Udruga Cvrčak i mrav poziva vas u tečaj intuitivnog muziciranja koji se provodi uglavnom afričkim bubnjevima.
Održava se u dvorani Mjesnog odbora Martinovka na adresi Miramarska 17 i to četvrtcima (26. 9 - 19. 12.) od 19.15 do 22 h (s kratkom pauzom).
Kroz ova tri mjeseca ćemo se zabavljati, igrati, slobodno muzički izražavati te istraživati, njegovati i jačati vlastitu muzikalnost.
Imamo dovoljno bubnjeva za sve, no možete donijeti i neki svoj instrument.
Nježno ćemo se pozabaviti i izražavanjem glasom i pokretom, ali i riječima, kako bismo svoja muzička iskustva mogli što autentičnije dijeliti.
Mogli bismo reći i da je ovo inkluzivni tečaj slobodne muzičke improvizacije, inkluzivni između ostalog i zato što su dobro došli svi i bez obzira na muzičko (ne)iskustvo.
Pitate li se "imam li ritma" ili čak mislite da nemate, ne brinite jer za ovaj tečaj to zapravo niti nije važno. Naime, muzika je "umjetnost izražavanja tonovima, glasovima i šumovima (hrvatski rječnik, (https://bit.ly/DefinicijaMuzikeHJP). Ne spominje se ritam ni tempo, o čemu više možete pročitati u tekstovima nakon glavnog dijela poziva.
Na tečaju nećemo ništa učiti napamet, učit ćemo muzicirati, odnosno izražavati se i komunicirati zvukom. Njegovat ćemo tzv. meke muzičke vještine (i o njima više kasnije). Muzički ćemo komunicirati sa samima sobom i drugima. „Puštati se s lanca” u nekom intuitivnom i/ili divljem izrazu, ali i podržavati u tome druge - bilo svirajući neku ritmiku, nešto bez ikakva tempa ili pak ne svirajući ništa. Naime, pauza je možda i najvažnija muzička nota.
U susretima tečaja prvo aktiviramo i njegujemo meke muzičke vještine, a nakon kratke pauze samo sviramo - slobodno, intuitivno, ali uglavnom i povezano s izrazom drugih u grupi, što nam - zahvaljujući vježbama iz prvoga dijela - isto tako dolazi intuitivno, samo od sebe.
Na početku i na kraju susreta otvara se prilika za dijeljenje i produbljivanje iskustava poput namjera, uvida i ostalih doživljaja.
Dobrodošli:)
Cvrčak i mrav
-------------
Tehnikalije
Mjesto
MO Martinovka, Miramarska 17, do autopraonice.
Vrijeme
- Četvrtcima od 19:15 do 22 h (s pauzom) - od 26. 9. do 19. 12.
- Moguće je priključiti se i na drugom i trećem susretu.
- Ukupno 35 sati u 13 grupnih susreta.
- Polaznici mogu iskoristi i dva individualna sata. Prvi je najbolje što prije, za vas koji još niste svirali djembe idealno je da to bude prije tečaja, a drugi bilo kada nakon toga, najbolje pred kraj ili nakon tečaja.
- Odgovara li vam ovaj pristup muzici i muzičkoj edukaciji možete provjeriti u grupnom demonstracijskom terminu u četvrtak 19. 9. (molimo vas da se prijavite) ili u neko drugo vrijeme prema dogovoru.
Oprema
Djembei, konge, dunovi i razne ostale udaraljke.
Susreti se zvučno snimaju i sudionici dobivaju snimke.
Voditelj
Vodit će vas, podržavati, slušati i inspirirati Nino Orepić, kako sam kaže - „školovani glazbenik i raškolovani muzičar”, ali i magistar biologije (ekologija) te komunikacijski edukator i facilitator (muzički životopis na kraju poziva).
Veličina grupe
Do deset polaznika.
Participacije
(U zagradama bez posudbe bubnja)
1. sve odjednom: 195 (160) eura
2. u dvije rate: 130 EUR kod rezervacije mjesta i još 90 (60) eura do 13. 11.
