Panika, panika: pustinjak bez Wi-Fi-a

Već nekoliko godina maštam o ljetovanju u osami, na pustinjački način. Znam neke ljude koji odu na svjetionik ne bi li našli mir, a nakon tri sata kad se raspakiraju, na Facebooku naprave album, i izvijeste nas kako je to biti pustinjak. Pusto je biti pustinjak. Sva ta ogromna potreba za komunikacijom, razmjenom misli, osjećaja, uvjerenja, perspektiva, odjednom se nađe na praznom polju, bez druge strane koja bi rekla svoje, koja bi pohvalila ili se suprotstavila. Odjednom tišina. Trusno područje. Panika! Ima li koga???

Ali želim...da me nitko ne gnjavi. Da ne slušam trivijalne teme i loše vijesti. Ne želim znati jesu li opet trudne žene nogometaša ni gdje na obali pjeva Maja Šuput. Svako im dobro želim svima, al me ne zanimaju. Ali...samo da mi ta pustara ima dobru klimu. I da ima jak signal za mobitel i Wi-Fi. I redovnu opskrbu zdrave hrane. I da mi funkcionira Facebook i sve aplikacije.

Turizam je jedna mašinerija koja teži omasovljenju, to je naprosto u njegovoj prirodi, i naravno, ništa kontra turizma, hrani i oblači ovu državu i puni njezin proračun, nije da smo u prilici previše lajat kontra njega...

No, s godinama je prirodno da čovjek poželi uvalu za sebe. Plažu za sebe. Kafić za sebe. Ili barem ako već mora biti ljudi, da su to neki tihi i pristojni ljudi. Zaobiđite me Zrća i ludi partiji, buko, jednorozi na napuhavanje...ako je ikako moguće, ako može za mene jedan sanatorij na pučinskim otocima, da bude samo moj, samo cvrčci, šum valova, vjetar, i zvuk brodskog motora koji bi s kopna dovezao namirnice. I da naglasim, svakako dobar signal za mobitel, i Wi-Fi, i klima u apartmanu, i ako bi trajektom mogao stizati punozrni kruh bez glutena, i organsko voće.
Kad se sve zbroji, bilo bi to pustinjaštvo bez izlaska iz zone komfora.
Za mene nema dileme, rođena sam na otoku, pa najveći dio svojeg godišnjeg odmora provodim s familijom na istom tom otoku, s puno obiteljskih ručkova na kojima govore svi u isti glas, s više dnevnih kupanja, ujutro, prije obida, posli obida, popodne, a kad je vruće i noću. U tim mojim ljetovanjima ima prirode, mora, prijateljstva, ljubavi, ali mira nema previše. Neprestano netko odlazi, dolazi, zove, gladan je, žedan je, potrebe se ukrštavaju, ponekad zaiskri...Stara je duhovnjačka šala, ako misliš da si se prosvijetlio, odi na ručak s familijom.
Čežnja za pustinjaštvom ostaje mi kao neka vrsta neostvarive utopije.
Jedino što mogu je živjeti u ovoj stvarnosti kakva jest, najbolje što mogu, prihvaćajući vlastitu ovisnost o drugima, o obitelji, o prijateljima, o dvosmjernoj komunikaciji, i u svemu tome ostati ok, bez da režim na sebe i druge, u relativnom miru. S klimom i Wi-Fi-om, naravno!

Om Shanti! (Mir svima!)

Piše: Sanja Baković