Vrijedi li žena onoliko koliko teži u kilogramima ili je li manje više?

Najprije da razjasnimo jednu stvar: zaobljena sam ženica koja je prešla 50 godina i mislim da napokon mogu živjeti kako želim, ponašati se kako želim, izgledati kako želim, uživati u hrani i životu bez pritiska društva i nametnutih normi ponašanja i težine!

Žene dolaze u svim veličinama
Veći dio proljetnih objava na društvenim mrežama i u medijima, svaki poziv na dijetu govori ženama vrlo direktno, da nisu dovoljno dobre jer nisu dovoljno mršave. Neke od njih imaju genetsku predispoziciju za krupniju građu, neke uzimaju lijekove koje im povećavaju kilažu, neke jednostavno vole hranu, a ako nisu misice, glumice itd. ne vidim smisla da stalno gladuju i muče se.
Zdrava hrana i vježbanje je jedno, konstantan pritisak da žene od 30, 40, 50 i više godina imaju samo 2 cm masnoće oko struka je agresivno i na duže staze psihološki nezdravo.

Je li kilaža i obujam struka naša jedina vrijednost?
Jesmo li stvarno postali tako površni da druge ljude, prije svega žene gledamo po tome koliko imaju kilograma? I što ako su vitke, prekrasne, mršave, savršen vanjski fizički proizvod, a unutra nema emocija, nema duha, nema topline? Naravno da ovdje ne tvrdim kako su bucke toplije, emotivnije i duhovnije od mršavica, ali kad je fokus stalno na nečemu izvan nas, čini se da smo možda promašile poantu....

Američke marketinške vrijednosti nameću nam mršavost kao imperativ, a žena ima malih, velikih, srednjih, svakakvih i svaka od njih ima svoju kvalitetu, svoju vrijednost i bit će svjesna toga ako joj stalno mediji, a i objave drugih žena, ne govore da nije dovoljno mršava, dovoljno pametna, dovoljno dobra, dovoljno lijepa...
Žene su ženama vučice, a trebale bi biti prijateljice...

S dolaskom proljeća buknuli su postovi, koje uglavnom postavljaju žene, o djelotvornim dijetama, zadnjem času za skidanje kilograma prije ljeta itd.

Jel to stvarno ono što je važno i jedino na što treba obratiti pažnju?
Gdje je nestao rad na sebi, gdje su se izgubile tehnike kojima napredujemo i rastemo, jesu li tekstove o tome kako možemo biti bolje, sretnije, zdravije, pozitivnije, uspješnije zasjenili tekstovi o tome kako je jedino važno da budemo mršavice?
I nema veze kako živimo svoj život, s kim provodimo svoje vrijeme, kako se osjećamo, jer će nas ljudi gledati u područje struka, a ne u oči, skrivene tamnim naočalama?

Zašto ovo pišem?
Jer mislim da je svaka žena, svaka osoba predivna, jedinstvena i unikatna, jer vjerujem da nitko nema pravo reći vam da niste dovoljno dobri zbog konfekcijskog broja, boje kose, očiju itd, a sigurno ne zbog težine!
Trudite se živjeti i hraniti zdravo, budite vesele, uživajte u životu, okružite se divnim i pozitivnim ljudima jer to će se na vašem licu vidjeti bolje od svih skupih krema kojima ćete tretirati bore.

Osmijeh i sreća su jedino što se računaju, kilogrami malo gore, malo dolje – koga briga!

Željka Tokić, ljubiteljica hrane i dobrih stvari u životu


Željka Tokić
Hrvatska transpersonalna asocijacija
Telefon: 091/ 598 21 25
www.angels-city.com
www.hta.hr


Image by Renata Re from Pixabay