Dobar tajming je esencijalan. Revolucija svijesti je jedna od mogućnosti.
Dobra akcija u krivo vrijeme je kao da se napravilo krivo. Nekada je najteže ne napraviti ništa, pogotovo kada su impulzivne reakcije prisutne.
Prvo se povucimo u sebe na mjesto odakle dolazimo i odakle zapravo promatramo svijet. Zatim promatrajmo neutralno što se događa i osjećajmo reakcije koje to izaziva u nama. Tada i dalje ne djelujemo. Samo razlučujemo.
Pogledajmo treba li netko našu praktičnu pomoć u ovom trenutku (razgovor, emotivnu podršku, odlazak u kupovinu, vožnju autom, skuhati hranu, ići po lijek, izvesti psa, pružiti smještaj, nasmijati se). Takva pomoć ne treba filozofsko promišljanje ni veliko planiranje. To je ono što uvijek možeš napraviti i što je tvoja dužnost kao svjesnog ljudskog bića. U međuvremenu će doći spoznaje iz promatranja koje će ti dati odgovor na što se ZAPRAVO događa, a ne što se PRIVIDNO događa na površini.
Ovaj sociološko-psihološki eksperment u kojem sudjelujemo nije ni započeo, a životi se drastično mijenjaju. Predložio bih da čuvate mentalnu i emotivnu snagu i da ne ulazite u borbu, nije vrijeme. Vi ćete kao svjesni građani zasigurno biti pozvani na djelovanje i obranu slobode, digniteta i svjesnosti kada se pokažu prave okolnosti i kada istina krene isplivavati na površinu.
Imati ćemo nekoliko mogućih ishoda ove krize.
Jedan mogući ishod je da u roku od nekoliko tjedana, građanskom disciplinom i poslušnošću, privedemo kraju širenje bolesti te zahtjevamo povratak na “život kakav je bio”, čime bismo uistinu propustili jednu dobru priliku za pravu promjenu, ali bismo vidjeli i koliko ljudi jednostavno želi ostati uljuljano u prividnu sigurnost zapadne demokracije i kapitalizma. Kažem prividnu jer se sada u većem dijelu Europe i sjeverne Amerike pokazuje razina panike, nesigurnosti i nespremnosti da se kao društvo kvalitetno i smireno nosimo sa kriznom situacijom.
Druga mogućnost je da bismo pristali na disciplinu i poslušnost koja bi se trajno produžila te, u ime naše sigurnosti i opstanka, dovela do društvenog distanciranja, razdvajanja u svoje kuće i stanove, prestanka rukovanja, ljubljenja i grljenja, prijenosa trgovine na internet uz dostavu svega na kućnu adresu, ograničenja putovanja i kretanja te, ukratko rečeno, razdvajanja ljudi kao u scenariju Orwellove 1984. Zvuči li vam primamljivo? Naravno da vlade neće to tako predstaviti jer nitko normalan ne bi na to pristao, ali to bi se korak po korak provelo kroz godine, kao što je Hitler napravio u svoje doba ili George W. Bush u svoje.
Treći mogući ishod je da bismo odigrali svoju ulogu povlačenja u kuće i distanciranja od drugih ljudi nekoliko tjedana čime bismo uvidjeli ljepotu jednostavnosti života te bismo shvatili da možemo lako i ugodno živjeti bez milijun stvari za koje nam nameću da nam trebaju. Od jednom, u shvaćanju blizine smrti i nesigurnosti sistema kojem smo dali povjerenje, vidjeli bismo da nam onaj najnoviji mobitel, sva ona elektronika, petsto komada odjeće i dvadeset komada obuće u ormaru, sav onaj najmještaj i suveniri, svi oni ukrasi i nakit, sav onaj beskonačni izbor okusa grickalica, slatkiša i hrane, ona još jedna tračerska kava na rivi ili špici, još jedan trgovački mega centar, još jedna traka autoputa, još jedna diploma ili certifikat, još jedno nešto, neće povećati sreću i zadovoljstvo življenja ili nam dati smisao rođenja. Shvatili bismo da mi ne pripadamo državi, nego ona nama. Mi nismo nečiji građani, nego je netko naš. Mi nismo vladini subjekti, ona je naš sluga i službenik. Mi nismo porezni obveznici, mi smo financijeri zajdničkog dobra. Mi nismo kreditni dužnici, mi smo izvor i temelj novca. Mi nismo pripadnici nacije, ona je naš kanal izražavanja zajedništva i pripadnosti jedni drugima. Mi smo slobodni ljudi koji se udružuju i formiraju zajednicu koja će im služiti i olakšavati život, a ne nametati i kontrolirati. Takvi svjesni ljudi u takvoj zajednici ne trebaju policiju ili inspektora da im nameče pravila i prisiljava na poštovanje karantene ili odluka u slučaju prirodne nepogode. Takvi ljudi sami zajednički odlučuju o najboljoj akciji kako bi zaštitili svoj opstanak i budućnost zajednice te bez prigovara sudjeluju u bilo kojoj potrebnoj mjeri ili karanteni, bez straha i panike te bez osjećaja da im je “netko izvan njih” to nametnu. U takvoj zajednici nema osjećaja za “mi” i “oni”, jer mi sami smo izvor pravila i odluka. U takvoj zajednici se ne bismo susprezati napraviti što je potrebno zbog straha od ekonomskog pada jer ne bismo bili robovi tog ekonomskog napretka. Ekonomija bi bila naš sluga, a ne mi njen. Zaustavili bismo zrakoplove, željeznice, autobuse, škole, restorane i proizvodnju jer mi ne bismo bili ti koji postoje da bi opsluživati taj sistem. On bi postojao da služi nama te bismo ga ugasili kada nije potreban, kao što spremimo mikser u kuhinji kada ga ne koristimo. Nekoliko tjedana zaustavljanja ne bi realno štetilo nikome jer svega imamo i više nego dovoljno za nekoliko mjeseci ili godina. Štetilo bi onome što nije realno, onome što se ne može pojesti ili nositi ili voziti. Ali svjesni ljudi nisu tu da služe nerealnom pa to ne bi bio problem. Nerealno bi nestalo i to bi bio još jedan korak slobode.
Osjeti.
Sačekaj pravo vrijeme.
Budi spreman javno djelovati kada budeš pozvan.
To je ono za čim žudi tvoje srce. Srce nije kmecavo, mlako, osrednje ili uplašeno. Srce je hrabro, odvažno, vatreno, nadahnuto i stremi prema visini koja izvire iz dubine njegovog mira i ljubavi.
