Venecija

Trebalo mi je mnogo da osjetim Veneciju. Prva dva puta bila sam znojni turist u gomili tijekom karnevala (najnezahvalnije i najneinspirativnije doba za posjet), sunce je imalo svijetlo žuto zeleno smeđu boju na zelenkasto sivoj površini vode, ostavljajući me ravnodušnom - još jedno mjesto iscrpljeno u mašti, kroz knjige, kroz imaginaciju; gledala sam lijepu crkvu na glavnom trgu, gubila se u ulicama koje mogu biti bilo gdje i nigdje, iscrpljivala se hodanjem po mostovima, tako zaboravljivim; sjedila po kafićima, preskupim, tako zaboravljivim.

Ali vratila sam se. Opet. Pa opet. Pa opet. Pa još tri puta.

I pala je noć…

...Tiepolovi oslikani svodovi obasjani fenjerima, mutno tamno žuto svjetlo bačeno na njegove freske u palaći Labia, Banquet Kleopatre i susret nje i Antonia koji se, ovako noću, doima tajan iako popraćen gomilom; Carpaccio u St. Giorgio Schiavoni, Marchesa Luisa Casati hoda gola ispod bunde, zvjerajući crnim kolobarima, češući rubove krzna o vlažne kuteve sjecišta uskih ulica, stiže u Fortunyjev atelje u gotičku Fortuny Palazzo s D'Annunzijevim ljubavnim pismom u džepu, isprobava kreaciju šivanu po mjeri, razgovaraju i puše do jutra; prigušeni krikovi slasti Casanovinih ljubavnica, crveno-crne čipkaste podvezice i bijele maske, ludački smijeh; džepari u sjenama, džepne knjižice zabranjenih ilustracija za dva dukata; sve zamislive nijanse sive i crne utopile su u sebe boje mletačkih Vojvotkinja obučenih u Fortunyja (Albertina!!), i one jarkije, one kurtizana; odbljesci vriskova na skupim vazama murano stakla, na mutnoj površini vode, istoj onoj koju tako često vidim u snovima, o čijoj simbolici ne želim razmišljati; vidim grad što jasno nazire svoj kraj; kao cvijet u vazi, tako je kičma ovog grada uronjena u vodu što će je usisati natrag u utrobu iz koje se izdiže, i to tako bolno očigledno, utješno izvjesno; krilati lavovi ne lete nikamo, gravitacija im sporo presuđuje; svaki je kamen ovdje istodobno svet i proklet; mramorni se stupovi bijele i strše poput povađenih rebara; pratim pogledom bršljan što izvire iz vode, penje se po zidu zgrade i pokušava ugušiti mali balkon s kojeg dopire ljubavničko stenjanje; slatko-kiseli vonj kanala što isparava kugu, i maglu, i još štošta - kulisa iz snova za pokoje plutajuće truplo na koje se nitko ne obazire jer su život i smrt materije ravnopravni, kao i smrad i luksuz; šuštanj što ga ne proizvodi voda već razmetanje golubova; odjednom za mene, o Bože, izranja iz crnila Ruskinova Venecija: arhitektura gotike, Bizanta, renesanse, Venecija obuhvaćena Ruskinovim intelektom i pronicljivošću, posvećenošću, utopizmom; Matoš srdito psuje i srdito piše, Brodsky kašlje i piše, potom Henry James, Hemingway pije Montgomery u Harrys-u, Wagner se naginje kroz staklena vrata Floriana u najcrniju noć nad St. Marcom, Proust piše remek djelo nad remek djelima uronjen u jednu paralelnu Veneciju koja egzisira daleko od one vidljive nama smrtnicima; uronjen u sivi grad sjećanja, u

"... slike što u jednom trenutku pružaju radost nalik na izvjesnost..."

I evo me opet, po šesti put razočaravam svoje prijatelje i ljubavnike ne čineći ništa što bi činio svaki normalan čovjek kad nekamo ode; ali kako da natjeram sebe kupiti neki suvenir, neku stvar kao opipljiv dokaz da sam bila ovdje (sa stvarima sam brzopleta, moguće se pogube, slome, budu zaboravljene), kako da potražim neko popularno mjesto i pokažem svoje sretno lice kameri, kad me obuzima nenadan Osjećaj (!); kad zurim prestravljena u mutnu vodu, istu onu koju vidim u snovima; kad imam oči koje je dovoljno zatvoriti i nema više mene ovdje, vidim slike što ih opisuje utješan šapat iza mog lijevog ramena,

"…slike što u jednom trenutku pružaju radost nalik na izvjesnost..."

 Piše: Lana Helena Hulenić

lana.hulenic@gmail.com
http://lanahelena.com/