Veliki tokovi

povijest

Povijesna zbivanja iskristalizirala su tri glavna toka u "djembe svijetu":

  • os Bamako (Mali) – Bobo Dioulasso (Burkina Faso) – Bouaké i Abidjan (Obala Bjelokosti)
  • Gvineja
  • međunarodna kretanja

1) Os Bamako – Bobo – Bouaké/Abidjan

Početkom osamdesetih godina, mladi perkusionist iz Burkine Faso snažne osobnosti, Adama Dramé, krenuo je na avanturističko putovanje u Europu da bi svirao potpuno sam. Na svom bubnju svira i ono što sviraju ostali instrumenti pratnje i sam je razvio i ostvario poliritmiju koju proizvoljno kombinira. Njegovo sviranje je nijansirano, sjajno i vrlo osobno. Stvorio je impozantan broj vinilnih ploča i CD-ova. I danas mnogi proučavaju njegov stil sviranja, a njegov utjecaj se osjeća u sviranju djembefola kao što su Soungalo Coulibaly, Paco Yé, braća Coulibaly…

Glazbeni stil je koncentriran oko soliste – zvijezde, izvrsno uvježbanog s velikim repertoarom zvukova i položaja ruku. Solisti su razvili stil kojeg karakterizira izuzetna brzina i spektakularnost nastupa. Djembe je većeg promjera (40 do 45 cm) izrađen od tvrdog drveta, koža je zategnuta do krajnjih granica i to im omogućuje postizanje jasnog i rezonantnog zvuka, a uslijed velikog promjera djembea i basovi su dovoljno snažni. Ruka je vrlo pokretljiva uz opušten zglob, a praskavi slap postiže se pomicanjem dlana prema unutrašnjosti bubnja.

Istaknuti predstavnici ovakvog stila su:
  • Adama Dramé koji je sedamdesetih godina živio u mjestu Bouaké u Obali Bjelokosti, a osamdesetih se vratio u Burkinu Faso. Osim što često dolazi u Europu, u lokalnoj Mandinka zajednici održava vrlo visoku razinu djembe umjetnosti, sudjeluje u ceremonijama i narodnim svečanostima.
  • Soungalo Coulibaly, rodom iz Malija, još je jedan od velikih bubnjara iz Bouakéa. Od 1987. redovito odlazi na turneje po Europi.
  • Pako Yé, također iz Burkine Faso, svirao je s grupom Farafina. Sada živi u Švicarskoj.
  • Braća Coulibaly su dva glazbenika koji žive u Burkini Faso (Bobo Dioulasso)
  • Souleymane Koly, Sékou Tanaka Camara, Kémoko Fofana, Daniel Aka, Boubacar Junior Keita, Sékou Pablo Dambelé, Boubacar Diabaté... i mnogi drugi.

2) Gvineja

povijest

Gvineja je oduvijek slovila kao zemlja koja voli umjetnost i umjetnike. 1958. godine, Ahmed Sékou Touré okrenuo je leđa Europi i sljedećih 26 godina rijetki su imali priliku u Europi uživati u izvedbama gvinejskih umjetnika.

Ovi umjetnici imali su povlašteni status jer je "vrhovni vođa revolucije" odlučio da će kultura i umjetnost biti u službi revolucije i da će promicati ideologiju. Tada su stvoreni prestižni ansambli (Les Ballets Africains, Le Ballet Djoliba, L'Ensemble Instrumental et Choral) koji i danas predstavljaju ponos države. Okupljeni su najbolji umjetnici iz regija koji su nakon toga prošli tvrdu školu u nacionalnim ansamblima. Ove ansamble činili su umjetnici izuzetne tehničke razine, a takvo okruženje ih je pripremilo da postanu veliki profesionalci koje danas poznajemo. U to vrijeme, umjetnici (odabrani između najboljih) vježbali su svakoga dana tijekom dvadeset i pet godina u pravom natjecateljskom duhu. Čim bi netko od njih počeo posustajati, zamijenio bi ga netko drugi. Svakoga dana trebalo je ići preko svojih mogućnosti da se ne bi izgubile povlastice koje donosi status nacionalnog umjetnika.

Nakon 1984., godine kad je umro Sékou Touré, politika otvaranja novog režima omogućile je umjetnicima odlazak u "bijeli svijet". Tako smo otkrili djembefole čiji stil je pročišćen tijekom godina zajedničkog rada. Krasi ih izuzetna tehnika, poznavanje tradicionalne kulture, studiozan i društveni pristup jer su navikli na duge i zamorne seanse u nacionalnim ansamblima.

Perkusionistička elita Gvineje čini neku vrstu "nedodirljivih" koji se međusobno poštuju, znaju tko ima kakvo mjesto prema godinama, statusu, svojoj povijesti i razini. Njihovo sviranje u nacionalnim ansamblima ostvarilo je neraskidive veze.

