, mučenja, tučnjave. Ubojstva se događaju blago, u krugu umirovljenih pukovnika, dama s ekstravagantnim šeširima, u salonima s divanima i cvjetnim presvlakama u kojima se poslužuje čaj i marmelada od borovnice. To jesu knjige o zločinima, ali bez prosipanja mučnine." No, razlog vjerovatno leži i u tome što se u svojim romanima Agatha Christie držala onoga što je najbolje poznavala - britanskog buržoaskog miljea. Sama Agatha o svojim je djelima rekla: "Zločin nije početak svega, nego kraj svega. Policijski, detektivski roman za mene je priča o borbi između Zla i Dobra, a moral te priče je poraz Zla i pobjeda Dobra. Tema svakog romana jest obrana nevinosti jer je ona bitna, a ne grijeh." Na prigovor kritike da su njeni romani puni banalnosti te da su izvan socijalnog konteksta odgovorila je: "Novac, ucjene, ludilo, strast za ubijanjem nisu nikakvi banalni motivi koji tjeraju moje likove na put zločina. (...) Banalni su usporede li se s američkim djelima kriminalističkog žanra u kojima se leševi gomilaju, krv teče u potocima, a strah hvata čitatelje za grlo. Čak i detektivi snagu i hrabrost traže pomoću 'injekcija' burbona. Mojim junacima viski ne odgovara, oni vole vino, i to određene marke, određenog godišta. Sve je stvar ukusa." U usporedbi s američim krimi pričama njene su priče naivne igre u kojima je smrt čista apstrakcija. Dok je ona ubijala bočicama otrova američki su pisci hrlili u sadističke ispade. Ona je to u listu Times jednom komentirala ovako: "Ne volim smrti pune krvi. Ne volim nasilje, trilere. To je čisti sadizam. Ponekad me hvata strah što živim u zemlji u kojoj okrutnost zabavlja umjesto da užasava ljude."
Ono u čemu je Agatha Christie briljirala jeste to što je majstorica tzv. tehnike zatvorenog kruga. Naime, ona se bavi skupinom jednako sumnjivih osoba, od kojih je jedna nesumnjivo počinila zločin. Svakome od likova u načelu posvećuje jednako prostora. Ne postoji nikakvo isticanje, pa tako ni podjela na glavne likove i epizodiste. Analizirajući osumnjičene ona će za svakog posebice stvoriti jake i uvjerljive motive za zločin. Majstorica je u zavaravanju čitatelja, u navođenju da sumnja u svakog osim u stvarnog počinitelja zločina. Osumnjičene eliminira jednog po jednog. Počinitelj zločina ne odaje se strogo sve do posljednje stranice. Likovi dosljedno, zapravo ropski služe enigmi. Svi su 'omotani' približno istim brojem indicija pomoću kojih čitatelj pokušava odgonetnuti tko je od sudionika počinio nedjelo. Ali čitatelj, premda uvjeren da je na pravom putu na kraju biva nasamaren. Ustrajući na toj tehnici postala je sinonim za takvu vrstu žanra istodobno uvodeći u njega bezočnu jednoobraznost. U njenom književnom djelu sve je predvidljivo - dok sve indicije vode policiju u krivom smjeru Hercule Poirot priprema zamku pravom ubojici, onom sudioniku u kojeg nitko ne sumnja. Ponekad to prelazi u takvu prepoznatljivost da ukoliko želite otkriti ubojicu prije završetka romana jednostavno posumnjate u najsimpatičniju osobu. Agatha Christie umrla je 12. studenoga 1976. godine.
Preuzetio s http://www.biografije.org