Bubnjanje i Parkinsonova bolest

Dr. Connie Tomaino,
doktor medicine (Montana - British Columbia)

s engleskog preveli:
Krešimir Oreški i Maja Lacković

"Jednom sam radila s mladićem oboljelim od Parkinsonove bolesti koji je imao problema sa započinjanjem pokreta. Istraživala sam s njim različite ritmičke obrasce. Nakon toga smo snimili kazetu s raznim vrstama afričkog bubnjanja koje je on smatrao vrlo poticajnim i koji su mu pomogli da se počne kretati. Kad god je trebao preći ulicu, pri čemu bi se u prošlosti ukočio, stavio je slušalice i slušao afričke ritmove kako bi došao na drugu stranu ulice bez da se ukoči usred prometne gužve. Mi znamo da pokretanje na ritam djeluje jer smo to klinički vidjeli. Ono što pokušavamo bolje razumjeti je pozadinski mehanizam kako to zapravo funkcionira. Kočenje kod Parkinsonove bolesti dešava se kada osoba ne može učiniti pokret i doslovce se ukopa na mjestu. Bez obzira koliko se trudila, ne može se pokrenuti. Čini se kao da je volja osobe odstranjena. Iako postoji očekivanje i želja, tijelo pacijenta ne reagira na signal.

"Čovjek koji je bio na našem kratkom programu rehabilitacije, doživio je udar i imao lakšu oduzetost lijeve strane, što znači da nije bio paraliziran, ali je izgubio osjet u lijevoj strani tijela. Nalazio se na našem fizikalnom programu rehabilitacije i trebao biti vraćen u zajednicu, ali je još uvijek teško hodao na lijevu nogu i doslovce je vukao. Njegov fizikalni terapeut smatrao je da čovjek neće biti siguran hodati uokolo bez nadzora. Optimalni cilj bio mu je da samostalno hoda uz pomoć štapa. Upitali su me postoji li nešto vezano uz glazbu što bi mu mogli preporučiti da mu pomogne osjetiti svoje tijelo, zanjihati i podići lijevu stranu te postići dojam podizanja noge unatoč ograničenog osjećaja. Zamolila sam njegovog fizikalnog terapeuta da izmjeri brzinu njegovog sigurnog hodanja, i bila je istog ritma kao i pjesma "Walking My Baby Back Home," Nat King Cola. Nekoliko sam ga puta tjedno zamolila da lagano hoda uz pjesmu, ali ono što je on učinio bilo je zanimljivo. Umjesto da samo hoda uz pjesmu, činio je vrteće korake, krećući se naprijed-natrag, gotovo kao da je plesao.

"Rekao je da je slušajući glazbu osjetio da se treba više pokretati, govoreći kako nije plesao još odkad je bio dječak. Izgleda da je sjećanje na ples još bilo prisutno, i tijelo se željelo kretati na takav način.

"Za manje od dva mjeseca mogao je podići svoju nogu na ritam, u potpunosti koordiniran u vremenu. U stvari, pred kraj drugog mjeseca ponovo je mogao osjetiti tlo. Netko bi mogao reći da je to normalan oporavak, ali mi pretpostavljamo da zato što je svoju nogu koristio drugačije, aktivirajući mišićnu memoriju na ples, to nagovješćuje da u mozgu postoji različit motorički nacrt za različite mišićne aktivnosti. Kada hodamo, koristimo jedan, kada plešemo koristimo drugi, budući da on uključuje tempo. Možda je to upalilo. Ovo je hipotetički. Klinički znamo da ta sposobnost postoji. Mi je nastojimo znanstveno dokazati. U slučaju ovog čovjeka, ritam je bio važniji od melodije, budući da je tempo ritma uz kojeg je mogao hodati bilo to što je pokrenulo promjenu. Melodija mu je pomogle da pjeva pjesmu i da se uskladi s ritmom."