Prijenos znanja

djembe povijest

Prijenos znanja provodi se oponašanjem. To znači da se ne "pokazuju" ritmičke figure već se učenik mora sam snalaziti i, prirodnom selekcijom, samo oni koji imaju najviše motiva uspijevaju naučiti i razumjeti. Svatko napreduje svojim tempom, a trajanje učenja nema veliku važnost jer je učenik dio obitelji svoga učitelja.

Manje nadareni učenici postaju "svirači pratnje", međutim, to ni u kojem slučaju nije nedostatak već komplementarna funkcija unutar zajednice (društvene, obiteljske, glazbene) u kojoj svatko nalazi svoje mjesto na temelju svojih tehničkih i psiholoških mogućnosti...

Učenje se ne plaća već učenici prate učitelja na svečanostima i na usluzi su članovima njegove obitelji. Učenik je više "sin" nego "šegrt" jer je uključen u aktivnosti učiteljeve obitelji. Učenje nije nikad odvojeno od svog kulturološkog sadržaja, kako u "svetom" tako i u "svjetovnom" smislu, ono ima simboličku ali i sveobuhvatnu vrijednost jer je vezano za velike tajne mita o postanku svijeta i života. Osim što se uči materija, uči se i način života.

Učenje je uvijek vezano uz trenutnu realizaciju. Učenik usvaja materiju sviranjem sa svojim učiteljem i nikad ne vježba sam. Ovaj fenomen dodaje glazbi prijateljsku dimenziju, osjećaj užitka. Za afričkog glazbenika, samostalno vježbanje je potpuno besmisleno. O kreativnosti se razmišlja na drugačiji način nego u Europi jer je i funkcija glazbe drugačija.

U domeni "svjetovnog", uloga glazbenika nije procjenjivanje već podržavanje pjevača, plesača, radnika na polju… Od njega se ne zahtijeva demonstracija virtuoznosti već ispunjenje njegove uloge podržavanja.

U domeni "svetog", od glazbenika se zahtijeva vrlo precizno poštivanje kodeksa poznatog samo iniciranima i praćenje "svetih ljudi" i vračeva u njihovoj ekstazi.

Kodovi, tonovi i repertoar usvajaju se jednom zauvijek, a interpretacija se odvija unutar detaljno određenih okvira. Tradicionalni glazbenik ne komponira, on reproducira ugođaje, ritmove čiji korijeni sežu daleko u prošlost i koji se polako mijenjaju pod utjecajem susreta s drugim narodima. Radi se o trajnoj introspekciji: uloga glazbenika je održavati povijest svoga naroda živom.

Na zapadu:

zapad ucenje

Vrijeme je dragocjeno i učenje se izvodi prema programima uz određenu distancu između profesora i učenika. Novac (anonimni pokretač) predstavlja sredstvo razmjene vrijednosti. Odnos i komunikacija svedeni su na najnužniju mjeru. Glazba se zapisuje i glazbenik gubi svoje "tijelo" da bi postao "duh". Ponovno osvještavanje tijela u modernoj pedagogiji novijeg je datuma, staro je jedva dvadesetak godina. Učenje je postalo nakupljanje simbola na papiru koji se obraćaju duhovnom. Uslijed toga, stvorene su generacije glazbenika, hiper-tehničara ali "bez tijela", psihološki i socijalno krhkih osoba. Profesor je postao tehničar koji metodološkim pristupom prenosi tehniku. Učenicima se daju sva znanja koja im omogućuju da postanu kompozitori.

Radi se o ekstroverziji koja vrednuje pojedinca – interpretatora. Možemo zaključiti da je glazbena svrha iz temelja drugačija u Africi i na zapadu. Pri tome, ovdje povlačimo paralelu sa "živom" glazbom koju izvode glazbenici, a ne s glazbom, primjerice, iz "noćnih klubova".