Koan je pitanje na koje se ne može racionalno odgovoriti. Djeluje potpuno nelogično i besmisleno te zapravo služi da bi zbunilo i iscrpilo um, čije je razumijevanje života ionako ograničeno. Tek onda kad se um iscrpi, ustupa mjesto dubljoj mudrosti u nama koja nam može direktno otkriti najdublje životne istine.

Ovu su metodu još od davnih vremena koristili budistički zen-učitelji da bi u svojih učenika razvijali dublju svijest. Danas je ova metoda osuvremenjena kako bi nam pomogla u vlastitom rastu i razvoju

Prepreka da upoznamo svoju najdublju istinu

Naš je um toliko snažan da je već odavno preuzeo dominaciju nad tijelom, intuicijom, pa i glasom unutarnjeg vodstva. Iako baš danas živimo u vrijeme kad se um stimulira i puni više nego ikada, i u davna vremena taj korisni pomoćnik, koji nam pomaže da se krećemo u kompliciranom svijetu, bio je prepreka upoznavanju naše božanske prirode, naše najdublje istine.

No, učitelji zen-budizma doskočili su tom problemu kreirajući koan. Koan je nerješiva zagonetka, pitanje koje nema razumski odgovor, svojevrstan je paradoks ili božanska besmislica koja je služila da iscrpi analitički um nakon čije predaje možemo iskusiti nešto dublje. Da bismo razumjeli značenje koana i suprotnosti koje u sebi spaja, moramo se vratiti u prošlost. Smatra se da su koani nastali u tradiciji zen-budizma u Kini, no prvi koan zapravo je postavio sam Gauthama Buddha.

Ljepota ruže, ljepota života

Prema predaji, Gautama Buddha, koji je godinama svojim učenicima svakoga dana govorio i riječima im pokušavao prenijeti duhovna znanja, jednoga je dana došao pred učenike držeći u ruci ružu. Sjeo je i ostao u tišini gledajući je. Evo kako taj trenutak opisuje Osho, veliki mistik 20. stoljeća:

„Svi su se učenici čudili i pitali što je ta ruža i zašto je donosi. Ali, sjedili su tiho – nadali su se – možda će im objasniti.

I on je objasnio, ali ne riječima. Sjedio je mirno gledajući ružu. Ruža je bila nevjerojatno lijepa. A takve su bile i njegove oči, takav je bio taj tihi trenutak – bogat, u iščekivanju da će učitelj reći nešto izuzetno važno. I on je rekao – ali. nije se služio riječima. Postoje stvari koje mogu biti pokazane, ali ne mogu biti izrečene... Buddha je gledao ružu tako blaženo, izlijevajući na nju toliko blaženstva, ljubavi, blagosti i blagoslova... ali, nitko nije razumio što učitelj želi poručiti.

No, tada se začula eksplozija smijeha. I učenici su shvatili da se smije Mahakasyapa, učenik koji je već deset godina bio uz Buddhu i nikada nije progovorio ni riječi. A, toga dana – eksplozija smijeha.

Gauthama Buddha pozvao je Mahakasyapu k sebi i dao mu ružu. Ostalim učenicima j rekao: 'Što sam mogao dati riječima, dao sam vama. Ali, ono što nisam mogao prenijeti riječima, prenio sam Mahakasyapi.' “ Tako je započet neobičan prijenos unutarnjeg iskustva Istine od učitelja učeniku.

Beskrajno blaženstvo

Zapadnom čovjeku, potpuno usmjerenom na riječi, je teško razumjeti takav duboki energetski prijenos duhovnoga znanja kojemu uopće nisu potrebne riječi. I mi smo, poput ostalih Buddhinih učenika, začuđeni ovakvim prijenosom unutarnjeg iskustva istine i nije nam jasno što se zapravo dogodilo između Buddhe i Mahakasyape.

Kao što nas čudesna mistična tjelesna iscjeljenja ostavljaju bez riječi i za njih nemamo i ne možemo umom pronaći objašnjenje, tako nas i ovo trenutno i iznenadno duhovno iscjeljenje i trenutni doživljaj beskrajnog blaženstva koje je Mahakasyapa doživio u trenutku Buddhina pokazivanja ruže ostavlja zaprepaštenima.

Mistik Osho ovako opisuje simbol Buddhine ruže: „Vaše biće je mistična ruža – njezino otvaranje, cvjetanje, njezin miris... simbol je čovjeka čije biće više nije uspavano, nego je potpuno probuđeno i otvorilo je sve svoje latice te postalo osjetljivo na sve što je istinito, prekrasno i dobro – na sam sjaj postojanja.“ Buddhin koan bila je ruža – ruža koja nije govorila riječima, ali je učeniku prenijela mistično iskustvo ljepote i blaženstva života – duboku Istinu za kojom čeznu zen-budisti, ali i svi drugi ljudi, od davnina do danas, nazivajući je možda jednostavnije – srećom, ispunjenjem, unutarnjom radošću.

Doživjeti misterij

Koan je zagonetka – učitelj donosi ružu i nitko ne razumije što želi poručiti. Ali, rješenje zagonetke ne može se otkriti mozganjem, razmišljanjem, pogađanjem odgovora. Upravo suprotno od toga. Rješenja, zapravo, nema. Postoji misterij na koji učitelj ukazuje ružom, na koji upućuje koan - misterij koji učenik mora doživjeti. Postoji ljepota i blaženstvo koje postoje u nama i izvan nas, ali ih najčešće nismo svjesni jer smo zaokupljeni svojim mislima, brigama, ambicijama, strastima...

U trenutku kad te misli, brige, ambicije i problemi nestanu, otvaramo se cjelini egzistencije i u tom praznom trenutku, u tom trenutku u kojem smo svoj um ispraznili od raznih sadržaja kojima je inače neprestano zaokupljen, događa se čudo – događa se trenutni bljesak povezanosti sa svime, sa životom, kozmosom, ljepotom, ljubavi, Bogom...

U trenutku kad se Mahakasyapa toliko prepustio ljepoti ruže da su u njemu nestale sve njegove misli, brige, svi sadržaji njegova uma, u trenutku kad je postao potpuno prazan, dogodio se bljesak svijesti. I u tom trenutku bila je moguća eksplozija smijeha i duboki doživljaj blaženstva života.

Učitelj daje koan učeniku ne zato da bi on pronašao pravi odgovor, nego da bi se u umu dogodio prazni trenutak u kojem on postaje otvoren prostor u koji se može uliti božanska energija i ispuniti ga radošću, blagoslovom i ljubavlju.

Objavljeno ljubaznošću: sensaklub.hr.
Fotografije: deviantart.com.