Samoizolacija – put do wellnessa

Tri najčešće riječi koje ovih dana ponavljamo su koronavirus, karantena i samoizolacija. Kad korona završi svoju „misiju“ mnogima će ostati samo sjećanje na samoizolaciju.

To me podsjetilo na ratne godine, kada smo svako malo bježali u sklonište. Tada sam živjela u jednoj velikoj zgradi sa stotinu stanova, koja je imala veliko atomsko sklonište. Prilikom prvih uzbuna ljudi su bili u paničnom strahu. Svatko se stiskao u svom kutu. Mnogi susjedi se nisu poznavali, pa su se pogledavali ispod oka. Bilo nas je svih generacija i različitih zdravstvenih stanja, od malih beba do teških kroničnih bolesnika. Na zvuk uzbune, svi bismo jurili niz stube prema svome mjestu u skloništu.

U meni je tada proradio moj urođeni instinkt da u svakoj situaciji nađem nešto dobro. Počela sam obilaziti ljude. Krenula sam od najugroženijih – starih i bolesnih. Pitala sam ih kako su, s kojeg su kata i mogu li im ikako pomoći. Svakome sam se nasmiješila i dodirnula ga. Zatim sam u sklonište donijela tranzistor i predložila da svi zajedno slušamo vijesti. Nakon nekoliko dana smo slušali i muziku. Počeli smo se međusobno upoznavati, razgovarati i družiti se. Ja sam ih zabavljala tako što sam im na humorističan način pričala motivacijske priče. Djeca su igrala „Čovječe ne ljuti se“ i domino. Nakon nekog vremena u našem se skloništu čuo smijeh. Ljudi više nisu bili uplašeni, na neki način su se „veselili“ uzbuni, jer nas je nevolja povezala i zbližila.

Nekoliko godina poslije, u jedno prohladno jutro, srela sam na autobusnoj stanici susjeda kojeg nisam vidjela od vremena uzbuna. Rekao mi je da mu je žao što više nema uzbuna. „Moolim?“ tako sam ga iznenađeno pogledala da je odmah dodao: „Mislim, žao mi je što više nema onog lijepog druženja.“
Njemu je samo lijepo druženje ostalo vezano uz uzbune, jer u proživljenoj situaciji uvijek ostaje otisak najsnažnijeg doživljaja.

U meni je ponovno proradio urođeni instinkt da u svakoj situaciji nađem nešto dobro, pa sam stoga odlučila da vam upravo sada ispričam svoje osobno iskustvo sa samoizolacijom.

U zadnjih sedamnaest godina, jedanput godišnje, prakticiram svjesnu samoizolaciju koja traje tri tjedna. Provodim je u svome domu, nikuda ne izlazim niti mi itko dolazi. Potpuno sam posvećena Bogu. Za to vrijeme ništa ne jedem, tako da mi ništa objektivno ne odvlači pozornost.

Iako sam dvije godine pisala kolumne inspirirane svojim životnim iskustvima, o samoizolaciji nisam pisala jer jednostavno do sada nisam imala motiv o tome pisati. Primijetila sam da to ljude ne zanima. Kada bih nekome i rekla da idem u samoizolaciju, a morala sam reći zato što tada nisam bila dostupna, eventualni komentar bi bio: „Super kad za to imaš vremena, ja si to ne mogu priuštiti“.

Čovjek se mora naći u konkretnoj situaciji da ga nešto zainteresira. Zato vas želim upravo sada, dok se nalazite u iskustvu samoizolacije, potaknuti da to iskustvo prihvatite kao blagoslov i da ga ubuduće svjesno prakticirate.

Čovjek je po svom ustrojstvu jedinstvo duha, duše, uma i tijela i svaki dio traži svoje zadovoljenje. Kad bismo zanemarili tijelo tada bi fizički atrofirali, kad bismo zanemarili dušu i um tada bismo mentalno i emotivno zaostali. Pobrinuli smo se da se to ne dogodi. Ali kako?

O svojoj se prehrani i fizičkoj kondiciji brinemo tako što slušamo stručnjake koji nam savjetuju što jesti i fitness trenere koji nas uče kako ćemo postići fizičku kondiciju. Um smo predali velikom učitelju Googleu. Samo otvorimo internet i sve znamo, ne moramo se mučiti i istraživati po prašnjavim knjigama i knjižnicama. O duši da i ne govorim. Nju smo predali potrošačkoj groznici. Nikad više kafića, putovanja, wellnessa, sportskih događanja, koncerata, šopingiranja... sve za dušu.

