Od sažaljenja do odbacivanja

povijest

Prvih dvadeset godina pojave afričkih perkusija u Europi mogu se svesti pod zajednički nazivnik određene mistifikacije. Europljani, koji su izgubili oslonac i koji su bili u potrazi za egzotikom, "pravim i prvotnim prirodnim vrijednostima", zarobljenici svoje karikirane vizije Afrike i Afrikanaca, ukalupljeni strogim sustavom obrazovanja, uspostavili su strastveni odnos s prvim afričkim perkusionistima koji su došli u Europu.

Dali su im ulogu "duhovnih vođa", u njima su vidjeli gurue, a ponekad i očeve. Većinom nepismeni ili oskudnog školskog obrazovanja, dolazeći "iz naroda", afrički glazbenici su se našli u ulozi za koju ni na koji način nisu bili pripremljeni. U prvo vrijeme pokušali su reproducirati afričke obrasce odnosa učitelja i učenika, međutim, nisu računali na europski način gledanja na "postojanje u vremenu". Poštivajući svoje europske "poslodavce", afrički glazbenici su vrlo brzo shvatili da im se ne treba suprotstavljati i počeli su igrati igru koja se dugoročno pokazala pogubnom. Kad su krajem osamdesetih godina počele kolati informacije, njihovi osjetljivi obožavatelji bili su prvi koji su ih odbacili. Nakon što su im "ukrali" znanje, njihovi učenici su ih se odrekli i okrenuli se drugima uz potpuno jednak scenarij.

Sve do nedavno Afrikanca se "sažaljevalo", trebalo mu je "pomoći" prema načelima kršćanskog dobročinstva, trebalo je spasiti svijet od zla i neznanja... "Militantni izrabljivač", sposoban za kolonizaciju, trebao je priskočiti u pomoć. Dobar samaritanski Europljan mogao je tako ispraviti neoprostivu grešku svojih očeva i pomoći toj jadnoj Africi izaći iz bijede jerje u sjeni europske kulture poniklo ogromno zlo koje se može svesti na dvije riječi: kolonizacija i imperijalizam.

Vrlo brzo, putem medija počele su stizati vijesti o krvavim sukobima u Somaliji, Ruandi, Zairu i Kongu. Afrikanca se treba plašiti! Trans se pretvorio u dramu i više nije dovodio osmijeh na lice. Slike stravičnog masakriranja, zastrašujući militanti oboružani strojnicama i mačetama uzrokovali su potpuno zamiranje tržišta afričkih perkusija. Afrika više nije bila zanimljiva, bila je zamorna i zastrašujuća. Treba li u tome vidjeti kontradikciju ili neumoljivu logiku? U osnovi, djembe, kao i boksit, uran, dijamanti, ima samo jednu "manu", a to je činjenica da je afrički!

S druge strane, uzdrmani Afrikanci imali su osjećaj da su im opljačkali njihovu umjetnost, njihovu kulturu. Afričke perkusije su se u Francuskoj pojavile relativno nedavno, u Parizu sedamdesetih godina, predvođene frankofonim Afrikancima starih francuskih kolonija Zapadne Afrike: Gvineje, Senegala, Malija, Obale Bjelokosti, Burkine Faso pod utjecajem Mande kulture te Benina i Toga pod utjecajem Yoruba kulture i središnje Afrike: Zaira i Konga pod utjecajem Bantu kulture – došli su učiti, iz političkih razloga ili jednostavno da bi putovali. Slično, u Engleskoj se javljaju afričke perkusije iz nekadašnjih britanskih kolonija: Gane, Nigerije u kojima je dominantna Yoruba kultura.

Međutim, vremena se mijenjaju i odnos između europskih i afričkih perkusionista razvio se iz konfliktnog i neodređenog u jednostavno… komplicirani! Danas, dijalog je moguće posebno zahvaljujući primjeru prilagođenja Mamadyja Kargusa Keite europskom sustavu. Ipak, teret prošlosti je još uvijek prisutan i tek sad se javljaju odjeci.