Za dobre stvari ne postoji loše vreme

Ratko i Radiša Teofilović

''Za dobre stvari ne postoji loše vreme''

Kada su 1994. godine braća Ratko i Radiša Teofilović snimili svoje prve snimke za Radio Beograd, nisu vjerojatno ni slutili da će u godinama koje su uslijedile obići svijet pjevajući stare srpske i balkanske pjesme. Specifičnim vokalnim izrazom, blizanci Teofilović osvojili su svjetsku javnost svojim fenomenalnim glasovima, otkrivši gotovo zaboravljene vokalne melodije sa Balkana. Iza njih su danas tri studijska albuma, turneje po cijelom svijetu, predavanja po prestižnim univerzitetima i status world music zvijezda Srbije. 28. veljače u kazalištu Kerempuh u Zagrebu, zajedno sa gitarističkim virtuozom Miroslavom Tadićem, predstavit će svoj posljednji studijski album 'Vidarica'.

 

Odrasli ste pjevajući u pjevačkom horu ''Stevan Mokranjac'' u Čačku, gdje ste se susreli sa raznim muzičkim žanrovima i stilovima. Pjevali ste duhovnu i sakralnu glazbu, slušali klasičnu i tradicionalnu muziku, upoznali se sa klapskim pjevanjem... U kojem ste trenutku odlučili napustiti zbor i u potpunosti se posvetiti vašem samostalnom dvoglasnom pjevanju?

Hor nismo namerno napustili, već se iznenadnim odlaskom našeg dirigenta Predraga Peruničića dogodila velika praznina. Hora više nije bilo i tražili smo put kojim ćemo nastaviti naše bavljenje muzikom. U tom trenutku nismo ni razmišljali da će muzika postati naš život. Slušajući Radio Beograd, došli smo do velikog broja muzičkih zapisa, koje smo snimali i napravili jednu malu fonoteku ili, bolje reći, našu muzičku riznicu. Preslušavajući stare izvođače i njihove interpretacije, svakodnevno smo pevali i učili pesme i tako su se izdvojile one koje su nam najviše prirasle za srce. Srce je jedini legitimni način da prepoznate vrednost same pesme, bar kada smo nas dvojica u pitanju.

Po odlasku iz Čačka i dolasku u Beograd brzo ste uspostavili kontakte sa srpskim etnomuzikolozima. Tko vam je i na koji način najviše pomogao da uronite u raskoš glazbenog nasljeđa Balkana?

Najpre bi trebalo da istaknemo dugogodišnji rad sa Žarkom Milanovićem, koji je po profesiji pravnik, ali je i violinista i nekadašnji šef Narodnog orkestra na Radio Beogradu. Sa njim smo radili intrepretaciju, ali na jedan način koji nije nalik onome što mi danas radimo. Potom je tu dragoceni susret sa etnomuzikologom Bucom Vukosavljevićem, sa kojim smo u pola godine, kroz razgovor, došli do nekih novih saznanja koja smo zapravo nosili, ali ih nismo bili svesni. U pojedinim momentima oni se nisu slagali sa našim razmišljanjem o dvoglasima i načinu pevanja do kojeg smo došli intuitivno . Nastavili smo dalje sami da istražujemo sebe i zvuk koji nastaje dok pevamo.

Zanimljivo je da ste maksimalno iskoristili svoje dvoglasno pjevanje te ste i neke tradicionalne pjesme za jedan glas preradili dvoglasno. Kako su takav pristup i taj vaš potez prihvatili etnomuzikolozi?

Tradicionalne pesme koje su za jedan glas same su se nametnule tako da mogu da zazvuče dvoglasno. Naravno da ima pesama koje su isključivo jednoglasne, pa kada se iz više pokušaja i nakon dužeg vremena ne javi drugi glas, one ostaju kakve su u izvornom zapisu bile zabeležene. Često izvodimo jednoglasne pesme unisono i to je specifičnost kada smo nas dvojica u pitanju – vidite dva čoveka, a čujete jedan glas. Etnomuzikolozi imaju dragocen posao oko prikupljnja materijala, beleški o poreklu pesama, razlozima nastanka i predanjima koja se vezuju za neke od njih. Nama je mnogo važniji muzički sud ljudi iz različitih domena, a to su slikari, književnici, reditelji, novinari, muzički kritičari, koji svojim kometarima ukazuju u kom smeru bi dalje trebalo da se muzički razvijamo.