A što je s duhom? Njega smo također predali drugima. Divimo se nadahnutim propovijedima, u kojima nas svećenici ohrabruju Isusovim riječima „Ne boj se!“, a ipak živimo u konstantnom strahu za egzistenciju. Odlazimo na misu i svetu pričest, a nakon toga pijemo normabele. Da ne govorim o potrazi za „duhovnim učiteljima“ koji će nam dati brzi recept za sreću i uspjeh. Zašto?

Zato što ne mislimo svojom glavom i ne slušamo svoje srce. Potpuno smo se odvojili od svoje duhovne biti i okrenuli se vanjskom svijetu od kojeg očekujemo da nas spasi od egzistencijalne jeze koju stvara upravo ta odvojenost.

Korona je sve to zaustavila i rekla: okreni se čovječe sebi dok je još vrijeme. Zatvorila je kafiće, zabranila sportske turnire, kino predstave, koncerte, ograničila putovanja, a kupovinu svela na osnovne potrepštine. I sve nas poslala u samoizolaciju. Djeca ne idu u školu, roditelji ne idu na posao, bake i djedovi na ulicu. Otkazani su vjerski obredi i vjerska okupljanja, pa i odlazak na hodočašće u Meku.

Cjepiva još nema i jedino što nam preostaje u zaštiti od koronavirusa su pranje ruku i samoizolacija. Za pranje ruku smo dobili detaljne upute koje se non-stop vrte na sve strane. Ako nismo znali kako se peru ruke, sad ćemo sigurno naučiti.

Dozvolite mi da vam, s obzirom na moje dugogodišnje iskustvo, dam nekoliko uputa u svezi ove druge mjere predostrožnosti – samoizolacije. Moje upute nisu obvezne kao što su pranje ruku i socijalna distanca, ali vam mogu promijeniti život. Želim vam reći da samoizolaciju možete pretvoriti u wellness, jer je to idealno vrijeme koje možete posvetiti svome duhu i tijelu. Sjetite se samo koliko puta ste rekli da nemate vremena za sebe. Evo, sad imate.

Kao prvo vam predlažem organizirati svoje vrijeme. Napravite dnevni raspored. Odlučite da ćete sve svoje dnevne poslove obaviti za recimo osam sati, da vam za spavanje treba također oko osam sati, za druženje s članovima obitelji oko četiri sata i za boravak „u svom svijetu“ oko četiri sata. I držite se tog rasporeda. To su ciljne strukture, i ako ih poštujete, imat ćete dovoljno vremena za sve aktivnosti, nećete nepotrebno gubiti energiju i dobro ćete se osjećati.

Kao drugo, odlučite da za vrijeme osame nećete telefonirati, slati poruke, gledati televiziju, internet, mobitel. Ostanite sami sa sobom. To vrijeme provedite isključivo posvećeni svome duhu i tijelu. Molite, meditirajte, kontemplirajte, svjesno dišite, radite gimnastiku i druge fizičke vježbe, razmišljajte o svom životu. Budite u tišini i miru. Sami. Budite svjesni da je to najteža stvar na svijetu, jer se susrećete i s onom stranom sebe koju u socijalnim kontaktima potiskujete i projicirate na vanjski svijet. Ohrabrujem vas da izdržite, jer je put k sebi prvi (i jedini) korak na dugom putu izlaska iz svih nedaća.

Kao treće, pišite! Pisanje će vam pomoći da se usredotočite na sebe, ali i da si „olakšate dušu“. Pišite samo o sebi i to sve što vam padne na pamet u trenutku dok pišete. Možete i po temama. Pišite primjerice jedan, dva ili koliko vam treba dana o svom odnosu prema tijelu, sve što vas muči, što biste po tom pitanju željeli postići. Drugi put pišite o svojim odnosima s ljudima, treći put o svome odnosu prema novcu i tako dalje. Pišite olovkom na papiru! Napisano možete pročitati i baciti. Dobro je postavljati pitanja. Odgovori će već doći, o njima ne trebate razmišljati. Budite potpuno iskreni. Zamislite da pišete svom najboljem prijatelju za kojeg znate da će vas sigurno razumjeti i da mu možete reći vaše najskrovitije misli. Taj prijatelj je vaše istinsko biće, to je vaš duh u vašoj duši. Pišite toliko dugo dok ne izbacite sve sadržaje svijesti. Nije važno koliko vam treba vremena. Ja sam prije puno, puno godina provela mjesec dana u samoizolaciji pišući po cijeli dan samo o svojim uvjerenjima, očekivanjima, odnosima, emocijama... Nakon toga sam se doslovno preporodila. Nemojte procjenjivati što pišete, to ionako nitko drugi neće čitati, a onaj kome pišete to već sve zna.

