Dvije bilješke iz malo poznate povijesti: 1. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Bosni vegetarijanstvo je bilo raširenije nego danas! 2. Visokogorski planinari još 1955. godine dokazali su prednosti vegetarijanske prehrane pri velikim naporima i teškim vremenskim uvjetima uspona u Himalaji.
Vegetarijanska himalajska ekspedicija*
Visokogorski planinari, "himalajci" iz Njemačke i Švicarske, pri pokušaju uspona na Dhaulagiri (8172 m), šesti najviši vrh svijeta, 1955. godine su ujedno bili i prvi "pokusni kunići" među alpinistima čija je zadaća bila utvrditi vrijednost vegetarijanske prehrane u krajnje nepovoljnim vremenskim prilikama koje vladaju na najvišem planinskom lancu na svijetu, Himalaji.
Na prijedlog švicarskog profesora Heima i znanstvenih suradnika deseteročlana ekspedicija pod vodstvom Martina Meiera trebala je pokušati dokazati da prehrana zasnovana isključivo na biljnim namirnicama osigurava značajne tjelesne sposobnosti i u najtežim uvjetima iscrpljenosti, hladnoće i niskog tlaka zraka. "Treba dokazati da je ta prehrana u stanju znatno proširiti granicu ljudske izdržljivosti", pisalo je u "domaćoj zadaći" znanstvenika, danoj na provjeru malobrojnom penjačkom društvu.
Himalajci su krenuli na put u Nepal sredinom veljače, a ekspediciju od početka nije pratila dobra kob. Planinari "Njemačko – švicarske ekspedicije na Himalaju" imali su znatnih novčanih poteškoća oko plaćanja nosača tereta, nepalskih Šerpa. Prijenos tereta padinama planine otežao je i obilan snijeg i loše vrijeme. Uslijed snježnih oluja praćenih lavinama nisu uspjeli uspeti se na vrh Dhaulagirija (do tada još neosvojenog!), već je samo jedan navez stigao do visine od oko 7600 metara. Za neuspjeh ekspedicije u penjačkom smislu, "okrivljen" je i vođa puta koji je po strogom sudu ostatka "himalajaca" bio "lijen, ravnodušan i nesposoban". Posljednji pokušaj osvajanja vrha propao je ponajprije zbog vođine odluke da se logori raspreme i ljudi povuku s planine baš u trenutku kada se vrijeme dovoljno poboljšalo. "Jurišnici", odsječeni od pomoći prijatelja i hrane, primorani su tako i sami na silazak, iako im se činilo da su nadomak uspjeha.
Sredinom lipnja ekspedicija, koju su resile putne nevolje i svađe među članovima, ipak se u Europu vratila s povoljnim spoznajama o vegetarijanskoj prehrani u visokoj Himalaji. Prema ekspedicijskom izvještaju korisne su im bile osobito "osnovne namirnice kao što je riža, mlijeko u prahu, sir, biljne masti, zobene pahuljice, kolači bez jaja", te različite vrste kruha i voćnih sokova. Samo su djelomično zadovoljili "tvornički proizvedene vegetarijanske namirnice", a vrijednost oraha i sušenih plodova znatno je precijenjena. Najveći propust ekspedicija je učinila ne osiguravši dostavu svježeg voća i povrća. Takva bi prehrana, kasno su zaključili, bila jeftinija, a voće, povrće, riža, tsamba, jogurt, sir... mogli su se u Nepalu nabaviti na svakom koraku. "Nesretni" vođa puta je zaključio: "U svakom slučaju trebalo bi ubuduće nastojati živjeti što je moguće više vegetarijanski sa svježim voćem i povrćem. Naša ekspedicija je nedvosmisleno dokazala da je takva prehrana pogodna za svladavanje većih tjelesnih napora."
Srednjovjekovni bosanski Krstjani – vegani!**
Krstjani ili Patareni, sljedbenici srednjovjekovne Crkve bosanske, samostalne kršćanske zajednice u Bosni, nisu sudeći po izvještaju katoličkih svećenika iz 1375. godine, jeli meso, ribu, jaja niti mlijeko i mliječne namirnice životinjskog porijekla. Današnjim rječnikom, bosanski Krstjani su bili – vegani!
Takovo prehrambeno opredjeljenje Krstjana nailazilo je na žestoke osude službenog vrha tadašnje katoličke (ali i pravoslavne) crkve, koji su učenja bosanskih vjernika držali opasnim zabludama. Iz rečenog spisa na latinskom jeziku doznajemo da im se Krstjani, koje su zvali krivovjercima (hereticima), između ostalog nisu milili jer:
“29. Također kažu da je grijeh ubijanje ptica ili životinja. 30. Također proklinju mesna jela i sve što potiče od mesa, govoreći da se onaj koji jede meso ili mliječne proizvode ne može spasiti.”
Takovi stavovi Bogumila bili su u suprotnosti sa službeno prihvaćenim učenjem srednjovjekovne katoličke crkve. Dovoljno je podsjetiti na u to doba neosporan autoritet katoličkog mislioca Tome Akvinskog, koji je, suprotno Krstjanima, uvjeravao da je "u skladu s naredbama samog Boga" ubijati životinje "za upotrebu čovjeku", te da je korištenje životinja kao nižih bića bez duše i svijesti za hranu samim time nužno. Moćnici u katoličkoj crkvi stoga, svjedoči povijest, u svojoj nesnošljivosti nisu prezali ni od nesmiljenog progona bosanskih Krstjana, uz pomoć velikaških vojski susjednih država, posebice Ugarske.
No, postojanje Krstjana (od 12. do 15. stoljeća) danas nepobitno dokazuje da su u srednjem vijeku u Bosni, te u nekim područjima Hrvatske (prvenstveno gradovima u Dalmaciji) djelovale kršćanske sljedbe koje su iskreno poštivale pravo na život svih bića, te i izborom vlastite hrane svjedočile u prilog težnji za umanjenjem patnji braće životinja. Posredno, takvo njihovo opredjeljenje ukazuje da korijeni prehrambenih naputaka koje su provodili sežu još u doba ranog, izvornog kršćanstva, a možda i u predkršćansko razdoblje, kao i to da se zasnivaju na naprednim moralnim i duhovnim načelima pojedinih naroda Starog svijeta sličnih vjerskih i filozofskih svjetonazora.
Autor : Goran Majetić
* Više o ovoj ekspediciji možete pročitati u odličnoj knjizi Hansa Alberta Forstera "Juriš na vrhove svijeta: od Mont Blanca do Mont Everesta" (hrvatsko izdanje objavljeno je 1962.).
** Članak je objavljen u 25. broju časopisa Nexus od lipnja/srpnja 2008. Inačica napisa objavljena je i u Kameleonu pod nazivom "Kada piramide rastu iz trbuha Bogumila".