S razvojne točke gledano, naš odnos s majkom služi kao obrazac po kojem se odnosimo prema sebi. Jer kada smo bile malene, introjicirale smo, naravno, ova vjerovanja i stajališta te smo na osnovu tih unutarnjih preslika gradile vlastita vjerovanja i osjećaj sebstva. Naučile smo tretirati se na način na koji je naša majka tretirala sebe.
U ovisnosti o naboju vezanosti koje smo kao dijete proživljavale s majkom, majčin glas ostao je suportivan, utješan, skrban – glas koji nas poslaguje kada smo zbunjene ili koji nas bodri kada se suočavamo s izazovima. Ali i glas koji zove na uzbunu! Unutarnji kritičari, naime, često govore majčinim glasom i mi se osjećamo zapretano, neslobodno, sumnjičavo, nemoćno, posramljeno...
Iako smo odrasle, odnos između majke i kćeri nastavlja živjeti u našoj psihi.
U jednom trenutku u životu se moramo suočiti s time da naše majke ne zadovoljavaju naše potrebe i da to nikada neće niti moći u onoj mjeri u kojoj nam je (bilo) potrebno. To spoznavanje ujedno je i svojevrsno žalovanje kroz koje prolazimo, dubinski i temeljito. Žalujemo načine na koje smo pokušavale nadomiještati majčine nedostatke. Jer biološka nas je majka mogla voljeti samo u onoj mjeri u kojoj je voljela samu sebe.
U suočavanju s nelagodom, uviđamo da je onaj osjećaj bremenitosti za koji smo mislile da je iskonski naš teret, zapravo utjecaj našeg doživljaja biološke majke, često i boli koju smo – iz ljubavi i odanosti, a nerijetko i iz inata – preuzele na sebe. Ali taj se teret može umanjiti, može ga se svjesno istražiti, u nastojanju da mu kažemo konačno «zbogom»: umjesto da umanjujemo vlastitu vrijednost, možemo s punim povjerenjem u sebe ostvariti cjelovitost samoroditeljstva.
Sve je ovo psihički izuzetno dinamično, a dinamične procese najbolje se istražuje dinamičnom metodom: Psihodrama je svakako jedna od njih, jer se u psihodrami dinamično, akcijski i živo upuštamo u plastično oživotvorenje unutarnjih psihičkih sadržaja i figura. Kaže se da je u psihodrami sve moguće, a u kontekstu majčinstva, moguće je istražiti kako da od duplikata biološke majke načinimo majku kakvu smo si oduvijek željele – unutarnju figuru koja terapijski tretira omaške i zablude, pogrešna vjerovanja i naivna očekivanja, uz istovremeni oprez u onim situacijama u kojima je zazor potreban.
O živoj tehnici tretiranja duše, o filozofiji i svjetonazoru psihodrame, o ovoj metodi kao izuzetno moćnoj tehnici i individualne i grupne psihoterapije kao i o tome zbog čega je samomajčinstvo esencijalno za dinamične procese bilo kojeg iskustva, održat će u utorak, 27. 10. 2015., u Gundulićevoj 19/1 (CIR) u 19 sati otvoreno predavanje.
Dođite, čitajte nas i pišite nam
http://edukaliptus.com/
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Nekom mama krila sveže, nekom mama krila sreže.
M. Antić
