Djembe danas, i sutra

povijest

Krajem sedamdesetih godina, dva glazbenika su svojim radom značajno doprinijela popularizaciji djembea – Adama Dramé i Guem. Početkom devedesetih dolazi do prave eksplozije interesa za djembe na instrumentalnoj glazbenoj sceni.

Svake godine sve je veći broj učenika koji odlaze u Afriku. Također uočava se viša pedagoška razina učitelja i tehnička razina njihovih učenika. Djembe se može nabaviti gotovo u svakoj trgovini s glazbenom opremom.

Film "Djembefola" redatelja Laurenta Chevalliera, prema ideji Pierrea Marcaulta i s Mamadyjem Kargusom Keitom u "glavnoj ulozi" distribuirao se po cijelom svijetu. Sve više i više CD-ova se izdaje i prodaje. Pojavile su se prve knjige koje obrađuju ovu temu: "Le Djembe" (Serge Blanc), "A Life For The Djembe (Uschi Billmeier i Mamady Keita), "Djeliya" (Arlette Senn-Borloz, knjiga o životu Adama Draméa). Neminovno, počeo je rasti i broj grupa koje sviraju afričke perkusije: Les Percussions de Guinée, Wassa, Wofa, Doudou N'Diaye Rose, Tambours de Burundi, Farafina, Tamobours de Brazza… Organizirani su prvi perkusionistički festivali (Rencontre de Vic le Comte, Festival de Châteauvallon i međunarodni natječaj u Conakryju). Sve češće se organiziraju susreti i razmjena različitih kultura.

U Zapadnoj Africi, pod utjecajem Mande kulture, djembe ostaje vrlo popularan instrument i Gvineja u "mjesecu perkusija" organizira različite aktivnosti na tu temu.

U zapadnom svijetu, sve je veći broj tečajeva, radionica, škola, koncerata. U Francuskoj je uvedena diploma iz tradicionalnih afričkih perkusija i djembe je na taj način ušao u glazbene škole.

Djembe je dugo bio "rezerviran" za elitu profesionalnih glazbenika ili kulturnih "buntovnika" (baba coolera, punkera…), međutim, danas se stanje oko djembea "normalizira". Ono što je kod djembea privlačno je činjenica da se gotovo kod prvog susreta mogu odsvirati bas i ton i što nudi određenu sliku slobode (podržanu vječnim fantazijama zapadnjaka o Africi).

U Africi, ponovo se javlja interes mladih za djembe potaknut velikom popularnošću i društvenim uspjehom njihovih vršnjaka. Veliki problem leži u činjenici da afričke vlade, zaokupljene drugim prioritetima, nisu postavile nikakav sustav koji bi pomagao talentiranim djembefolama. Primjerice, u Gvineji postoji kriza u kojoj su dobri djembefole, odnosno oni koji bi mogli napraviti međunarodnu karijeru, vrlo rijetki. Vrlo brzo im pristupaju zapadnjaci (uslijed velike potražnje) i odvode ih sa sobom prije nego što su se zaista formirali kao glazbenici. Većinom nepismeni, oni odlaze na zapad bez ikakvih prethodnih priprema i vrlo brzo se udalje od svog kulturnog okruženja. Njihovo poznavanje poliritmije je vrlo ograničeno, a kultura plesa i perkusija ih ne zanima i nemaju neophodno potrebno vrijeme za sazrijevanje. Rizik je ogroman i samo rijetki uspijevaju napraviti karijeru na zapadu.

Kako sada stvari stoje, možemo očekivati da će se za dvadeset ili trideset godina, kad nestanu veliki bubnjari današnjice, repertoar Mandinka ritmova preseliti u velike gradove na Zapadu. Naravno, ritmovi će i dalje živjeti u afričkim selima ali do kada? Napredak, televizija, sjevernoamerička pop glazba imati će utjecaj i na tradicionalnu afričku glazbu.

Ukratko, u "djembe svijetu", sedamdesete su bile godine otkrića, osamdesete – godine istraživanja, devedesete – godine uskrsnuća, početak dvadeset i prvog stoljeća – godine jačanja, a desete godine biti će godine realizacije.