Zaista voliš plesati?

Dugo sam se bavio glazbom. ...Hm...zašto prošlo vrijeme? Bavim se i sada, samo na drugi način ;-).
Hoću reći, dugo sam pratio glazbu, i ljude kako plešu... bio onaj koji im “pomaže zaplesati” birajući glazbu, stvarajući atmosferu, čak i stvarajući pjesme.

Ponekad - a, prerijetko, jer ovaj prvi dio priče (omogućavanje drugima da plešu) me je “uzeo sebi” - ponekad sam plesao i ja. Da, i kuhar jede i automehaničar ima auto i bubnjar pleše... doduše, ponekad je auto u automehaničara znate kakav. 😉

Zabavljen razmišljanjem kako da postavim atmosferu za druge, često sam zapostavljao svoj vlastiti pokret. Što sam rjeđe plesao, duže mi je trebalo da se upustim, i tek nakon duže “karijere”, začudo, kad mi je zaista dosadio ovaj “moderni” koncept u kojem se sve oko glazbe odigrava, otkrio sam ples i glazbu ponovno, iz jednog drugog kuta.

Sjećam se (i uvijek ću biti zahvalan gđi Roth i njenim učenicima) kad sam prije više od 15 godina odnio zvučnike na “5 ritmova” (do tada nisam čuo za to) i zaplesao s tim “malobrojnim” ljudima... Jer, ipak je u klubu gužva pojam kojeg ovdje nema. Tad sam rekao: “pa to je to što sam oduvijek htio!". Drugi koncept, bez standardne klupske atmosfere (čitaj: dima, alkohola, nervoznih ljudi,...) u nekom drugom svemiru, s nekim drugim pristupom. Odmah sam znao da je to moj sljedeći korak.

Ipak, život nije htio da se tad posvetim toj “plesnoj franšizi”. Napravio sam duži krug, da vidim još neke stvari, očito. Vodilo me po drugim radionicama i drugim stvarima nevezanim za ples (valjda, da steknem još iskustva), da bih godinama kasnije stvorio svoj DreamDance. Jednostavno je grunula iz mene potreba da ga stvorim. Ne zato što neki drugi ples nije valjao, nego zato što svatko od nas nekad jednostavno treba naći svoj izražaj i svoj "folder".

Već sam napominjao da često odem i na druga događanja i sudjelujem kao gost, suradnik, a ne voditelj. Ovaj sektor kojim se bavimo ne bi smio biti stvar “konkurencije” kako se često to uobičava, osim ako konkurenciju ne smatramo motivom i briefingom, brušenjem za osobni i rast kolektiva, ukupno gledajući - pozitivnom konstelacijom.

Ipak, nije ovo tema koju sam htio obraditi. Ono što sam želio spomenuti je da često čujem izraz “da, ja jako volim plesati” od osoba koje vole izlaziti, koje vole biti u atmosferama kluba ili kafića. Kako sam spomenuo, osobno sam proveo dosta (i previše) godina na taj način, često svjestan da ustvari želim nešto drugo, no to nešto drugo nije dolazilo. Tada su, osim klasičnih plesnih škola, ovakvi plesovi kao DreamDance (ili slični), bili - nikako ili bar manje dostupni. Danas jesu, srećom.

Koja je u biti razlika, osim navedenog dima i atmosfere (koja je ovdje “pitomija”, rekli bismo)?
Ono što čini razliku, po mom mišljenju, je direktni fokus na samu glazbu, na sam ples i na sebe.

Pri tom vidim kao jako važno i zagrijavanje, kojeg činimo kao na sportskom treningu prije pristupa plesu, čine se povezujemo sa svakim djelićem svog tijela. Za razliku od kluba, gdje je zagrijavanje na šanku (ili uz neko drugo sredstvo :-), ovdje se zagrijavamo pokretom. Uvodimo se u atmosferu polagano, a kad plešemo već razgibano tijelo mičemo cijelo ili barem skoro cijelo, za razliku od kluba gdje samo cupkamo i vrtimo laktove razmišljajući jel' dobro izgledamo :-).

Zatim, pod je ovdje obično čist pa, za razliku od kluba nije problem zaleći, baciti se, prokliziti i dati si sličnu slobodu. Da ne govorimo o gužvi, koje u DreamDance-u nema, pa svatko ima svoj “radni prostor” koji se mjeri u metrima, a ne u centima. Ovdje je kontekst “ajme, kako je malo ljudi” povoljan i dobrodošao. Prečesto gužvancija ne pokazuje previše visok kriterij po kojem skup možete vrednovati (nećemo sad o muhama koje idu na ...). 😉

Ostaje, naravno, izbor glazbe. Ovo je pitanje koje zahtijeva posebni članak, koji obećajem jednom i napisati. Ipak, da skratim na poantu, glazba je uvijek samo kulisa. Bitna je “predstava”. Kao i u klubovima, glazba može i na ovakvim plesovima biti raznovrsna, često je manje komercijalna i drugačije postavljena, nego obično, što daje samo po sebi meditativniju i opuštajuću atmosferu, iako nema pravila. U svakom slučaju, glazba je kulisa, ona uvjetno rečeno “nije bitna”, ne smije biti osnova i okosnica, jer okosnica ste vi i vaše unutarnje istraživanje, za razliku od kluba gdje se često na ovaj ili onaj način sviđate (ili ne) drugima. Ovdje to zadnje nije bitno.

Glazba nije ono što bi vas trebalo voditi pod svaku cijenu, voditelj/ica ste vi, vaša je brzina i vaš je tempo (pojasnit ću u slijedećem članku). Ocjenjivanje glazbe (stila,vrste...) često je ionako plod "pranja mozga" koje smo prolazili godinama na ovaj ili onaj način. Okruženje, mediji, društvo, prijatelji,... rekli su nam što je i zašto prihvatljivo slušati. I, to je još jedan faktor koji treba osvijestiti i nadići.

I finalno, na freestyle plesovima osim VODE nema stimulansa. Ostajete goli kao “od majke rođeni”. I, nakon što ste se već nekoliko puta usudili probati - otpadaju sve vaše maske, a svi vaši strahovi postaju prošlost. Tome nam obično služi alkohol ili neki drugi stimulans, što je na prvu loptu korisno i prihvatljivo, no, takve stvari ipak potiskuju problem i o(t)puštanje je samo prividno i trenutno.

Ovo ogoljivanje na prvu loptu može djelovati šokirajuće: neke je strah, nekima je dosadno (samima sa sobom? ...znakovito), nekima je naporno, nekima se svašta mota glavom... Taj dio treba nadići, to su samo bespotrebne misli... A, nekima je jednostavno odmah jako lijepo (blago njima!).

Usudite li se zaista isplesati “kako valja”, na svoje traženje ćete dobiti i objašnjenja koja su vam potencijalno potrebna da strahovi postanu prošlost, a jedino na što se možete “navući” i postati ovisni o tome – jest sam pokret, sam ples. Što finalno i nije tako loše - jeftinije je, zdravije i možete ga uvijek proizvesti sami. 😉

Dakle, ako zaista prepoznajete rečenicu “volim plesati”, dajte si mogućnost da isprobate u nekoliko navrata (jer od prve možda nećete “ukopčati”) neke od tih “alter” plesnjaka. I, ne "brijte" bez veze u glavi objašnjenja postavljena na osnovu starih šablona. Pitajte. Sve je u principu tako jednostavno, život je lijep kad opušteno plešemo i kad sanjamo... “hajde, zajedno da sanjamo” (iz pjesme grupe "Piloti").

Više o DreamDanceu...

Sljedeća prilika je ovdje !