- u oba slučaja mjesto možete rezervirati i s 50 eura pa do ukupnog iznosa ili prve rate dopuniti do susreta 10. 10.
- rezervacijom se obvezujete na participaciju za čitav tečaj (osim kod više sile)
- participacija za mjesto u radnom timu iznosi 100 (80) eura
- priječe li vas jedino financije, javite nam se pa ćemo se dogovarati drugačije
Hvala, veselimo se novoj grupi tečajaca i novim muzičkim avanturama:)
Prijave i info:
092 413 6223
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
PRIJAVITE SE PREKO DONJE PRIJAVNICE. HVALA.
------------------
Možda će vam prema tekstovima u nastavku muzika kakvu njegujemo u programu Muzičarenje (intuitivna, potpuno slobodna muzička improvizacija…) zvučati (pre)složenom, no zapravo je vrlo jednostavna, puno jednostavnija nego kad se uči napamet. Naime, Muzičarenje teče samo od sebe. Umjesto da muzičari sviraju, možemo reći da ovdje muzika svira kroz muzičare.
Jedino, kako smo kroz tolike godine bavljenja ovim pristupom puno toga raščlanili, pobrojali i napisali, želimo svoje uvide i iskustva podijeliti s vama kojima se da sve to čitati:)
Recimo, u području muzičke improvizacije razlikujemo improviziranu muziku (koja je obično jazz, blues, rock… improvizacija ograničena okvirima tih stilova, često i pojedinih pjesama), zatim slobodnu muzičku improvizaciju koja izlazi iz svih okvira, ali kao da si je time zadala novi okvir – biti izvan svih okvira. A potpuno slobodnom muzičkom improvizacijom zovemo muziku kakvu njegujemo u Muzičarenju – muziku u kojoj je dozvoljeno i moguće doista sve, muziku koja u jednom trenutku može biti naizgled bez ikakvog reda, tempa i ritma, a već u drugom zvučati kao „normalna“, potpuno uređena muzika, sve dok nam ona dolazi iz tijela i duše, intuitivno, a ne iz glave, racionalno.
----------------
Za vas koji se pitate ili si znate reći „ja nemam ritma”:
Molimo vas da si ne govorite „ja nemam ritma”. Svi ga imamo. Recimo, da nemamo srčani ritam, ne bismo bili živi. Drugo je to što naš ritam nekad nije jednak ritmu skupine, ali je važno znati da niti ne mora biti. Naime, u muzici je moguće i dopušteno baš sve (u redu, ne u svakoj, nego u muzici općenito…). Treće je to što zdravo srce nikada ne udara u postojanu tempu. A kad to čini, riječ je o patološkom stanju - poremećaju varijabilnosti srčane frekvencije. Isto tako, ni muzički ritam ne mora imati stabilan tempo (čak ni onda kad je predviđeno da ima:), čuje se to na mnogim live snimkama poznatih bendova.
A četvrto je to što muzika, prema definiciji, uopće ne mora imati ritam pa ni tempo…
Vjerojatno vas mnoge sve ovo čudi, jer muzika koja nam se nudi (nameće) 99% vremena to sve ignorira, ne trpi gotovo nikakva kolebanja (osim ona zapisana u notnom crtovlju), stabilan tempo kuje u nebesa (kao da je riječ o matematičkoj znanosti, a ne izražajnoj umjetnosti) pa se svaki slobodniji izraz obično posramljuje i odbacuje, osim kad je to zadano notama i u kontekstu improvizacije u krugovima vrhunskih glazbenika.
S druge strane, u našem pristupu muzici („Muzičarenje“) sve je to normalno, ljudski, muzikalno i upravo dobrodošlo (poslušajte malo naše snimke:), dapače, jako nas veseli kad to čujemo, inspirativno nam je, poticajno i kao najbolja nagrada i potvrda našeg rada, jer tada imamo osjećaj da smo vam stvorili dovoljno ugodne i sigurne uvjete u kojima se usudite iskušavati nešto novo, nešto za što niti ne znate što će biti, a to smatramo temeljnim uvjetom ostvarivanja novih iskustava.