Često u svojim pjesmama koristite tzv. bizantsku tehniku pjevanja prilagođenu vašem dvoglasju. Koliko je tu tehniku pjevanja, karakterističnu za zborove, bilo teško prilagoditi vašem vokalnom izrazu?

Nikako nije lako iz hora preći na solističko izvođenje, pogotovu kada su to samo dva čoveka na sceni i sa najtežom muzičkom disciplinom, a pri tome treba da dočaraju zvuk u kome se neće osetiti nedostatak nekog instrumenta. Horsko pevanje je najbolja škola za pevača, naučite da pravilno otvarate usta, pravilno dišete, da čujete različite glasove koji su pored vas i da se nađete u saglasju sa njima. Mnoge detalje kao solista morate doraditi i skloniti neke manire koji su karakteristični za horsko pevanje.

Svoju vještinu već niz godina predstavljate publici širom svijeta. Osim nastupa održali ste i niz predavanja od Kanade i Amerike preko Europe do Japana. Tako ste nedavno održali predavanje u Bostonu na poziv katedre za etno-muziku New England Conservatorya. Kako izgledaju vaša predavanja?

Najpre ih upoznamo sa podnebljem iz kojeg dolazimo. Svoj predavački rad zasnivamo na iskustvu koje smo stekli tokom dugog niza godina rada i koncertne aktivnosti. Počinjemo sa objašnjavanjem o dvoglasima do kojih smo sami došli i o tome koji oblici dvoglasa postoje. Potom ih upoznajemo sa poezijom i ambijentima gde su te pesme nastale, da bi imali potpunu sliku i doživljaj same muzike koju izvodimo. Jedan segment su i pitanja koja studenti slobodno mogu postavljati i to je možda najinteresantniji deo predavanja. Na kraju ih obično naučimo nekoliko pesama, koje složimo i otpevamo zajedno.

Reagira li publika širom svijeta jednako na vaše pjevanje ili se razlikuje od zemlje do zemlje?

Naša iskustva su pokazala da nema razlike u reakciji publike u svetu. Publika sa naših prostora ima prednost jer može pojedine stihove te magične poezije da razume, mada se veoma često pojavljuju stihovi sa starim narečjem, tako da su današnjoj slušalačkoj publici nerazumljivi. Dešava se i da slušalac ne razmišlja o poeziji već se prepusti lepoti koja je satkana od jedinstvenog ritma, stiha i melodije.

Vjerojatno ste upoznati sa ostavštinom i radom klasičnog skladatelja Bele Bartoka koji je svoju karijeru temeljio na sakupljanju i proučavanju narodnih pjesama te jednom prilikom izjavio da ''narodna muzika nije samo seosko pjevanje, već duboka memorija vremena prošlosti koju ljudi između sebe čuvaju kao bogatstvo''. Ima li Ministarstvo kulture Srbije sluha za vašu misiju čuvanja tog jedinstvenog narodnog blaga neprocjenjive vrijednosti? Pomažu li vam na neki način?

Divno je Bartok govorio o staroj muzici, a jedan od eseja takođe kaže da to nije puko selsko pevanje, već su to nagomilani slojevi, kao kristalni škriljci, koji su nam ostavljeni da ih oživimo u današnjem vremenu. Jedna od definicija pevanja je i da je to ''liturgijsko kretanje duha kroz vreme''. Mislim da reč ''pomoć'', kada smo nas dvojica u pitanju, nije prava odrednica, već razumevanje značaja i prepoznavanje vrednosti. Sa Ministarstvom smo imali sporadične akcije u obliku par avionskih karata i podrške za organizaciju nekoliko koncerata. Da budemo iskreni, retko smo i aplicirali na godišnjim konkursima, jer se tu uvek traže neki novi projekti. Mi smo darivani od tvorca velikim darom i naša obaveza je da ga umnožimo, damo drugima i probudimo vrline kod ljudi.

