Transformacija djembea

povijest

François Kokelaere

Djembe je danas postao instrument koji se svira u cijelom svijetu i kojeg podučavaju učitelji koji nisu uvijek Afrikanci. Kojim je putem djembe prošao tijekom stoljeća da bi našao svoje mjesto u zapadnoj kulturi? Kakav je bio njegov razvoj u glazbenom, kulturnom i sociokulturnom smislu? Kultura se smatra "izrazom senzibilnosti određenog društva u socioekonomskom i političkom kontekstu i odražava ponašanje pojedinca i zajednice". Zar djembe nije postao (ako ne uzrok onda bar) sredstvo razvoja i, dugoročno gledano, promjene koja prelazi glazbene okvire?

Činjenica da se ovaj glazbeni instrument, dakle instrument komunikacije, svira u Africi kao i u cijelom svijetu omogućila mu je prijelaz iz područja (glazbenog) jezika u područje govora. Jezik se može definirati kao "izraz određenog naroda", a govor kao "sredstvo izražavanja i komunikacije zasnovano na znakovima, zvukovima ili grafičkim prikazima". Nekada je značenje ritmova bilo povezano s tradicionalnim životom i imalo je simboličku dimenziju tamo gdje je postojao odnos s prirodnim silama (svečanosti vezane uz život na polju, obredi incijacije…) i instrument nije izlazio iz svog etnografskog konteksta. Međutim, od trenutka kada je glazba počela putovati i kad je izvučena iz svog originalnog konteksta, odnosno, kad je došla u dodir s drugim utjecajima (glazbenim i kulturnim), doživjela je pravu transformaciju i postala je "govor", preuzimajući na ovaj način komunikaciju kao svoju prvu funkciju, međutim, u novom pojavnom obliku.

U svom izvornom okruženju, u zapadnoj Africi, djembe je cijenjen zbog svog bogatstva zvukova i mogućnosti izražavanja. Od trenutka kad su Afrikanci počeli upoznavati zapad s djembeom i obratno, kad su zapadnjaci počeli pokazivati interes za tu glazbu (prvenstveno iz psiholoških razloga, posebice u obliku istraživanja novih oblika kulturnog izražavanja i potrebi za oslobađanjem životne energije, a ne treba zanemariti niti čistu znatiželju u istraživanju egzotičnog), možemo reći da su istovremeno nastala dva efekta:
  • susret dva svijeta koji je omogućio uzajamno obogaćivanje, bolje uzajamno poznavanje, a time i veće poštivanje jednih prema drugima jer taj susret na glazbenom području istovremeno predstavlja i susret na kulturnom i ljudskom području,
  • novi pogled zapada na Afriku posredstvom njene glazbe (i, općenito, njene kulture) probudio je svijest dijela Afrikanaca o njihovim vlastitim kulturnim vrijednostima.

Dva svijeta su se susrela sa različitih stajališta: zapadnjake je privukla tradicionalna dimenzija Afrike, a Afrikance je privukla modernost zapada i dogodio se prijelaz od univerzalnosti tradicionalne glazbe do internacionalizacije samog djembea. Na zapadu, djembe je sada – ne isključivo, već prvenstveno – "teatralni instrument" kod kojeg su racionalne značajke zamijenile njegovu simboliku (sveto – tajanstveno), jer djembe je dostupan svima, a tradicionalni ritmovi se reproduciraju u potpuno drugačijem vremenu i prostoru i s potpuno drugačijom filozofijom. Promijenio se odnos između glazbenika i instrumenta, kao i energija koja ih veže, zadovoljstvo sviranja i proizvedene emocije.

Na ovaj način je djembe, iako je fizički ostao isti instrument, malo po malo postao drugačiji: zvuk, odnosno emocionalni naboj, je drugačiji jer glazbenik više nije povezan s tradicijom, ritmovi više ne odgovaraju mjestu svog nastanka.

Na zapadu, instrument se najčešće ne uči u svojoj cjelini, u punoj dimenziji, jer pratnja je izgubila svoju suštinu budući da svirači pratnje ne "nose ritam" jer ne postoji kolektivna vizija i solidarnost glazbenog izražavanja koja stvara duh ove glazbe.

Svirač pratnje smatra se "manje vrijednim", odmah bi želio solirati i nema strpljenja. Budući da ga ne podržava pratnja, solist se dodatno "napreže" demonstrirajući tehniku i teatralnost.