Osim toga, oni kojima je važan (vlastiti) postojani tempo, najbolje ga mogu vježbati upravo dok netko ili više njih „luduju“.
Stoga, učini li vam se da ste „ispali iz ritma”, možda ste zapravo napokon upali u svoj vlastiti ritam. Slobodno ga se tada držite, zapravo, radite što god vas volja - bilo da samo nastavite s njime (možda će vam se pridružiti čitava grupa), ili pak poslušate (u svojoj pauzi ili dok svirate) što svira netko drugi pa mu se priključite ili nešto treće, peto, sedmo...
I ne brinite se da biste time mogli zbuniti druge, to je njihova odgovornost, a pristup muzici koji njegujemo Muzičarenjem upravo snaži tu odgovornost - sposobnost da odgovorimo na razne situacije i razne potrebe koje se u njima javljaju. Bilo da čvršće „stisnemo” postojeći tempo i/ili ritam (želimo li da on „preživi”) ili da se povedemo za osobom koja se odvojila (svidi li nam se kamo bi to moglo ići) ili da krenemo u neki svoj ritam koji nas upravo tada zove ili da pak neko vrijeme muziciramo bez ritma, možda i bez tempa ili da samo stanemo ili...
Zahvaljujući ovom prilično otvorenom okviru, u našem Muzičarenju se gotovo uvijek dogodi gotovo sve: i čvrsti ritmovi i repetitivni dijelovi, ali i ubrzavanja i usporavanja i stišavanja i poglašnjavanja i razilaženja i sastajanja i solaže i sve to zajedno...
-------------------------
Muzičarenje, edukativna podloga i nastanak programa
Glavni cilj i rezultat edukativnog i ekspresivnog muzičkog programa Muzičarenje doživljaj je sudionika te buđenje i podrška razvoju izražajnog, kreativnog, zaigranog, slobodnog, ali i osjetljivog, empatičnog, odgovornog i prisutnog unutarnjeg muzičara.
Neke od vježbi kojima se voditelj programa Nino Orepić pritom služi preuzeo je i prilagodio od svojih učitelja, a većinu je osmislio na temelju vizije željenih rezultata, pri čemu mnoge nastaju „same”, odnosno izranjaju intuitivno iz pojedinih muzičkoedukativnih situacija.
Prvi ih je puta ponudio još prije 13 godina, u želji da udaraljkašima nadopuni znanje i vještine usvojene drugim edukativnim naporima, recimo na tečajevima zapadnoafričkih ritmova, u kojima se zbog težišta na učenju pojedinih ritmova i solaža ne stigne značajnije baviti drugim važnim elementima muzike koje Nino naziva mekim muzičkim vještinama.
Jedan od važnih motiva svakako mu je bila (a i danas je) želja da s polaznicima svojih programa može svirati ujedno slobodnije i povezanije.
Među mekim muzičkim vještinama su i sviranje s osjećajem (izražajnost), slušanje (sebe i drugih), osjećaj za tempo (no to nije vještina nepogrešiva držanja metronomskog tempa), zatim dinamika i karakter zvuka, muzička komunikacija, improvizacija, slobodno (i odgovorno) sviranje u skupini te traženje, stvaranje i igranje grooveom.
Važno je ponoviti da se u ovom pristupu muzici ništa ne uči napamet, kao i dodati da se tehnikom bavi jedino koliko je važno zbog zdravlja i izražajnosti. Pritom se polaznike najviše potiče da mogućnosti instrumen(a)ta što više istražuju sami, stvarajući tako vlastite tehnike, stil i izražaj.
---------------------------------
O psihologiji muzike, izražajnosti, muzičkom mindfulnessu…
Čovjek je, po svemu sudeći, (i) biće navike. Krene li učiti neki instrument (i muziku samu) s naglaskom na ideji i vježbama koje vode „ispravnoj” tehnici te učenju napamet raznih ritmova, solaža i skladbi (uz često prisutno učiteljevo ispravljanje i učenikov strah od pogreške), mnogima se dogodi da se usredotoče (gotovo) jedino na „pravilne” zvukove i njihov „točan” redoslijed (i prstomet, odnosno izmjenu ruku).
