Nova vizija gradskog života

Pilot grupa inicijative Zajedničkog urbanog kućanstva tik je pred useljenjem. Važete li još uvijek da li je ovakav životni stil baš za vas, pročitajte nadahnjujuću viziju Kristijana Vojnića.

Prolog

Dogodilo se to par mjeseci nakon onog dana kad sam se probudio. Nehotice sam, valjda, progutao crvenu tableticu, izletjevši iz sistema, grubo probuđen zujanjem u glavi, iz sna o penjanju nemilosrdnim korporativnim ljestvicama do svjetlucavog direktorskog trona na vrhu.

Stajao sam i gledao u nebo. Nije još bilo boje televizora namještenog na prazan kanal, ali jasno se vidjelo da ovaj put vodi u sivu budućnost. Nebo je mirno promatralo mene, pitajući se što još čekam - toliko je ljudi trebalo probuditi.

No, nakon tih par mjeseci gorljivog povlačenja za kragne uspavanih prijatelja, koji su me strpljivo podnosili poput usnulog čovjeka koji odmahuje rukom na dosadnu muhu - hodajući Zelenim valom u suprotnom smjeru - u trenu sam shvatio veličinu zadatka koji sam sebi natovario na pleća - direktnim uvidom da to sliči pokušaju zaustavljanja te slijevajuće bujice automobila golim rukama.

Uvod

U svojoj suštini, ja nisam Kristijan Vojnić, niti sam arhitekt - mada su te etikete privremeno na mene zalijepljene.

Imam 34 godine, a ovog puta sam sa sjevera Bačke (Subotica, Vojvodina). Arhitektonski fakultet završio sam u Zagrebu, gdje sam se prvi puta susreo s idejom zajedničkog stanovanja - cohousinga. Bila je utješna točkica svjetla u mračnom i tmurnom tunelu studija u kojem mi je konstantno "nešto" nedostajalo. Socijalnooplemenjujuća komponenta stanovanja utkana u ideju namjernog zajedništva bila je ona iskra koja je budila život u grubim konstrukcijama koje zovemo kućama.

To nezadovoljstvo tjeralo me na sve pomnije propitivanje svijeta i propagiranih poželjnih vrednota - do trenutka dok se cijeli sustav nije urušio otkrivajući svoje pravo lice pohlepe i, što ciljanog, što nesvjesnog dezinformiranja i hipokrizije.

Euforično je bilo otkriti da ljudi, koji su vidjeli nešto slično iza kulisa, postoje i djeluju i tu u Hrvatskoj. Otriježnjujuća je bila spoznaja koliko je to djelovanje sporo i mukotrpno, da se ni desetak godina nakon rođenja pokreta ekosela, još uvijek ekoselo nije dogodilo.

Tražio sam znanje i iskustva, što kroz literaturu i internet - tako i direktnim kontaktom s ljudima koji su tako zahtjevne projekte kao što je to namjerna zajednica već živjeli u inozemstvu, završivši jednomjesečni intenzivni tečaj osnivanja ekosela u dva svjetski poznata ekosela na sjeveru - ovog puta - Njemačke.

Nakon sudjelovanja, do različitih razina, u nekoliko inicijativa za namjerne zajednice u Hrvatskoj, od kojih se neke nisu ostvarile, a neke su u procesu ostvarivanja - shvatio sam da je za našu trenutačnu životnu situaciju, a obzirom na još uvijek nepostojanje funkcionalnog ruralnog ekosela, za moju obitelj pravo (iako, nadamo se, privremeno) rješenje urbana namjerna zajednica - Urban Ecovillage.

U obitelji, pored supruge i mene, sudjeluju i dvije kćeri od godinu i pol i tri godine.

Motivacija

Batina, odnosno okolnosti koje (nas) tjeraju namjernoj zajednici su:

 • obiteljska situacija s malom djecom • neriješeno stambeno pitanje • rastrzanost vremenskih zahtjeva između privređivanja novca za opstanak i potrebnog vremena za obiteljsko-roditeljsko bivanje te globalno djelovanje u svijetu i bazične potrebe za snom • kuhanje, peglanje, pranje, čuvanje djece, igranje s djecom, manjak zdrave hrane • te pretežita okruženost još uvijek zaspalim, a užurbanim ljudima

Mrkva, odnosno kvaliteta života koju očekujem(o) da će se unaprijediti životom u namjernoj zajednici je poglavito u sferi:

• sinergijskog efekta frekventog komuniciranja s ljudima sličnih svjetonazora (miroljubivost, introspektivnost, altruističnost, osobni razvoj, strpljenje, tolerancija - prihvaćanje, uviđanje neminovnosti prolaska kroz patnju radi oslobođenja od patnje) • rasterećenje od rutinskih životnih obveza putem dobre organizacije i segregacije • veća snaga i globalni učinak zajedničkog djelovanja na mijenjanju svijesti • više opuštenog vremena • zajednički rad koji postaje igra • smijeh • grupne meditacije • razmjene ideja i iskustava • zajednički projekti (karitativni i poslovni) • zajednička kuhinja, biblioteka i alatnica

Očekivane poteškoće

Život s ljudima nije bajka. Ulaskom u namjernu zajednicu neće odjednom svi naši (moji) problemi nestati, a s neba zapjevati zbor anđela. Zapravo, najverojatnije ćemo zamijeniti jedan set problema drugim, novim setom problema, koji će nam u početku biti zanimljiv samim svojim novumom, no nakon nekog vremena dosadit će kao i problemi koji su trenutno s nama.

Nisu svi ljudi jednako uredni, tihi, nesebični, pažljivi, blagi niti susretljivi. Nisu svi jednako motivirani niti vrijedni. To se razlikuje od osobe do osobe, kao i od trenutka do trenutka.

Metode razrješenja problema i njihovo preveniranje

Smatram da bi svakako prije useljenja u prostore namjernog kućanstva trebalo biti definirano:

 • tko je vlasnik/najmoprimac cijelog prostora/kuće • osnovna pravila ponašanja • tko predlaže/mijenja i tko donosi pravila • koje su sankcije nepridržavanja pravila • tko donosi konačni zaključak u slučajevima sporova/nesuglasica i po kakvoj proceduri • predviđena osnovna financijska konstrukcija • predviđeni osnovni pravac/svrha djelovanja (misija) • pravna forma / javno zastupanje • prijedlog ugovora o najmu • na koji način se član isključuje (svojevoljno ili po nalogu vlasnika/najmoprimca) iz zajedničkog kućanstva • koji su kriteriji odabira novih članova i njihovo rangiranje

Zaključak

Osobno smatram da bih mogao doprinijeti raznim segmentima zajedničkog života, sudeći po dosadašnjem životnom iskustvu:

 • višegodišnji "cimerski" staž u mikro-namjernim zajednicama od 4, 5 članova • analitičko i strukturalno razmišljanje • organizacijske sposobnosti • medijacijske i komunikacijske vještine • elokventnost u javnim nastupima • odgoj djece (do tri godine - zasad)

Osobine na kojima trebam raditi: • visoki osobni kriteriji i visoka očekivanja prema drugima • rijetki ispadi ljutnje • ego (sujeta) koji tu i tamo zna isplivati • pogrešne vremenske procjene radnih procesa • skromnost :)

Posjedujem znanja iz: • projektiranja stambenih i drugih prostora • ekološke i klasične gradnje (više teoretska, a manje praktična) • grafičkog dizajna, pripreme za tisak knjiga, publikacija, letaka (dugogodišnje iskustvo) • znam nešto i oko sklapanja i održavanja kompjutera i mreža • kao i oko organizacije i pokretanja namjernih zajednica i ekosela (više teoretski, a manje praktično)

Smatram da uspješno Zajedničko urbano kućanstvo mora imati jasno definirana osnovna pravila, a za sve ono za što se ukaže potreba da se ragulira pravilima u hodu. Poželjno je da članovi budu fleksibilni i spremni na promjene. Bilo bi svakako poželjno:

Da je zajednička kuhinja vegetarijanska.Da u zajedničkim prostorima nije dozvoljeno pušenje, konzumacija alkohola niti bilo kojih opijata.Da se članovi trude priskrbiti organsku i zdravu hranu, da selektiraju otpad i recikliraju što je moguće više.Da postoji zajednički vrt.Da koriste kompostne zahode ili bio-pročišćivače gdje je i ukoliko je to izvedivo.Da se štedljivo i s poštovanjem odnose prema energiji, vodi i drugim resursima.Da svoje želje za gomilanjem stvari i uzbudljivih iskustava drže malima.Da zajednički potpomažu i surađuju s drugim ekološkim i osvještavajućim inicijativama s kojima budu u kontaktu.Da budu vrijedni, radišni i štedljivi, a opet veseli, sretni i razigrani! :)DA BUDU!

Kristijan Vojnić
U Zagrebu, 9.  rujna 2009. godine
preuzeto sa: http://www.mediapositiva.hr