Potrebno je naglasiti da postoji ogromna razlika između djembefola proizašlih iz okruženja nacionalnog ansambla i onih "s ulice" (ili manjih regionalnih trupa koje nisu imale tako čvrstu strukturu). Nakon 1984. godine veliki broj mladih bubnjara krenuo je u međunarodnu avanturu uz sve zamke i poteškoće koje takva avantura donosi. U vrlo kratkom vremenu došlo je do zasićenja i stvaranja neugodnog okruženja oko afričkih perkusija uslijed problema takvih djembefola s tehnikom, preciznošću, organizacijom i komunikacijom. Možemo li u tome vidjeti osnovni razlog uspjeha Mamadyja Kargusa Keite devedesetih godina, jednog od najboljih djembefola na svijetu? Zahvaljujući nemogućnosti njegovih mlađih kolega da se organiziraju i strukturiraju, Mamady Keita je bio jedini koji je postavio čvrst i strog pedagoški pristup. Međutim, konkurencija obvezuje i najmlađi počinju učiti od starijih.

Kod gvinejskih perkusija postoje dva velika utjecaja: ritmovi iz gornje Gvineje (etničke skupine Malinke) i ritmovi iz donje Gvineje (etničke skupine Susu, Baga, Nalou…) koji su manje poznati. Potrebno je istaknuti i činjenicu da mladi bubnjari koji najviše obećavaju dolaze iz glavnog grada Conakryja, odnosno, dolaze iz različitih etničkih skupina, međutim, svi imaju zajedničko kulturno nasljeđe u kojem su odrasli – vrlo specifičnu "kulturu nacionalnih ansambla" koja već bilježi četrdesetak godina povijesti.

U stilu gvinejskih djembefola osjeća se izuzetna preciznost, sklad disanja, ravnoteže… ali uvijek uz poštivanje pravila, zajedništva i hijerarhije.

Gvinejski zvuk je pročišćen tijekom godina napornog rada. Neminovno, zvuk mora biti jasan, suh i precizan, savršeno određen. Takvim zahtjevima su se prilagodile i ruke koje na istom mjestu sviraju i ton i slap. Kad deset bubnjara svira zajedno, ako poliritmija nije savršeno definirana, vrlo brzo nastaje kakofonija. Zato su djembefole razvile tehniku, gotovo minimalističku, koja može podržavati tako složenu poliritmiju. Fraze su kratke, isprekidane i savršeno učinkovite.

Djembe je manjeg promjera (30 do 33 cm) jer djembefola gotovo da i ne svira duboke basove koje ionako podržavaju dununba, sangban i kenkeni.

  • Najcjenjeniji od svih gvinejskih djembefola je, bez sumnje, Famoudou Konaté, koji je napustio Les Ballets Africains pri kraju starog režima. Od 1987. godine redovito odlazi na turneje u Europu.
  • Mamady Kargus Keita, prvi solist Le Ballet Djoliba, živi u Bruxellesu i uživa izuzetnu popularnost (posebice nakon učešća u filmu "Djembefola" Laurenta Chevalliera). Danas putuje po cijelom svijetu.
  • Početkom 1988. godine stvoren je L'Ensemble National des Percussions de Guinée s dva istaknuta bubnjara: Noumoudyjem Keitom i Koungbananom Condéom i dva vrsna solista Aboubacarom Fatouabouom Camarom i Lamineom Lopezom Soumahom. Kasnije su im se pridružili Aly Kanya Sylla i Mamadouba Mohamed Camara.
  • Gbanworo Keita bio je vođa Les Ballets Africains, a naslijedio ga je Laurent Camara.
  • Fadouba Oularé, stari djembefola, dugogodišnji član Les Ballets Africains, koji usprkos godinama ostaje jedan od izuzetnih bubnjara.
  • Mouriré Camara je 1988. osnovao grupu Wassa.
  • Istaknuti djembefole Le Ballet National Djoliba su Mamadou Camara, Abdoulaye Sylla, Mamady Condé, Djibril Bangoura.
  • Među mlađima možemo navesti imena kao što su Alsény "Solo" Chérif, Sékouba Gloemgbédi Bangoura, Ibrahima "Boka" Camara, Souleymane "Cobra" Camara, Mamdouba "Mito" Camara, Naby "Waidou" Soumah, Aly "Alyia" Camara.

3) Međunarodna kretanja

povijest

Dvije prethodno navedene "škole" bile su pokretači i danas nalazimo djembefole u cijelom svijetu:

  • U Africi, u Senegalu, gdje se sviraju bugarabu, sabar i tama, glazbenici su često u kontaktu s perkusionistima iz Gvineje i Malija i morali su savladati osnove sviranja djembea da bi zadovoljili zahtjeve sa zapada. Dakar je oduvijek bio najotvoreniji afrički grad i najdostupniji Europljanima.
  • Isti fenomen događa se i u Abidjanu, glavnom gradu Obale Bjelokosti (o čemu je već bilo govora).
  • Liberija i Sierra Leone također imaju svoju "djembe scenu", međutim, uslijed političkih zbivanja ona je vrlo malo poznata.
  • U Europi, prvenstveno u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Švicarskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Italiji, Austriji, postoji mnoštvo škola (Ré-percussions Bruxelles, Tam-tam Mandingue, Percudance…).
  • U SAD-u, u većim gradovima s većom gustoćom crnog stanovništva (Atlanta, Washington, Los Angeles, New York…), u Kanadi nešto manje.
  • Početkom devedesetih godina u Japanu i Australiji.