Muzičaru, pogotovo početniku, često ne bude lako to sve ispunjavati i u isto vrijeme posvetiti pozornost „drugim važnim stvarima u muzici” (poput izražajnosti, slušanja… odnosno naših mekih muzičkih vještina) – pogotovo nije li ih već ranije usvojio i/ili nije li mu pozornost na njih jasno usmjerena u aktualnom edukativnom okviru.
Stvori li se takva podloga, duboko utemeljena u tehnici, teoriji i gotovim napamet naučenim skladbama – smatra Nino na temelju dosadašnjih iskustava – zbog zamašnjaka navike obično ju je prilično teško nadopuniti, odnosno razgrnuti kako bi nastao prostor za osjećajnost i izražajnost te slušanje, prisutnost i muzičku komunikaciju „u trenutku” (možemo to nazvati i muzički mindfulness).
Suprotno tome, i meke muzičke vještine i muzika sama kod potpunih početnika u pravilu poteku već u prvom muzičkom susretu.
„Druge važne stvari u muzici” (meke muzičke vještine), u Muzičarenju su stoga zapravo prve i najvažnije.
Kao što smo vidjeli, u definiciji muzike s HJP‑a uopće se ne spominju ni melodija, ni harmonija, ni progresija, ni skladba, kao ni ritam pa ni tempo. Ovaj uvid olakšao nam je širenje jedne posebne muzičke vizije i pristupa, koji zapravo odgovara (potpuno) slobodnoj muzičkoj improvizaciji, samo što je u Muzičarenju naglasak na inkluzivnosti, između ostalog i u smislu da u njemu sudjelovati mogu baš svi, pa i potpuni početnici, a ne samo vrlo iskusni, vješti i/ili akademski obrazovani muzičari, kako je to obično kod slobodne muzičke improvizacije.
U pristupu koji njegujemo ovim programom najvažniji su osjećaji koji se u muzičarima bude. Sljedeći važan stup je muzička komunikacija – kako ona s vlastitim, unutarnjim potrebama i sadržajima koji bi se svirkom mogli izraziti i ostvariti, tako i s drugim muzičarima u skupini i muzikom koja od njih dolazi; ali i sa „onostranime”, s „muzama” (otuda i „Muzičarenje”), kako god tko to zvao i doživljavao. Naime, potreba da u takvoj, nepredvidivoj muzici stalno pratimo što se događa obično nas lako, brzo (i „na mala vrata”) uvodi u posebno stanje usporenih/bez misli, stanje poput transa, mindfulnessa, bivanja najbliže moguće sadašnjem trenutku, doživljavanja bez tumačenja i uplitanja razuma (opet – kako god to zvali i doživljavali)…
Svirku možemo slobodno voditi u smjeru koji nam se sviđa ili nam je potreban ili nam se pak učini da je potreban nekome drugome koga svojom muzikom pokušavamo podržati. Ne ide li, možemo pokušati uklopiti se u nešto što svira netko drugi. Ili jednostavno stati, krenuti se izražavati pokretom ili čak samo položiti ruke na bubanj i primati vibracije grupe tim putem.
Smatramo da u (potpuno) slobodnoj muzici, svjesno ili nesvjesno, upravo to velik dio vremena čine svi sudionici pa zapravo kao da na svakom susretu pokušavamo naći muziku koja će nam svima u određenom trenutku najbolje odgovarati.
Glavni „proizvod” ovog pristupa, ponavljamo, zapravo je doživljaj, iskustvo sudionika, a nikako muzička estetika (iako od nje niti možemo niti želimo pobjeći, samo joj ne želimo robovati).
A ponavljamo vam i da je to sve u praksi daleko jednostavnije. Ovi tekstovi i sve te raščlambe i teoretiziranje, filozofije… tu su samo za one kojima se sviđaju, koji vole puno čitati, na taj način razmišljati i teoretizirati i koji ste možda dio toga ili sve već i sami domislili i iskusili.
