Znanost nam pokazuje kako su mozgovi bubnjara u stvari različiti od mozgova svih drugih ljudi
U svijetu glazbe, šale bubnjara su uvijek popularne. Najveći dio njih ima isti moto: bubnjari su idioti. Uzmite na primjer sljedeće: „Kako možete reći je li scena ravna? Bubnjar slini s obije strane usta"
Bilo da ih se grubo ismijava zbog njihove gluposti, opetovano ubija u „This is Spinal Tap" ili samo žudi za njima, nešto rjeđe nego vodeći gitarist (kojeg smo već proučavali), bubnjari idu teškim putem. No čini se da ih znanost cijeni: oni imaju rijetku, unutarnju sposobnost za rješavanje problema i promjene oko njih.
Za početak, rock bubnjari mogu u stvari biti pametniji od njihovih manje ritmičkih članova grupe. Studija iz Karolinska Instituta u Stockholmu je utvrdila vezu između inteligencije, dobrog tempiranja i dijela mozga za rješavanje problema. Istraživači su naveli bubnjare da sviraju niz različitih ritmova, a tada su im dali zadatak da riješe test inteligencije sa 60 problema. Bubnjari koji su imali najviše bodova su također bili bolje u stanju držati stalni ritam pri bubnjanju. Navodno, nastojanje da se svira na vrijeme je samo još jedan oblik rješavanja problema. Napokon, to je dokaz da je John Bonham zaista bio genij.
No, iako je stalni bubnjar možda inteligentniji od svojih članova grupe, darovi bubnjara ne mogu se dijeliti: čvrsti ritam u stvari može prenositi prirodnu inteligenciju na druge. U studijama o učincima ritma na mozak, istraživači su pokazali da izloženost stalnom ritmu u stvari poboljšava kognitivnu funkciju. Jedan profesor psihologije na Sveučilištu u Washingtonu je koristio ritmično svjetlo i terapiju zvukom na svojim studentima i otkrio je da su se njihove ocjene poboljšale. Na sličan način, jedan istraživač iz Medicinskog sveučilišta u Teksasu koristio je tu metodu na grupi dječaka osnovne i srednje škole s ADD-om (poremećaj pažnje). Terapije su imale sličan učinak kao i lijek Ritalin, te je terapija na kraju dovela do trajnog povećanja bodova na testovima inteligencije kod dječaka.
Zasigurno, te studije bile su više usredotočene na učinke ritma na um, nego li na um iza ritma. Nakon što je to rečeno, stalni ritmički fokus bubnjara ima pozitivni učinak na njih i na ljude oko njih (da, čak i na njihove susjede). To je zato jer kada bubnjar dovodi stalni ritam (i odgovarajuće sposobnosti rješavanja problema) nekoj skupini ljudi, oni u stvari stvaraju „bubnjarevo visoko stanje" za sve oko njih. Istraživači Sveučilišta iz Oxforda otkrili su da kada bubnjari sviraju zajedno, povećavaju se njihove razine tolerancije, slično olimpijskim trkačima. Evo vam Phil Collinsa.
Promatranje tog visokog stanja dovelo je istraživače do toga da naprave hipotezu da je bubnjanje bio sastavni dio izgradnje zajednice i to dijeljenje ritmova moglo bi biti ponašanje koje je potrebno za evoluciju ljudskog društva. Hvala Phil.
Bubnjanje je fundamentalno ljudska stvar. Velika količina moderne glazbe promijenilo se prema strojevima za bubnjanje za stvaranje ultra preciznih elektronskih ritmova. No čini se da ono što mi tipično primjećujemo kao grešku je u stvari jedinstveni ljudski osjećaj vremena: Istraživači na Harvardu otkrili su da bubnjevi koriste različitu vrstu unutarnjeg sata koji se kreće u valovima, a ne linearno, kako to u stvari radi sat. Oni se preklapaju s unutarnjim ritmom koji je otkriven u ljudskim moždanim valovima, srčanim ritmovima tijekom spavanja i čak i auditornim živčanim završecima kod mačaka. Kada čovjek svira bubanj, on ili ona pronalazi ljudski ritam.
Tako stereotipovi nisu bez osnove, oni su upravo krivi. Mnogo studija bavi se ritmom kao i bubnjanjem, no bubnjari se najviše bave mentalnim elementima. Oni su ljudi koji su uspjeli prodrijeti u temeljenu ideju što znači biti ljudsko biće i oko kojih se stvaraju grupe i zajednice.
I priznajte, ponekad oni pišu zaista izvrsne pjesme.
Izvor: mic.com
Prijevod: Katarina Supičić
