Imati ili biti

povijest

Usprkos svemu, razvojem tehnologije omogućen je susret dva svijeta, dvije različite senzibilnosti koje izviru iz dva različita odnosa prema vremenu i prostoru. Na zapadu se vrijeme razmatra u svom trajanju, a prostor ujedinjuje vrijeme dok u Africi postoji koncept "ovdje i sada". Na ovaj način se afrička usmena kultura suprotstavlja zapadnoj pisanoj kulturi.


Na zapadu se upravlja, štedi i raspoređuje u trajanju jer se "ima", a u Africi se živi u trenutku jer se "postoji". Putem medija, koji pretpostavljaju organiziranje u vremenu i prostoru, djembe je dobio novu dimenziju, ne više simboličku ili svetu, već ekonomičnu, logičku, racionalnu. Čak i sami Afrikanci počinju pribjegavati pamćenju putem tehnike, a ne pojedinaca (griota, između ostalih) jer postaju svjesni što znači "imati". Tehnički napredak ima za posljedicu ujedinjavanje Vremena i Prostora. Možemo govoriti o spajanju i komplementarnosti jer, dugoročno gledano, krećemo se prema zajedničkom okruženju, na jednak način kao što se usmjeravamo prema "globalizaciji" ekonomije i kao što se sve više budi planetarna svijest. Kako će granice između zemalja postajati samo linije na geografskim kartama i kako će svatko na bilo kojem mjestu na svijetu imati pristup "mreži informacija", doći će do jednog zajedničkog glazbenog jezika.

U svakom slučaju, ovaj razvoj nije samo nepovratan već i neophodan. Ako Afrika želi ući u veliku igru svjetske ekonomije, mora to učiniti u svom ritmu uz očuvanje svog identiteta i specifičnosti, ne odričući se svojih vlastitih vrijednosti kao što je to slučaj na zapadu gdje je tradicionalna glazba završila u muzejima. Upravo u najsiromašnijim i industrijski najnerazvijenijim zemljama još uvijek nalazimo živuću tradicionalnu glazbu.

Kad narodi nisu okruženi materijalnim dobrima, potpuno se prepuštaju i poistovjećuju sa svojom glazbom i ona im daje osjećaj blagostanja, hrani njihovu dušu i povezuje ih s božanskim. Možemo napraviti usporedbu s plesom kod kojeg je, ako ne postoje fizičke prepreke, tijelo u skladu s prostorom. Upravo stupanj duhovnosti glazbenika određuje estetiku glazbe koja je to ljepša što je duhovnija.

Afrikanci žele "imati", "posjedovati", a zapadnjaci žele "biti". Mnogi se okreću prema Africi ili tradicionalnim kulturama (ako se ne radi o sektama i egzotičnim religijama) uslijed krize morala i duhovnosti koja ih pogađa. Marljivi i organizirani pojedinci uzeli su si u zadatak snimati, izvoditi, zapisivati, katalogizirati i klasificirati ritmove i poliritmiju. Na ovaj način racionalnim sredstvima ostaju sačuvane glazbene "forme".

Sa stanovišta "prirodnosti" bubnja izrađenog od jednostavnih materijala – drveta, kože, užeta i željeza – koji su dostupni svima, zapadnjaci se osjećaju povezani s prirodnim elementima kojih su sve više i više lišeni u velikim gradovima. Trebamo li podsjetiti na mnoštvo značenja oblika vaze instrumenta u kršćanskoj kulturi? Djembe postaje "gral" koji se može "napuniti" i koji može "dati" i odjednom dobiva univerzalnu dimenziju...

Utrka bubnjara koji iz Afrike dolaze na zapad za "materijalnim" malo po malo uzrokuje gubitak "sadržaja" njihove umjetnosti i njenog smisla. Njihova glazba se osiromašuje u istoj mjeri u kojoj se obogaćuje. Oni "podučavaju" ali više ne "daju".

Igrom susreta dva svijeta djembe se transformira. Djembe i svi bubnjevi koji se sviraju rukama imaju duboku rezonanciju u tijelu i vrlo veliku izražajnost koja dopire do dubine bića. Kad glazbenik svira, on ulaže cijelo tijelo. Bubanj s njim pomiruje Bitak i omogućuje mu otkrivanje suštinske vrijednosti Vremena jer preko ritmova i ciklusa pulsacije ostvaruju se ritam života, njegova energija, disanje, slušanje, otkucaji srca.

Glavna formalna vrijednost tradicionalne glazbe i, posebice, djembea leži u tome što predstavlja školu strpljenja i poniznosti. Djembe je prije svega instrument komunikacije i prema njemu, kao niti premi sebi, ne možemo se odnositi površno. Glazbenik se ne može nemarno odnositi prema instrumentu – on svira, on "jeste" ili "nije"!