--------------
Slijedi detaljniji opis nekih mekih muzičkih vještina kako ih vidi voditelj ovog programa Nino Orepić.
Sviranje s osjećajem, izražajnost
Smatram da je muzička umjetnost zapravo zvučno izražavanje osjećaja i drugih unutarnjih stanja i potreba te povezivanje s drugim muzičarima u skupini, zatim plesačima i ostalima koji tom muziciranju svjedoče.
A ono što se uglavnom muzikom zove, onaj zvučni rezultat koji se obično vrednuje muzičkom estetikom, stoga mi je tek jedan od elemenata muzike, pri čemu se često čak niti ne bi trebao tako zvati nije li ta muzika ujedno umjetnička, stvaralačka i kreativna djelatnost nego nastaje samo na temelju tehnike, vještine i poznavanja skladbi. Slično tome, meni nije umjetnost umjetnikova slika, nego mi je ona tek posljedica, da ne kažem nuspojava, umjetnikovog kreativnog procesa – izražajnog stvaralaštva koje zovem umjetnošću. Zorno mi je to i ukratko izrazio jedan prijatelj likovni umjetnik, kad mi je na temu moguće izložbe rekao da bi svoja djela, nakon što ih dovrši, najradije zapalio…
Budući da su unutarnja stanja nepredvidiva, budući da jedino promjena stalna jest te da izraziti najbolje možemo ono s čime se najbolje možemo i povezati – ono što se u nama događa sada i ovdje (a ne kad smo nešto skladali prije određenog vremena) – smatram da je potpuno slobodno improvizirano muziciranje jedino pravo, zrelo, autentično, intuitivno, odgovorno, „odraslo”, zrelo, umjetničko muziciranje.
Koncept koji sam vam ovime pokušao približiti sam je temelj i glavna potka mojih ujedno sviračkih i muzičkoedukativnih nastojanja.
Slušanje
Slušanje (sebe i drugih) drugi mi je najvažniji element, koji se zapravo prožima s prvim. Nužan mi je za skupno muziciranje, zbog čega ga aktiviram na početku svakog termina i svakog muzičkog susreta, odmah nakon izražajnosti, a zatim i dodatno razvijam gotovo svim vježbama koje radimo, kao i u slobodnoj svirci.
Tempo
Zapadnjačka se muzika uglavnom ne snalazi najbolje bez čvrsto određena tempa i notacijom jasno označenih dijelova u kojima se usporava ili ubrzava. Istina, ta stega može katkad i popustiti, dopuštajući osobniju i izražajniju izvedbu, no to je obično rezervirano tek za one muzičare koji su s metronomom, tempom, sviračkom tehnikom i notacijom već na „ti”. Na žalost, to se rijetko dopušta i bubnjarima, jer im se kroz vrijeme nametnula uloga glavnih odgovornih za tempo čitave skupine, pa tako i svake pojedine njihove odsvirane note.
Nedavno sam ipak čuo da je Santana rekao nešto kao „što će mi savršeno precizan bubnjar, pa ja sam odrasla osoba” te da je u bendu Jamesa Browna vladalo načelo da je svaki član ujedno i „bubnjar” (u smislu da pazi na tempo i groove). No to su, čini mi se, tek rijetki svijetli primjeri takvog pristupa.
Presretan sam i osjećam se počašćeno što sam imao priliku nekoliko godina svirati sa Žanom Jakopačem koji mi je i prenio tu filozofiju i koji je, dok sam ja u našem duetu svirao udaraljke, većinu vremena bio „bubnjar” na gitari. Ujedno mi je pomogao izgraditi vještinu stabilnosti tempa i odgovornosti za groove.
Narodi Afrike, jasno, metronom nisu poznavali. Tempo njihovih ritmova ovisio je samo o osjećaju osobe koja ritam vodi. Ona ga zadaje „pozivom”, a isto će tako bilo kada ubrzati i (puno rjeđe) usporiti prema vlastitu nahođenju koje usklađuje s namjenom pojedinog ritma i prilici u kojoj se svira. No njihov život – od rođenja okružen prirodom, ritmom i udaraljkama – a time i odnos prema muzici, u velikoj je mjeri (možda i u najvećoj mogućoj) povezan s vlastitom prirodom i prirodnim ritmovima. To je doista neusporedivo s našim civiliziranim odnosom prema životu, prirodi i muzici (iako se možda baš muzikom i općenito umjetnošću svemu tome možemo najviše primaknuti).
