Kako se budisti nose s ljutnjom

Ljutnja je jedna od najuobičajenijih i najdestruktivnijih zabluda, a pogađa naš um gotovo svakoga dana. Da bismo riješili problem ljutnje, prvo trebamo prepoznati ljutnju u vlastitom umu, priznati da ona šteti i nama i drugima, te se prisjetiti cijeniti dobrobiti strpljenja kada smo suočeni s teškoćama.

Zatim trebamo u svom svakodnevnom životu primjenjivati praktične metode umanjivanja svoje ljutnje, a na koncu spriječiti da se ljutnja uopće pojavi.

Zato što se temelji na preuveličavanju, ljutnja je nerealna. Njena manifestacija, kao i potiskivanje, su razarajući i ne donose nam korist. Shvativši prirodu i mane ljutnje, svoj um trebamo uvijek pažljivo promatrati, kako bismo ju prepoznali čim se počne pojavljivati, prije nego se razvije. Suprotnost ljutnji je strpljivo prihvaćanje, a ako smo ozbiljno zainteresirani za napredovanje duhovnim putem - onda nema vježbe važnije od te!

I lijepe osobe pretvara u ružne

Kad u sebi razvijemo ljutnju, naš unutarnji mir odmah nestaje, pa nam čak i tijelo postaje napeto. Taj nemir uništava naš dobar san, a kada smo ljuti, nemoguće nam je uživati, čak nam i hrana koju jedemo postaje neukusna. Ljutnja čak i inače privlačnu osobu pretvara u ružnu. Postajemo sve jadniji i, koliko god se trudili, ne uspijevamo kontrolirati svoje osjećaje.

Jedna od najštetnijih posljedica ljutnje jest ta da nas ona lišava razuma i razboritosti. U želji da uzvratimo onima za koje smatramo da su nam naštetili, izlažemo se velikoj osobnoj opasnosti zbog pukog provođenja beznačajne osvete. Da bismo uzvratili na uočenu nepravdu ili omalovažavanje, spremni smo ugroziti vlastiti posao, vezu, pa čak i dobro stanje vlastite obitelji i djece.

Razara veze i odnose s bližnjima

Kada smo ljuti, gubimo svu slobodu izbora, a nekontrolirani bijes baca nas na sve strane. Ponekad je taj slijepi bijes čak usmjeren i na naše voljene i dobrotvore. Nije, stoga, čudno da osobu koja se obično ljuti ubrzo počinju izbjegavati svi koji ju znaju. Ta nesretna žrtva svoje vlastite ćudi postaje očaj za one koji su je ranije voljeli te na kraju ostaje napuštena i sama.

Ljutnja je posebno destruktivna u vezama. Kad živimo s nekim u bliskom kontaktu, naše se osobnosti, prioriteti, interesi i načini djelovanja često sukobljavaju. S obzirom na to da toliko vremena provodimo zajedno, i s obzirom na to da tako dobro poznajemo nedostatke druge osobe, u takvim okolnostima vrlo lako postajemo kritični i nagli prema partneru te ga  optužujemo da nam život čini neugodnim.

Ako ne ulažemo stalan trud u obračunavanje s tom ljutnjom čim se pojavi, naša veza će ispaštati. Neki se par može iskreno voljeti, no ako se jedno na drugo često ljute, trenutci zajedničke sreće postajat će sve kraći, a razmaci među tim trenutcima bit će sve dulji i dulji. Na kraju, doći će do toga da, prije nego li su se oporavili od jedne svađe, već započinje druga. Kao cvijet kojeg uništi korov, ljubav ne može preživjeti u takvim okolnostima.

U bliskim odnosima, prigode za ljutnju javljaju se mnogo puta svakoga dana, pa se stoga, da bismo spriječili nagomilavanje loših osjećaja, trebamo s ljutnjom obračunati čim se ona počne javljati u našemu umu. Suđe peremo odmah poslije svakoga obroka, radije negoli da čekamo do kraja mjeseca, jer ne želimo živjeti u prljavoj kući, niti se suočavati s velikim i neugodnim poslom. Na isti način, treba ulagati trud u čišćenje nereda čim se pojavi u našem umu, jer ako mu dozvolimo da se sakuplja, bit će nam se sve teže s njime nositi i on će dovesti u opasnost i samu našu vezu.

Treba imati na umu da je svaka prilika za razvijanje ljutnje isto tako i prilika za razvijanje strpljenja. Veza u kojoj ima mnogo trzavica i sukoba također je i prilika bez premca za dekonstrukciju vlastitog samoljublja, stvarnog izvora svih naših problema. Vježbanjem uputa o strpljenju objašnjenih u knjizi ''Kako riješiti naše ljudske probleme'', autora Kelsanga Gyatsoa, svoje obiteljske odnose možemo pretvoriti u prilike za duhovni rast.

http://www.modernibudizam.com