I zabava je dio svetačkog života

 Ovu dvojicu kompića sadhua sa slike srela sam nedavno u indijskom gradu Varanasiju.

Među tisuća svetih ljudi, sadhua, meditanata, pandita, onih autentičnih i uronjenih u svoju nutrinu, postoji i jedna velika ekipa koja nastoji od zanesenih zapadnjaka ušićariti koju kintu i osigurati si egzistenciju.
Prva misao strogog, osuđivačkog uma bila mi je "gle fejkera, tu su i sveci na tržištu, nema džabe ni u stare babe".
Al ova dva lika su me debelo nasmijala, em se dobro zabavljaju šetajući ovako kostimirani, s uvježbanom koreografijom, em su simpa i malo tko ostane imun na njihovu simpatičnost i performativne sposobnosti.
Malo rade, malo odmaraju. Ako ne rade, može ih se sresti kako pod zidićem spavaju na glavnog ghatu, bez jastuka, vreće za spavanje, ništa im ne smeta. Dala sam im nešto rupija, dozvolili su slikanje i čekali nove "mušterije".
Baš si nešto mislim, u mojem ograničenom konceptu, svetački život bio je nešto užasno ozbiljno.
Iste večeri, sreli smo ShivaShakti swamija, pametnog i razgovorljivog učitelja ayurvedske medicine koji nam se obratio i pitao otkud smo. Čuo je za Hrvatsku, za Zagreb, nekoć davno imao je i učenike iz Zagreba.
Pitala sam ga koju bi duhovnu praksu preporučio. Nepretenciozno i jednostavno je odgovorio, "life is practise and how you handle it".
Stvari su izgleda puno jednostavnije nego što mi se činilo. Život sam takav kakav već je dovoljno svet.


Piše: Sanja Baković