Kao neki kompromis (a i dobitno rješenje) u tečaju metronom uvodim samo u nekoliko od 10-15 termina. Zanimljivo mi je i znakovito koliko nekima isprva bude teško držati se metronoma… Čini mi se da većina nas sama od sebe nesvjesno ubrzava, pretpostavljam i zbog nestrpljenja i očekivanja neograničena rasta kojim nas je ovaj užurbani svijet/život uvjetovao.
Vjerujem da je opsesija stabilnim tempom i ritmom (koju primjećujem i u raznim improvizacijskim svirkama) velika pogreška moderne muzike koja se potkrjepljuje i nekim krivim idejama poput „sve u prirodi ima svoj ritam”. Ne, nema sve u prirodi svoj ritam, a još manje toga ima svoj čvrsti tempo. Često se spominje ritam srca, no on nema stabilan tempo, čak ni u mirovanju, nego se neprestano mijenja. Ta se pojava zove „varijabilnost srčane frekvencije“, a stabilan srčani tempo u mirovanju razlog je za medicinsku uzbunu.
Dinamika
Dinamiku doživljavam kao izuzetno važan element muzike te ga, uz mijenjanje karaktera tona, u svojem intuitivnom muzičkom izrazu vjerojatno i najviše upotrebljavam. Nažalost, primjećujem da joj se često ne pridaje zaslužena pozornost pa velik broj udaraljkaša čitavo vrijeme svira jednako glasno (ili jednako tiho). Uvođenje dinamike kao važnog elementa muzike vidim kao jednostavan, a velik korak na putu od pukog reproduciranja određenih sljedova različitih tonova ka istinskom muziciranju, sviranju, odnosno izražavanju i komuniciranju muzikom. Važno mi je reći i da početnici u prosjeku puno lakše prihvaćaju i služe se dinamikom od onih iskusnijih svirača koji se njome na svojem putu nisu bavili.
Improvizacija
U pravoj (slobodnoj) improvizaciji ne moramo se ni malo držati ni tempa ni ritma ni harmonijskih okvira u kojima svira skupina. Budući da se improvizacijskom muzikom često zove i tek malo slobodnija svirka, više volim pojam „intuitivno sviranje”, ili, u novije vrijeme, „slobodno improvizirana muzika”. Naglašavam to jer mi se čini da se većina improvizirane muzike (osim eksperimentalne i izuzetaka poput Caprijevih „Impronedjeljaka”) ipak odvija unutar strogih okvira (harmonijski slijed, tempo, ritam) iz kojih mnogi na taj način uvjetovani muzičari, za razliku od početnika, teško izlaze.
Osim toga, improvizacija kao slobodno muzičko izražavanje ne mora se odnositi samo na složene „solaže” ni vješto skladanje u trenutku ni izvlačenje nevjerojatnih zvukova iz raznih instrumenta. Improvizacija može biti i tek jedan dodatni ili preskočeni ton u nekoj naučenoj ili u hodu stvorenoj dionici, odnosno ritmu. Ili u toj istoj dionici samo malo glasnije ili tiše odsvirana jedna nota koja mijenja karakter čitavog ritma. Ili pak malčice vremenski unaprijed ili unatrag pomaknut samo jedan ton ili malo „zgusnut” ili „razvučen” dio dionice, čime se stvara određena napetost kao jedan od elemenata tzv. groovea. To se sve može odvijati svjesno, kako to čine vrhunski i iskusni muzičari slobodni improvizatori, ali i početnički nesvjesno – a groove i muzika su opet tu!