Jesu li možda kakve europske institucije reagirale i pozvale vas na suradnju nudeći financijsku ili neku drugu pomoć?

Ne, to se u našem slučaju nije dogodilo.

Jednom ste prilikom izjavili da pjevanje smatrate privilegijom. Mnogi pjevanje i bavljenje muzikom smatraju poslom i pokušavaju zaraditi što više novaca. Međutim, emotivna energija i ona nevidljiva duhovna snaga koja izlazi iz vaših pjesama teško se može mjeriti sa komercijalnom muzikom. Osim uživanja u pjesmama koje izvodite, možete li živjeti od specifične muzike kojom se bavite?

Mi živimo sa muzikom, za nju i od nje i to je neraskidiva veza koja nas drži da opstanemo već više od dvadeset godina. Baš ta duhovna snaga je glavni pokretač i u momentima kada nije lako, ali uvek je sve bolje, jer za dobre stvari ne postoji loše vreme.

Zanimljivo je da sami producirate svoje albume. Kako to da se niste obratili nekom glazbenom producentu već ste, iako bez muzičke naobrazbe i bez poznavanja nota, sami odlučili preuzeti brigu oko zvuka?

Mi note poznajemo, ali se ne koristimo njima na uobičajen način, jer su one samo putokaz u kom smeru treba da krene vaše muzičko putovanje. Na tom putovanju naša mala doktrina naišla je na izuzetan odjek kod muzičkih stručnjaka svuda u svetu, tako da nam je to smernica kojom se vodimo. Mi jedan album možemo snimiti za nekoliko sati, jer stalnim svakodnevnim radom van studija postižemo to da u samom studiju ili nekom akustičnom prostoru dajemo muzičku sliku tog trenutka. Slušalac ima utisak da se baš tog trenutka rađa nova pesma. Svako njeno javno izvođenje je drugačije od prethodnog i to je čini uvek novom i posebnom.

Nakon dva studijska albuma i jednog koncertnog, 2011. godine ste objavili album' 'Vidarica'' na kojem ste odlučili ostvariti suradnju sa proslavljenim gitaristom Miroslavom Tadićem. Kako to da ste svojem pjevanju odlučili pripojiti i zvuk akustične gitare?

Mi Miroslava znamo skoro petnaest godina i na prvom našem zajedničkom nastupu 1999. znali smo da ćemo jednog dana sarađivati sa njim. Slično muzičko razmišljanje i paralelna životna interesovanja ujedinili su nas u stvaranju ''Vidarice''. Bilo bi pogrešno misliti da nas dvojica izbegavamo instrumentalnu pratnju i saradnju sa vrsnim muzičarima. Međutim, tu je potreban neko ko će tu celu stvar da objedini, da neki svoj pečat i novu muzičku dimenziju, a Miroslav je to svakako napravio na ovom albumu.

Hoće li nastup u Kerempuhu u Zagrebu 28. 2. biti presjek pjesama koje ste objavili od početka karijere do sada ili će to više biti izbor pjesama sa albuma ''Vidarica'''?

Koncert u Kerempuhu će biti koncipiran tako što će tu biti pesme sa albuma ''Vidarica', nekoliko naših a capella pesama i nekoliko Miroslavljevih solo-tačaka. Takođe ćemo izvesti sa Miroslavom pesme koje se ne nalaze na albumu, a koje već dugi niz godina imamo u našem repertoaru. U svakom slučaju, obećavamo jedan poseban muzički događaj 28. februara u Kerempuhu.
Dobrodošli!

Intervju vodio Dubravko Jagatić
Objavljeno ljubaznošću Novosti http://www.novossti.com