Evo zašto je to važno. Kroz pisanje ćete izbacivati misli i osjećaje koji zatrpavaju i zagađuju vašu dušu i sve više ćete oslobađati čisti prostor za duhovnu prisutnost, a što će se u konačnici odraziti i na vaš imunološki sustav. Naime, samo snažan duh omogućuje snažan imunološki sustav koji se bez problema nosi sa svakim virusom, bakterijom i ostalim antigenima. Naš imunološki sustav je sposoban prepoznati milijune različitih antigena i može proizvesti potrebne tvari da uništi gotovo sve njih.

Međutim, ako nemamo duhovno uporište, ako smo u svojoj svijesti odvojeni od svoje duhovne biti, tada je homeostaza narušena, što slabi naš imunološki sustav i čini ga podložnim infekcijama.
To je objašnjenje zbog čega u pandemiji koronavirusa nema smrtnih slučajeva kod male djece ispod devet godina starosti. Mala djeca su prostodušna, što znači da su im duše još čiste i pune duha. Ona bezbrižno žive u sadašnjem danu, ne strahujući za svoju budućnost. Na to je Isus mislio kad je rekao: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18,3)

Možda se pitate što ja radim za vrijeme samoizolacije. Ne radim ništa, čak niti ne jedem. Samo sam Bogu zahvalna. To je kontemplacija koju sam davno naučila od jednog nepoznatog svećenika iz 14. stoljeća: što dublje uroniti u „oblak neznanja“. Ipak, to je vrijeme intenzivnog sabiranja, bezbrižnosti i skupljanja snage za nove životne izazove.

Samoizolaciju doživljavam kao penjanje na visoku planinu. Poslije svake samoizolacije horizont mi je sve širi. Iako sam u to vrijeme fizički sama, ne osjećam samoću već osjećam unutarnju ispunjenost i duhovnu prisutnost.

Međutim, samoizolacija ima i svog „neprijatelja“. To je naš um koji stalno traži nešto na što će usmjeriti pozornost, što i ne bi bio problem kad bismo njime mogli slobodno upravljati. Problem je u tome što je naš um stekao naviku gledati prema van, a ne prema unutra, jer je postao toliko očaran vanjskim slikama, mirisima, dodirima, okusima i zvukovima da ga je teško preusmjeriti na njegovu zadaću. A zadaća mu je da sluša srce i ostvaruje ono što duša i srce žele.

Shvatila sam da se um ponaša kao Bukefal, konj Aleksandra Velikog, koji se plašio svoje sjene pa se nije dao uzjahati. Međutim kad ga je Aleksandar postavio tako da ne vidi svoju sjenu konj mu je dopustio da ga jaše. Naime, okrenuo ga je prema suncu. Isto se događa i s našim umom. Sve dok bude zabavljen vanjskim objektima (svojom sjenom), neće se dati „uzjahati“, ali kad ga okrenemo prema suncu – svome srcu, postat ćemo njegov gospodar. Tada ćemo um uskladiti s duhom.

Otkada sam svladala vještinu preusmjeravanja pozornosti koristim je svakodnevno stotinu puta, jer sam svakodnevno izložena različitim situacijama, a znam da samo o meni ovisi hoću li se uplašiti i predati malodušnosti ili ću svoju pozornost usmjeriti prema Bogu.

Meni u tome pomažu Isusove riječi: „Ne bojte se!“ koje mi daju snagu da savladam sve životne izazove i da ne postanem malodušna. Netko je izbrojao da je ta riječ u Svetom pismu spomenuta 365 puta. Svaki dan novo ohrabrenje. Itekako potrebno.

I na kraju vam želim reći zašto sam izabrala samoizolaciju kao svoj životni stil. Zato što je to wellness za moj duh i tijelo. Zašto wellness?

Zato što je wellness stil života koji podrazumijeva postizanje savršene ravnoteže duha i tijela.
Definicija wellnessa, koju koristi Nacionalni Wellness institut (SAD), kaže: wellness je aktivan proces kroz koji ljudi postaju odgovorni i spremni donositi odluke i provoditi aktivnosti usmjerene na uspješno postojanje.
Bez samoizolacije wellness nije moguć. Ona omogućuje da u tišini i miru uronimo duboko u sebe i spoznamo da smo duhovno biće u tjelesnom obliku. Tada smo jedinstvo duha i tijela.

Ohrabrujem vas da krenete. Možda prvo s pola sata dnevne osame, pa potom vrijeme postupno povećavajte. Kako vam god odgovara, ali krenite. „Ne bojte se!“

I zapamtite, Bog ne kažnjava, On samo šalje prilike za rast, ako ih doživimo na taj način.

duhovna akademija logoNapisala: Natalie Luks,
autorica knjige: Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti ( dostupna u knjižarama )
Kontakt: neda.luks@gmail.com
https://www.skolasvjesnogzivljenja.com/