Kad tako improviziram, zvukovi koje sviram izlaze mi ravno iz duše, iz nesvjesnog, iz tijela, mimo uma. Zvukovima istražujem svoju nutrinu, a istovremeno kroz ruke na opnu bubnja ili pak glasom ili pokretima tijela ispuštam/kanaliziram/ostvarujem svoje osjećaje, žudnje, nade, strahove… strast, strogoću, razigranost… spokoj i/ili veselje…
Sviranje u skupini
Dosadašnja iskustva govore mi da intuitivno sviranje, odnosno spontano, slobodno (ali odgovorno) muzičko improviziranje u skupini olakšavaju upravo vježbe slušanja, dinamike, izražajnosti, improvizacije i osjećaja za tempo. Gotovo isto kao i u nekom drugom obliku druženja (zajednička je razmjena osobnih izraza i dijeljenje iskustava sudionika), vidim da je za muziciranje u skupini važna i komunikacija koja se među sudionicima odvija na mnogo načina i razina (i svjesno i nesvjesno), a vježbama kojima se služim ona se olakšava i poboljšava dovodeći tako ujedno do veće nepredvidljivosti, ali i bolje povezanosti, jer se zbog nepredvidljivosti, iz potrebe da pratimo što se događa, kako bismo za to imali dovoljno psihičkog kapaciteta, razum lako „ugasi”. Zahvaljujući tome doživljavamo dublja, intenzivnija iskustava i veći užitak.
Groove
Meni je groove muzičko igranje u tempu, dinamici i karakteru zvuka (neke sam moguće elemente ove igre već naveo u dijelu o improvizaciji). Kao čipka koja obrubljuje i prožima čvrstu osnovu tempa i potku ritma i daje im smisao i ljepotu. Groove je jedan od mojih glavnih motiva za svirku, za slušanje muzike i ples. U elektronskoj muzici obično ga ne mogu naći, a doživljavam ga kada sviraju živi muzičari, pogotovo oni koji svirku ne temelje na savršenoj preciznosti nego na slušanju i izražajnosti. Muzičari koji su prisutni u sadašnjem trenutku, slušaju i „grizu” iz note u notu. Spomenuo bih kao izvrstan primjer našeg bubnjara Krunu Levačića i posebno njegov bend Problemi i zamolio vas sve da ih pratite i učite od njih.
Groove mi je onaj element muzike zbog kojeg na plesnom podiju „oživim” kad se u nekoj elektronskoj stvari pojavi pravi glas ili pak instrument koji doista svira netko živ. Stvara mi osjećaj da muzika „kopa”, „melje”, „miluje”, „vrišti”, „jauče”, „smije se”, „škaklja me”, nasmijava... Od groovea se ježim i izgubim u transu bez misli, u ekstazi sadašnjeg trenutka. Osjetim povezanost s onime tko ga stvara. A sam ga stvaram dinamikom, neočekivanim notama i frazama koje je gotovo nemoguće zapisati, „prljavim” sviranjem, sviranjem malo ispred ili malo iza metronomskog (vremenskog) mjesta na kojem bi određena nota matematički „morala” sjesti, kao vjerojatno i mnogočime čega ni sam nisam svjestan...
Stalno doživljavam kako polaznici programa već na samom početku svojeg sviračkog puta gruvaju kao ludi i ne znajući što čine. Beskrajno uživam svirati s njima i slušati ih, koliko god usput „griješili”, „posrtali”, „gubili se”... I prije i poslije toga neki od njih tvrde mi da oni „ne znaju” svirati. Kao da je muzika (samo) do znanja i kao da muzičko znanje jamči mogućnost doista muzikalnog izraza.
