U EUROPSKU UNIJU S HRENGLESKIM JEZIKOM

I to smo dočekali: dana 1. srpnja 2013. godine hrvatski jezik postaje 24. službeni jezik Europske unije, a Hrvatska 28. članica te zajednice država. Hrvatski postaje ravnopravan sa svim ostalim jezicima pa više nije moguće njegovo ''utapanje'' u slične slavenske jezike. Iako su stručnjaci, primjerice iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, istaknuli trajnu zauzetost za hrvatski jezik i intenzivnu suradnju s prevoditeljskim uredom u Bruxellesu, stvarnost u Hrvatskoj opovrgava brigu o njemu. Umjesto da budemo ponosni što i jezično ulazimo u birano društvo, trebali bismo se zapravo stidjeti i biti žalosni jer zajednici uređenih pravila i propisa nudimo gotovo poluproizvod. I govorni i standardni jezik naružili smo preuzimanjem engleskih riječi kako se i gdje tko dosjeti. Među novotarijama je svakako family day, koji se šepiri po raznoraznim promidžbenim letcima i porukama. Kako su potkraj lipnja Hrvati uobičajeno spajali dva praznika (22. i 25. lipnja), turističke su agencije uz ostalo nudile family day, kao da dosad nitko nije čuo za obiteljsko druženje, obiteljski odmor i tomu slično.


Posrijedi nije čak anglizam jer anglizmi su, kako objašnjava Nives Opačić u svojoj knjizi Hrvatski ni u zagradama (Hrvatska sveučilišna naklada, 2012.), riječi engleskoga podrijetla, ali već udomaćene u hrvatskome jeziku, i to nakon prilagodbe u skladu sa zakonitostima hrvatskoga jezika (npr. tenis, tenisač, tenisko igralište, teniska loptica; makadam, makadamska cesta itd.). Jezična pomodnost, bezglavo preuzimanje engleskih sintagmi kad za to nema ni jednoga valjanog (ne samo jezičnog) razloga, stranca koji dođe u Hrvatsku, s obzirom na javne natpise, mogla bi čak i zbuniti. Mogao bi pomisliti da je stigao u kakvu englesku koloniju jer engleski jezik Hrvati nažalost počinju osjećati svojim više od vlastitoga.
Hoće li se štogod u javnoj svijesti o materinskome i standardnom jeziku promijeniti s Hrvatskim pravopisom što ga je uz ulazak Hrvatske u Europsku uniju najavio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, tek ćemo vidjeti. Bude li se taj pravopis primjenjivao u školama i javnim ustanovama, bit će to tek početak sustavne brige o vlastitu jeziku koji je već formalno dospio u birano europsko društvo. No birano društvo ne tiče se kako ćemo urediti ni što ćemo učiniti s onim što je za svaki narod neizmjerno važan oblik identiteta. Prije nego štogod pompozno zabilježimo na engleskome, trebali bismo se sjetiti da smo primjerice obiteljska druženja imali i dok smo bili pod utjecajem nekih drugih jezika (npr. njemačkoga, talijanskoga i mađarskog). Sada nam nitko ništa ne nameće pa bi bilo normalno da pišemo i govorimo hrvatski. Makar se to brojnim Hrvatima i ne svidjelo.

Maja Matković, prof.

NEPISMENOST MJESECA
nepismenost-2013-7

Izvor: Editor plus, arhiv

Ovu smo fotografiju zabilježili na jednom od brojnih izloga u strogom centru grada Zagreba. Pogrešno je upotrijebljen određeni vid pridjeva velik/veliki. Naime, određeni vid odgovara na pitanje ''koji?'', a neodređeni na pitanje ''kakav?''. Govorimo li o čemu poznatome rabit ćemo određeni vid pridjeva, dok ćemo govoreći o čemu nepoznatom rabiti neodređeni vid pridjeva. Primjerice, u tekstu u kojemu spominjemo trosjed koji je crvene boje najprije ćemo rabiti neodređeni vid pridjeva: ''Ovaj trosjed je crven.'' Dalje u tekstu, kada smo čitatelje već informirali o tome kako je trosjed crvene boje, valja rabiti određeni vid pridjeva, naprimjer: ''Crveni trosjed premjestili smo u drugu sobu.'' Dakle, budući da u izloženom napisu zasigurno nije riječ o tome koji je izbor, ispravno je rabiti neodređeni vid pridjeva (velik izbor). Nadalje, postavlja se pitanje je li trebalo staviti zarez iza pridjeva dječji u genitivu singulara (dječje). Ako je riječ o dječjoj, ženskoj i muškoj odjeći kao trima zasebnim kategorijama, tada je zarez definitivno trebalo staviti iza pridjeva dječji. No ako je ipak riječ o dvjema kategorijama – dječjoj ženskoj i dječjoj muškoj – tada zarez iza pridjeva dječji nije bilo potrebno staviti. Što je u ovom slučaju pjesnik htio reći, vjerojatno nikad nećemo saznati...

Nepismenost mjeseca komentirao: Ivan Ćesić, prof.

Izvor: editorplus.hr