Kroz mekše opne lakše prolazi ljubav

"Dolazi propast svijeta!", nekoliko je puta glasno ponovio čovjek kod kojeg sam na Britancu te nedjelje kupila knjige. 
Povjerovati mu ili ne, odgodila sam za kasnije. Nedostajala su mu četiri prednja zuba, vrpoljio se uznemiren, još je rekao: "evo za dvaest kuna nosi sve".

Isti taj dan, jedna cura je u tramvaju nekoliko slika nagurala u veliku platnenu torbu
i u monologu nekoliko puta ponovila (ne zna se kome): "sistem je uništio sve".

Previše je to misli bilo za nedjelju kojoj je prijetio snijeg, onaj zakašnjeli kojeg smo čekali od Božića.

Odlučila sam ne nazvati mamu i tatu. Odgodit ću ih za kasnije.

Ona bi ionako rekla: "u boršu si nabila previše šušnja, zato sve gubiš".

On bi rekao: "te tvoje juhe bez ičega, da si barenko dvo kokošja krila stavila,
i ča je to uopće heljda?"

Odgodit ću sve kao što je nas odgodio snijeg i stavio nas na čekanje.

Pustio je da nas mine želja.

Da popusti opsesija.

Odgodit ću. Neću odustati. Tek malo pričekati.

Neka odstoji.

Neka oštrica otupi.

Kroz mekše opne lakše prolazi ljubav. 

Piše: Sanja Baković