Konfucije je rekao „…tko zna, a ne zna da zna, spava. Probudite ga…” Vidimo se stoga uskoro na buđenju naših unutarnjih muzičara:)
„Ne moramo znati korake da bismo zaplesali. A kad već plešemo, koga briga za korake…”
-------------------------
I za kraj, muzički životopis voditelja tečaja Nine Orepića:
Ukratko:
- magistar biologije te komunikacijski edukator/facilitator s klasičnim muzičkim obrazovanjem
- više od 40 godina raznih muzičkih iskustava
- 13 godina održavanja muzičke edukacije
- glavni trenutni interes slobodnoimprovizirano i inkluzivno muziciranje u skupini
- Šomazguni, Naturalna mistika, Mak Murtić & Ensemble, Impronedjeljci, Arktik, Intubeat, Kenkedenke, RDK, Nomad Jam, Bass Culture, Jahstice Sound, Sjećanja lovca na lisice, Green Onions, Mrlja…
Poduže:
Prije 40-ak godina krenuo sam u osnovnu muzičku školu u kojoj sam učio svirati klavir, a nakon nje i u srednju u kojoj su mi glavni predmet bile udaraljke. S 14 godina počeo sam svirati bubnjeve u autorskom jazz-rock bendu koji su osnovali danas cijenjeni jazz muzičari Ivan Kapec i Josip Joe Pandur. Već s nekih 16 pratio sam u velikoj dvorani Lisinskoga kao jedini muzičar skupinu od 20-ak plesačica na godišnjoj smotri plesnih punktova Tihane Škrinjarić. U sljedećem razdoblju sviram klasične bubnjeve u cover blues bendu Green Onions i autorskom pop bendu Sjećanja lovca na lisice.
Prije oko 25 godina, nakon ratne stanke, okrećem se reggae muzici i drugim udaraljkama. Godinama najviše sviram kao "live act" uz dj-eve te kao redovit gost u bendu RDK. Negdje oko 2010. krećem na radionice zapadnoafričkih ritmova kod Nenada Kovačića gdje s dijelom polaznika osnivam afroudaraljkaški bend Kenkedenke koji uspješno svira sljedećih pet godina.
Uskoro ulazim u kultni cover reggae bend Naturalna mistika, koji s prekidima djeluje još od 80-ih godina prošlog stoljeća, i sviram u njemu udaraljke uz legendarnog bubnjara Borisa Leinera (Azra, Vještice…) i sve redom velike hrvatske muzičare poput Jasne Bilušić, Žana Jakopača, Igora Pavlicu i mnoge druge. To mi se iskustvo pokazalo ključnim za veliki muzički napredak jer sam zahvaljujući njemu sedam godina surađivao i učio od Žana Jakopača (Šo!Mazgoon) – u Naturalnoj Mistici te kasnije duetu, triju i kvintetu, odnosno obnovljenim Šomazgunima.
Zahvaljujući suradnji s muzičkoimprovizacijskim pokretom Nomad Jam, 2017. ponovo nastupam u Lisinskom, ovoga puta na događaju u maloj dvorani na kojem je 15-ak muzičara pružalo podršku našoj velikoj saksofonistici Vesni Gorše.
Među najdražim muzičkim pothvatima suradnja je s ansamblom Maka Murtića iz koje se izrodio i nastup u zagrebačkom Vipu.
Zatim se pojavio Arktik, projekt naše svjetski priznate konceptualne umjetnice i aktivistice Vesne Mačković koji mi je pružio do tada najveću mogućnost slobodnog intuitivnog muzičkog izraza u projektu koji vodi neka druga osoba.
Tako bi vjerojatno i ostalo da se prošle, 2023. godine nisam i „službeno“ pridružio zagrebačkoj impro sceni kad sam na programu Impronedjeljak, na poziv njegova autora i voditelja, proslavljenog muzičara i organizatorskog čarobnjaka Damira Caprija Kafke, zasvirao u nekoliko muzičkih kombinacija.
Ipak mi je od svega najdraža muzička edukacija kojom se, upotrebom udaraljki, bavim dvanaestak godina. Glavni cilj rada s polaznicima grupnih i individualnih susreta (te edukativno-ekspresivnih i onih naizgled samo ekspresivnih, poput Muzičarenja) buđenje je i snaženje prirodnog, slobodnog, zaigranog, ali i odgovornog muzičara.
Snimke s raznih edukativnih i ekspresivnih susreta, tečajeva, radionica, produkcijskih koncerata tečajaca te nastupa benda Intubeat:
https://soundcloud.com/ninoorepicpercussion
Kenkedenke:
Mak Murtić & Ensemble:
Intubeat:
http://bit.ly/IntubeatPločnikVideo
♦
♦
♦
