Ovaj tekst sam počela pisati u četvrtak.
Sada je nedjelja navečer.
A meni se čini da je prošao čitav jedan život u ovih tri dana.
Sjedila sam u četvrtak za laptopom i pokušavala uobličiti sve ono što iskustveno znam o anksioznosti i strahu od smrti koji pod normalno idu jedno drugome pod ruku.

Prsti mi nisu radili.
Mozak mi nije radio.
Sve što sam napisala zvučalo je suhoparno i „terapeutski”.
Nije bilo đusa i one sočnosti koji volim osjetiti dok pišem. Iskustva. Osjećaja. Ne volim pisati „po narudžbi”. Ne ide iz mene.
Ostavila sam to za kasnije popodne kada mi je bio rok za predaju teksta kao najave programa Od anksioznosti do sigurnosti koji je trebao u press.
Čekalo se mene.
No Svemir je imao druge planove, kao i uvijek vrlo zanimljive i dramatične kako to inače biva u ovoj mojoj inkarnaciji. Ništa ne može biti mirno i normalno. Pa čak ni dolazak inspiracije.
Nakon ova tri dana, da sam izašla na intervju kao što sam trebala moje javljanje krenulo bi sa:
„Dobro večer, javljamo se s najnovijim vijestima ravno iz samog centra Straha od Smrti...” :D
Bila bi to super najava. Sigurno bi dobila puno pažnje. I bila bi u mom stilu. :)
Četvrtak popodne, sat vremena prije mog zadnjeg roka za slanje teksta sjedila sam na kauču i skrolala po videima vombata, vjeverica i mačaka tražeći bijeg od ove teme.
Slučajno (ili ne) tako sjedeći sam češkajući se lijeno u jednom trenu napipala kvrgu veličine oraha na desnoj dojci.
Prsti su mi stali u nevjerici...
Ma neeee.... rekla sam samoj sebi.
NE! Ponovila sam malo glasnije. Maknula ruku.
Rekla sam NE! Ne sad! Ne u ovom trenu molim te! Ponovila sam. Pa popipala opet. Nije nestala. I dalje je bila tu.
Moja nova frendica.
Koja me gurnula ravno u samo središte oluje o kojoj sam trebala pisati.
Mislim da se svaka žena koja se ikada našla u mojoj situaciji susrela s ovim osjećajem bespomoćnosti i šoka.

Idućih 24 sata koliko je trajalo moje čekanje na pregled prošla sam čitavu jednu radionicu procesa. Što sama, što s prijateljima. Kolegama. Obitelji.

U petak popodne tri sata prije ultrazvuka sjedila sam sama na krevetu u svojoj spavaćoj sobi i razmišljala o tome mogu li odraditi te dvije terapije koje sam imala naručene prije pregleda ili da ih otkažem? I kako je čudno da me ne bi bilo strah otići koliko bi mi bilo žao otići.

Trebalo mi je nešto više od 24 sata da zatvorim oči i konačno se obratim onome što je veće od mene.
„Ne želim ići. Rekla sam mu. Ne još. Želim se još puno voljeti s ljudima prije nego odem.”
Osjetila sam opet valove tuge, a ne straha.
Iznenađujuće mi je to bilo jer sam uvijek mislila da bi se bojala.
Opustila sam tijelo i umirila disanje. Radila sam sve ono za što sam se pripremala zadnjih 15 tak godina koliko se bavim radom na sebi. Sve moguće tehnike su mi padale na pamet, ali ništa nije palilo. Pustila sam da mi riječi same dođu, da ne forsiram, da ne izmišljam. Osjetila sam da nisam sama, da sam držana, da sam voljena.

„Ako trebam ići, vjerujem ti da je to najbolje za mene.” - izgovorila sam u sebi i osjetila ogromno olakšanje. Povjerenje. Sigurnost. Opuštenost.
Prvi put nakon 24 sata mogla sam duboko udahnuti i pomaknuti ramena.
Pustila sam. Pustila sam onome koji je veći od mene.

Odradila sam te dvije terapije normalno kao da mi nije ništa. Nisam mislila o svojoj novoj frendici. Kontrolu je držao netko drugi. :)

Sve u svemu, izgleda da me ovo neće ubiti.
Nije ništa. Samo neka glupa cista koja bu otišla ili nebu, ali nije opasna.
Zahvalna sam na njoj. Na iskustvu.
Gurnula me u samo središte, dovela mi svijest o Smrti ravno pred lice i reorganizirala prioritete.
Pokazala vojsku ljudi i ljubavi koja postoji oko mene.
Podsjetila na ono što je bitno i što nije živaca vrijedno.
Natjerala me da pustim kontrolu.

Strah od smrti ne možete pobijediti maničnim odlascima doktoru ili praćenjem svake i najmanje senzacije u tijelu u iluziji da imate kontrolu nad time kada ćete umrijeti.
Nemamo kontrolu.
Sloboda je upravo u prihvaćanju te činjenice. I u prepuštanju nečemu što je veće od nas. U povjerenju da smo voljeni i čuvani čak i kada trebamo ići.
To povjerenje je teško imati ako nam je start života bio takav da smo bili dugo ostavljani u uznemirenim stanjima kao bespomoćne bebice bez odrasle osobe da nas drži. Bez nečega što je veće od nas i čuva nas. Naše primarno povjerenje da je svijet oko nas sigurno mjesto nije izgrađeno. Ja sam ga izgradila dovoljno da mogu koliko toliko funkcionirati i u velikom strahu.

Kako? I zašto se toliko bojimo?
Provjerite na našoj radionici.
Provirite na event.

I volite se. Meni je to nekako izašlo najbitnije. <3

Posjetite moj Facebook događaj:
https://facebook.com/events/s/od-anksioznosti-do-sigurnosti-/3501297313438114/

Photo by Pawel Czerwinski on Unsplash

♦